Smuđ sa usijanog Beogradskog asfalta

Postavio Pedja Pašćan 17/09/2020 0 Komentara Destinacije / Vode,

„Davnih“ ‘90-tih godina Beograd je bio poznat po svojim „Samurajima sa usijanog beogradskog asfalta“. Srećom, vremena su se malko promenila (odnosno, neki Samuraji su naleteli na metak, a neki na banderu – uglavnom sad gare svoje „Honde“ i „Kavasakije“ po nebeskom asfaltu).

Ovaj beogradski prepustili su jednoj manje divljoj i opasnoj zverki. Kada običan, ovozemaljski pecaroš čuje reč „smuđ“, u glavi mu se odmah stvara slika nekog ljutog kamenjara (Golubac, a u pozadini iz Dunava viri Golubačka tvrđava), ili peščanih i šljunkovitih plaža i sprudova, a u dobrom broju slučajeva neke Dunavske ade zarasle u šibljak i krš, sa gomilom potopljenih panjeva tik uz samu obalu. Retko ko će pomisliti na asfalt, betonski kej ili šetalište, kojima su obale Save i Dunava u Beogradu odavno „obrasle“... A baš tu i počinje naša današnja priča...

Kao mlad varaličar (auuuuu, sinko, kada je to bilo...) bežao sam od Dorćolskog keja k’o đavo od krsta. Štrafta od restorana „Šest topola“ do Ušća mi se nekako uvek pomalo gadila zbog gomile „zaboravljenih“ masnih šlepova koji su tu čekali svoju poslednju plovidbu, ali i zbog par „ušća“ raznih kanalizacija na tom potezu (počev od ušća zatrovane Topčiderke, koja u Savu nosi sav otpad iz Rakovice i okoline, pa preko „BIPove” kanalizacije, te mnoštva malih „izvora“ iz Savamale koji „obogaćuju Savu – mislim na reku, a ne na hleb „Sava“). Kraj oko Pančevačkog mosta pa do Ada Huje uvek je bio naseljen čoporima pasa lutalica i nekim „divljim plemenima“, pa je baš bio zgodan za izbegavanje (naročito „noćom“). Smuđ se uglavnom tražio na terenima od Ade Ciganlije pa uzvodno prema Ostružničkom mostu, ili na špicu Ada Huje, ili na levoj obali Dunava (Borča, Krnjača...) ili dalje nizvodno sa beogradske strane u Malim Vodama, Vinči, Ritopeku, Grockoj (opa, stigosmo u Smederevo)...

U međuvremenu su i ti tereni „otišli bogu na istinu“ i, blago rečeno, izgubili karakter tipičnih smuđevskih štrafti. Sava i Dunav su se baš potrudili i naneli ogromne naslage mulja, blata, granja i drugog otpada uz same obale („Zarasle su staze moje...“), a za ostatak se (kao i uvek) postarao čovek, pa je temeljno ogolio i ošišao obale, zasuo ih šutom i gradskim đubretom (Ada Huja - poligon za vežbu „Gradske čistoće“), a obale Save su nestale pod nebrojenim splavovima, restoranima, folkotekama i sličnim „bibliotekama“ („Splavovi su Meka i Medina, samo nek’ se okreće turbina...“).

Hteo-ne hteo, morao sam da sreću okušam onako „s betona“... Prijatno sam se iznenadio. Ta naizgled „mrtva“ i neinteresantna mesta pokazala su svoje pravo (lepo) lice. Na prvi pogled ravan betonski kej, prosečna dubina vode oko 2 metra, bez povratnog toka, deljenja rečne struje i ostalih (smuđevskih) kerefeka, ilovičasto ili čak muljevito dno ravno k’o tepsija, sa tek ponekim kamenom (ili mini-kamenjarom) ili nekom podvodnom zaprekom (ko je rekao školjka od „Yuga“ ?), nisu baš nešto previše obećavali. U početku i nisu davali baš previše. Ponekog sitnijeg smuđa, ponekog u meri, a jako retko onih „pravih“ (oko 2kg). Od „macana“ ni traga, ni glasa...

