Udarci iz zasede

Postavio Pedja Pašćan 31/08/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

LOV PROTFIŠA VOBLERIMA NA TAMIŠU UDARCI IZ ZASEDE

Noć je pala i bližio se kraj našeg današnjeg ribolova. Uzaludno smo Bugi i ja pokušavali da prevarimo smuđa voblerima. Na idealnom mestu za njegov ,,večernji cug’’ večeras ga nije bilo. Tamiš se suzio na svega tridesetak metara a popreko je pala ogromna topola i naparavila prirodnu branu. Jak protok vode a na dnu gomile granja. Nema bolje za ,,staklenookog’’. Posebno je bilo izgledno mesto na kom je voda kuljala preko stabla topole i gde su kederi bili najranjiviji. Tu smo preko dana već ulovili desetak bucova a najveći je bio skoro tri i po kilograma. Nije bilo razloga da u mrak smuđ ne izađe na tu poziciju. Bugi takva mesta naziva ,,sačekušama’’. Lovac čeka iza prepreke, gde je vodena struja slabija, i čeka da mu plen krene kroz glavnu struju iznad glave. Za slabašne ribice to je veliki napor a za predatora lak način da dođe do ručka. Uglavnom, dok smo sedeli u usidrenom čamcu dvadesetak metara uzvodno i branili se od prvih letnjih komaraca, primetili smo da nešto ipak plaši kedere iznad prepreke. Za bucova je bilo kasno a nije ni ličilo na smuđevsko karakteristično coktanje. Pre nego što smo potpuno odustali i krenuli kući, rešio sam da zabacim vobler još koji put, tek da se uverim da to nije neka „ozbiljna“ riba. Za smuđa po mraku uglavnom bacam ,,Rapalin Šed Rap’’ plitkoronac od 5 cm u SFC dekoru. Taj žuća se uvek dopadao smuđevima a za Tamiš mu je to nekako omiljena veličina. Plasirao sam ga na dva metra od same prepreke i pustio da ga voda odnese preko nje nizvodno, plus neki metar. Taktika da se vobler bućne tačno na mesto gde riba raubuje je uglavnom dobra za bucova i klena ali za smuđa se baš i nije pokazala kao najubitačnija. On voli sve prefinjeno, pa su mu ta bućkanja suvišna kad lovi. Dakle, krenuo sam sa namotavanjem strune, vobler je treperio iznad grana u jakoj struji. Vodio sam ga polako, tek malo brže od lerovanja. U mraku sam samo naslućivao gde se nalazi. I baš kad je, kako mi se činilo, bio iznad stabla topole, nešto je opalilo po štapu. ,,Som“, rekao sam Bugiju, „ovako samo on udara’’! U mraku sam video talas na mestu napada a riba se otimala i pokušavala da ode nizvodno u splet grana, gde bi našla spas. Međutim, i pored jake struje uspevao sam da je zadržim sa ove strane prepreke. „Ako je som, nije velik,“ primetio je Bugi, „on bi ti već zbrisao ispod stabla“. Sad sam i ja bio zbunjen. Ovakva borba je bila karakteristična samo za soma ili štuku. Štuka nije sigurno, jer bi odavno zubima pregrizla strunu i odnela vobler. Privukao sam ribu bliže čamcu a ona je krenula da seče vodu kao šaran. Kada se približla površini i kada smo je na trenutak videli pod svetlošću baterijske lampe, učinilo nam se kao šaran. „E gde su one vajne šarandžije,“ smejao se Bugi, „kad im mi na varalicu lovimo šarane“. I ja sam pomislio da je to u pitanju, sve dok nisam jasno video jarko crveno peraje. „Gle koliki prota,“ začudio sam se, „ima dve kile u njemu.“ Dao sam Bugiju štap pošto je on bio uzvodno u čamcu, a ja sam ga prihvatio sa obe ruke. Debeli protfiš sa malom glavom pozirao je ispred fotoaparata. Vobler je bio prevelik za njegova mala usta ali ga je gladni debeljko ipak napao. U zasedi, u mraku, nije imao vremena da bira. Napao je ono što mu je treperilo iznad glave i činilo se kao lak zalogaj.

