Za šaku kavijara

Postavio Radovan Stanic 23/01/2019 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Bitku za očuvanje ribljeg fonda neće dobiti Rambo i Prljavi Hari, nego anonimci od nauke – ribokrađa prestaje kada više nema šta da se ukrade.

Ovog momenta na tržištu kavijara potražnja je za 400 tona veća od ponude. Disproporcija ponude i potražnje nije posledica naprečac nastalih oparenih likova spremnih da dreše kesu zarad kulinarskih zadovoljstava, već zbog drastičnog pada ponude. Nije nam poznat podatak koji se odnosi na „gustinu nasada” onih koju mogu da plate 5000 dolara za kilogram najizvikanijeg kavijara. Ali je činjenica da je onoga što vredi 50 dolara po kašičici - sve manje.

Nestašicu je prouzrokovala odluka najvećih izvoznika u svetu najtraženijeg kaspijskog kavijara - Kazahstana, Azerbejdžana, Turkmenistana i Irana, da od 2010. godine proglase petogodišnji moratorijum na izlov morune. Ta odluka ponajmanje je proistekla iz „ihtio-humano-eko” razloga. Prestanak izlova zvanično ima za cilj očuvanje najugroženijih jesetarskih vrsta, prvenstveno morune. A moratorijum je proglašen u momentu kada skoro više i nema šta da se očuva. Zagađenje, preteran izlov, nebriga o prirodnoj reprodukciji, a veštačka reprodukcija misaona imenica. Posledica „lako ćemo” mentaliteta, kada se radi o bogom datom.

Uzgred, na jednom sasvim drugom kraju sveta, u emiratu Abu Dabi (jedna od 7 država tj. emirata koje čine Ujedinjene Arapske Emirate), koji leži na 8 procenata svetkih rezervi nafte, a vode ima manje nego mi viškova po njivama u proleće, započeli su uzgoj morune, sve sa ciljem proizvodnje kavijara; krenulo im, a izađe ih 4-6 dolara po gramu.

Imaju od čega, rekli bi neki. A čega to imaju, sem para, naravno, a da ovi prethodni to nisu imali, pitamo mi?

Ukoliko se na mestu bez vode, bez morune, bez ribouzgajivačkih iskustava zgotivi nešto za isto para koliko košta tamo gde je bogom dato onda, moliću fino, nečija matematika ne valja. Kod onih koji su uložili puno para sigurno valja. Samim tim, kod ovih drugih škripi. A bogami i kod nas.

Ne samo zato što je onomad morune bilo i ovamo,makar i periodično, niti zato što je i nama bila bogom data, jer da je i ostalo tako u sveukupnoj priči o kavijaru niti bismo delili, niti množili. Raspoloživi podaci naime govore da smo onomad „proizvodili” 1,5 tonu kladovskog kavijara. Šta je to u odnosu na danas nedostajućih 400 tona? Priče o mogućnostima koje krije „domaći” kavijar su za malu decu. Za uzrast kada još nisu ovladala trocifrenim i decimalnim (deci malim!) brojevima.

Suština priče odnosi se na upoređivanje berača i uzgajivača.

Na mestima, u državama, na prostorima... gde se riba samo ubira, pesnik bi rekao: „sek’o, a nije sadio...“, dolazi do „proglašavanja moratorijuma” kada je, a i zato što je, već i bog rekao laku noć. Na prostorima u kojima vlada ekološka nedisciplinovanost, a ihtio-pamet odavno je pala u nesvest, nikakvi moratorijumi ne pomažu. Jer previše je onih koji se pod geslom „ma, bre, sve je to naše!” ponašaju kao da je to samo njihovo.

Nije više priča o morunama, jer one su već pre više od sto godina proređivale svoje dolaske, a Đerdap je samo zatarabio kada je već ionako bilo gotovo. Priča je o ribi, o vrstama koje su za sada ovde, kojih verujemo da još ima. Radi onih na koje smo uredno proglasili vremensko-količinska ograničenja. Ali, paralelno s tim nismo uspostavili instituciju Ramba, Prljavog Harija ili nekih njima sličnih likova, koji bi „filmski i radikalno” isposlovali da ograničenja praktično zažive. Zbog toga ćemo jednog (bliskog) dana proglasiti moratorijum na... sve što još pliva i per(j)aja ima. Naravno, prekasno.

Međutim, pokazalo se da rogobatni likovi prepoznatljivi po direktnim postupcima ne mogu obezbediti opstanak ribljeg sveta. Ali se pokazalo i to da proizvodnja i uzgoj mogu učiniti izlov suvišnim. Pustinjski uzgoj morune, kao i proizvodnja kavijara po ceni lovljenog iransko-kazahtanskog samo je potvrda da su čak i najsloženiji procesi izvodljivi. I da uprkos početnoj fazi proizvod nije ništa skuplji od sečenog, a nesađenog. Kada se jednom, bez „ako”, proces omasovi... Nije to utopija, već trend.

Na našim pijacama ponekad se pojavljuje „norveški losos”, a radi se o morskoj pastrmci iz kaveznog uzgoja, koja je za dvadesetak procenata jeftinija od domaćeg smuđa i soma. Uprkos carini i drugim dažbinama kod jednog, i krajnje sumnjivog porekla drugih, jer tamo daleko na severu anomimci od nauke imaju rezultate, dok mi ni Ramba ni Prljavog Harija nemamo.

Kod nas je riba svedena na socijalnu kategoriju. Jede ribu, ako je ulovi. Ako ne ulovi, kaže, neće imati šta da jede. Jak argument! I sve što ulovi, trpa, jede, prodaje... Svojevrsni patent propadanja uz uživanje i ustoličenje priobalnih egzistencijalnih emigranata. Potraje li, perspektiva su nam kapitalni balavci i glavoči veličine žgoljavog ćevapa. Ne prizovemo li se pameti ni moratorijum nam ne pomaže.

Neka nam je poslednja glupava 2011.

 

Autor teksta: Mihalj Buzaš
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 34, Januar 2012

Ostavite komentar