Na sreću, setih se reči mog (dosta) starijeg drugara Đuce, koji me je u mladosti učio kako se odvajaju ženske (jeste, nekad se i za to išlo u „školu“, a ne k’o danas ovi samouki...). „Burazeru, poznata je činjenica da pos’o ne rade lepi, nego uporni...“ Oni „petičari“ su tek kasnije došli na red... Poslušao sam ga...

Iz dana u dan, iz večeri u veče, „šetao“ sam Dorćolskim kejom i uporno „peglao“ svaki metar vode. Vremenom sam ukapirao da na celom tom potezu od skoro 2km postoji svega nekoliko mesta koja „pod obavezno“ daju smuđa. Aha, tu smo... Više nije bilo potrebe cepati patike na tih par kilometara asfalta, nego „boc“ ovde, „boc“ onde i na kraju pos’o odrađen (stručno).

Sledeći korak je bio samo praćenje reakcija „gos’n barona“ u pogledu na porast ili opadanje vodostaja, malko „mesečarenja“ (praćenja mesečevih mena), i satnice za fruštuk koje je „baron“ sebi zacrtao kao zgodne. Znači, čitava mudrost se svela na „biti u pravo vreme na pravom mestu“ (ostalo dođe nekako samo po sebi). Na obalu su sve češće počeli da „istrčavaju“ pravi lepotani od 2-3kg (pa i znatno veći), a tek da se zna, uknjižilo se tu i podosta „macana“...

Da mi je neko (pre toga) pričao da tu Dunav krije ovakve „aždahe“, iz mesta bih mu potpisao da je lud. Jedina „mana“ cele priče je što su se „oni pravi“ javljali isključivo preko noći. Kada se sve smiri, Sunce zađe, a njegovo mesto preuzme ulična rasveta, kada šetače i „bacače“ grana (da im ih ker donese iz vode) zamene komarci i tišina, nastupa vreme smuđa... Asfalt i beton još uvek „cvrče“ od dnevne žege, a sa vode tek blagi vetrić donese po koji „srk“ vazduha (tek da ne krepam k‘o riba na suvom).

U prvi mrak smuđ se diže na površinu i počinje svoju „coktalicu“. Keder pršti na sve strane uzalud pokušavajući da eskivira opasne „škljoce“. Pravo vreme za vobler. U tih sat-dva obiđeš par svojih „tajnih“ mesta (koliko to ona mogu da budu na lepo osvetljenom keju) i... ako znašznaš... Ako ne, imaš šansu za „popravni ispit“, jer već negde posle 22h „pesma“ na površini utihne. Smuđ se spustio dole, dublje... Od volje ti – ili tvister, ili šed, a može boga mi i glavinjara da odradi pos‘o, pa lagano, pri dnu... Posle izvesnog vremena, kad naučiš „raspored časova“ napamet, i nije neki preveliki problem ispuniti dnevnu kvotu (znate ono – 3 komada plemenite ribe dnevno). Nešto vratiš nazad da „još malo poraste“ (ili već ono „13. prase“, tj. „4. prase“), a nešto poneseš i kući, tek da te žena pusti unutra kad kroz špijunku u ponoć virne koji to manijak u ovo doba zvoni na vratima (naravno, ključeve od stana si, iz predostrožnosti, da ti slučajno ne ispadnu negde na obali, „zaboravio“ na kaminu il‘ klaviru). Ako „svevideće oko“ kroz špijunku proceni da si zaslužio „ufur“, imaćeš priliku da se (opet zasluženo) razbaškariš u svom krevetu (ili ti dopadne kauč za kaznu – „Di si ti to meni bio do ova doba?“). Ako ne prođete „skeniranje“, ne gine vam čučanje na stepeništu do jutra... A spolja se još uvek oseća vrelina beogradskog asfalta... Grad uveliko spava (mislim na pripadnike radničke klase i „poštene inteligencije“ – „klaberi“ ionako spavaju danju)...

Šta drugo da vam kažem – probajte sreću na nekom vašem mestu, na nekom vašem keju, na nekom vašem asfaltu - nikad se ne zna...

Bistro vam bilo i vidimo se na vodi (ako za to veče odaberemo isti kej).

 

Autor teksta : Dejan Mučalica - Uča

Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 39, Jun 2012

Ostavite komentar