 

PRIČA DRUGA - DAN

 

Srki Popović nije dugo dolazio kod mene u Opovo na pecanje. Ranije smo se više družili ali posao i druge obaveze su ga sada sprečavale. Nekako je uspeo da se na kratko oslobodi obaveza i da dođe na jedno popodne. Namera nam je bila da odemo čamcem Tamišom uzvodno pa da se onda pustimo nizvodno i lovimo bucove dok nas voda nosi. Za tu priliku poneo sam i električnu pentu, koja je odlična za takav posao. Njome usporavaš kretanje na izglednim mestima i, što je najvažnije, bešumno se krećeš. Vozili smo se oko pola sata i već tad mi je bilo sumnjivo da ćemo imati uspeha u varaličarenju bucova. Voda je malo nadošla i za živo čudo bila je neverovatno bistra. Letnje sunce je upeklo. Bucov se nigde nije javljao. I Srle je to primetio: „Ma nema veze,“ rekao je, „meni je lepo i ovako. Mir i tišina, a valjda ćemo nešto i da iščačkamo“. E za to iščačkavanje baš nisam bio siguran. Kombinacija enormno bistre vode i sunčanog dana retko kada da je valjala. Ipak, rešili smo da malo okupamo naše voblere. Srki se opredelio za „kruškice“, male debeljuškaste voblere, ručne izrade, sa kojima je u poslednje vreme imao uspeha u lovu bucova. Ja sam izabrao majušnog popera skakavca, računajući da ću njime isprovocirati bucove u najgušćem granju, tamo gde je on obično po ovakvom vremenu. Srećom po Srleta, inače bi, verovatno ostali bez ulova. Već na prvom mestu sa bržim protokom vode i vrbom potopljenom u vodi, Srki je imao snažan udarac na „kruškicu“. „Protfi š“, rekao je, „i to velik, video sam crvena peraja!“. Usporio sam čamac sa elektromotorom i bez buke se vratio na poziciju povoljnu za zabačaj. Još jedan precizan zabačaj i štap se savio trepereći kao kad uloviš pastrmku. Karakteristično za protu. Oprezno sam usmerio čamac dalje od granja i sad je prota bio naš. Lepo je „punio“ štap. Srki je uživao: „Nema lepšeg pecanja od varaličarenja na ultra laki pribor. A i ovaj prota se otima kao lud!“ Položio ga je na ruku kada se izmorio, napravili smo par fotki i Srki ga je vratio u vodu. Pustili smo da nas voda odnese do sledećeg hot-spota. Topola, oborena pre nekoliko godina za vreme seče šume. Splet podvodnog krša, idealan za zasedu bezubog predatora. Ovog puta vobler je povlačen nizvodno duž glavnog toka vode a uz samu topolu. Opet snažan udarac i spadanje. E sada sam i ja montirao „kruškicu“ i u pauzi manevrisanja poneki put zabacivao. Gađao sam najveći krš. „Kruškice-bombice“ su idealne za ovakav lov. Imaju jaku vibraciju a malecke troktrake, pritom debelo telo se odbija od prepreka i ne kače se. Mogu se provući baš tamo gde treba. I provukao sam je između dve grane koje su bile prepreke u jakoj struji. Odmah sam osetio udarac na štapu i kontrirao. Osetio sam otpor samo za trenutak; riba se otkačila. A malopre sam hvalio male trokrake. Srki se javio meni iza leđa: „Tu je još jedan, ovaj je još veći!“. E sa ovim je borba bila malo teža. Zabadao se dole u krš i pokušavao da se oslobodi. Srećom Srletov štap, dug skoro tri metra je to odlično kompenzovao pa je uskoro prota bio zamoren i na površini vode. „Uzmi štap“, rekao je Srki, „da ja tebe slikam, ali iz vode“. Zamočio je fotoaparat u vodu i napravio fotku iz neuobičajene perspektive.

Nastavili smo sa spuštanjem niz reku. Uz put smo imali još par napada i spadanja. Sve se dešavalo na tipičnim mestima; zaseda u granama potopljenog drveća. „Eto,“ rekao je na kraju Srle, „krenuli smo na bucova a iščačkali protfi še. Baš je bilo super, aj’mo sad na pivo“.

 

Autor teksta:Srđan Savulov
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 29, Avgust 2011

Ostavite komentar