Švedska

Postavio sportski ribolov 11/09/2013 0 Komentara Destinacije / Vode,

Ako vas put nekada nanese kroz sela i varoši između šapca i Loznice, pogledajte pažljivo oko sebe. Lijevo i desno, u neprekidnom nizu smjenjuju se veleljepne kuće, prave vile, na dva, čak i tri sprata, građene od najfinije fasadne cigle, često sa mermernim stepeništem, bogato dekorisanim ogradama i lučno nasvođenim kapijama. Ispred kuća engleski travnjak, cvijetnjak i obavezni kupasti borići. štala gotovo da nema, a ako ih i ima, male su i neugledne, građene negdje iza kuće, daleko od očiju znatiželjnika, skrajnute, kao neka velika sramota.
Pomislim često, gledajući tu silnu privatnu svojinu, zar je moguće da po tim kućama stanuju građani države, koja po zvaničnim statistikama zauzima pretposlednje mjesto u Evropi u pogledu životnog standarda? Biće da nešto ne štima u tim računicama. Ili, možda u našim glavama?

KAKO ŽIVE ŠVEĐANI ?

Ako vas put nanese kroz švedsku, kao što je mene polovinom oktobra, pa krenete od Malmea prema Karlskroni, pokušajte, barem na pola sata, da zaboravite kako putujete kroz jednu od najbogatijih zemalja na planeti. Sada, kad ste na trenutak izgubili svijest o tome gdje se nalazite, potrudite se, da na osnovu viđenog, izvučete zaključke o bogatstvu zemlje kroz koju prolazite.
Mada ste očigledno na autoputu, protekne i desetak minuta, a da ne vidite automobil. Gužve, dakle, nema, pa se slobodno možete prepustiti razgledanju okoline.
Uvijek sam vjerovao da se u strukturi karakterističnog pejzaža neke zemlje krije tajna onog prvobitnog nadahnuća velikih naroda, iz kojeg se iznjedrila njihova mitologija, skaske, sage i svekolika vjerovanja, koja podvodimo pod zajednički imenitelj narodnog genija.
Sklon sam mišljenju da velikih mitologija nema bez grandioznih pejzaža. Tek kada odete u Grčku, na Heladu, pa noću iz kakvog maslinjaka pogledate to njihovo nebo, postaje vam u trenu jasno, kako je tamo bio moguć Homer, sa svom tom helenskom infrastrukturom bogova i demona. Sva grčka mitologija već je ispisana na grčkom nebu, moru i maslinjacima. Čak i slijepac, kakav je bio Homer, mogao je to jasno vidjeti, pročitati i glasno izgovoriti.
Za razliku od Helade, Andaluzije, Sinaja ili doline Nila, krajeva sa tako aromatičnim pejzažima, u kojima se bukvalno saplićete o "mitologiju i mačeve", u švedskom krajoliku, barem za mene, nema ni u tragovima objašnjenje inspiracije prastanovnika Skandinavije koji ostaviše čovječanstvu jednu od najgrandioznijih mitologija.
Uzalud sam se trudio da u gustim četinarskim šumama prepoznam volju i dah Odina svemoćnog, da u nejasnom zalasku sunca uočim oganj Torovog čekića, a u crnim jezerima staništa nestašnih trolova. Učinilo mi se da bi ta moćna sjeverna božanstva nekako lakše udomio negdje na jugu, naprimjer u Bosni, ili Srbiji.
Nažalost, ipak su Tor i Odin iznjedreni ovdje, u švedskim maglama, a dolje, na sunčanom jugu, kojeg je prizivala moja duša, nastadoše neke druge mitologije i pjesme, u kojima se ljudi "paraše od učkura do grla bijeloga".
No, vratimo se u vrijeme današnje i procjenu bogatstva zemlje na osnovu viđenog. Svim šveđanima kao da je jedan projektant pravio kuću. švedska kuća je prizemnica, građena od drvenih dasaka, ofarbanih u boju prepečene cigle, veličine solidnog dvosobnog stana. Ispred kuće je mali cvjetnjak, par borića i parkirani "Volvo". U oknima svih prozora smještena je svjetiljka ili svjećnjak. Objašnjenje i da duše umrlih brodolomnika lakše nađu put do svoje kuće. Kada bi Srbin kojim slučajem vjerovao u mogućnost povratka umrlih srodnika (recimo tašte), vjerujem da bi odmah isključio sa kuće dovod struje i pobacao sve svijeće u rijeku.
Iza svake švedske kuće, bolje rečeno kraj nje, nalazi se švedska štala. Ona je pravljena od istog materijala i farbana istom onom bojom rđe kao i kuća, s tim da je duplo veća od kuće. šta vam to govori? U švedskoj su benzinske pumpe rijetka pojava, a pumpadžije još rjeđa. Preciznije rečeno, na pumpama nema nikoga, jer sam sebi sipaš gorivo, a plaćaš automatu karticom. Vjerujem da u Bosni, samo na potesu između Banja Luke i Gradiške (40 km) ima više pumpi i pumpadžija nego u cijeloj Skandinaviji. šta ćeš, bogat smo mi narod.
Na 250 kilometara puta spazih tri kafane, a nijedna sa dovoljno kapaciteta za našu osrednju svadbu, ispraćaj u vojsku, ili sahranu. Kod nas, recimo opet između šapca i Loznice, tri kafane dolaze na dva i po kilometra, a svaka ima kapacitet za vanrednu sjednicu evropskog parlamenta. Alal vera.
švedski gradovi razlikuju se samo po broju stanovnika. Sve ostalo, počev od arhitekture, preko komunalne infrastrukture, do unutrašnje organizacije komune i mentaliteta ljudi, je apsolutno identično. Zato se šveđani ne vezuju za svoje gradove i gotovo je izvjesno da neće umrijeti u istom gradu u kojem se rodio. Ne samo da se ne vezuju za jedan grad, već se u istom gradu ne vezuju za jedan stan. Naime, čim dobro otopli, švedska porodica napušta svoj skupocjeni iznajmljeni stan i seli se u ljetnje kampove, u male kućice, gdje je stanovanje mnogo jeftinije. Selidbe nisu bolne kao kod nas, jer sva švedska imovina stane u gepek od Volva.
Kod nas je, pogađate, sve obratno. Naš se čova toliko veže za svoje grad, da od toga pravi profesiju. Još samo kod nas i u Bosni (a vjerovatno i kod Bugara, Hrvata, Rumuna i drugih progresivnih naroda) nešto znači biti Nišlija, Novosađanin, Sarajlija itd. Najveći uspjeh u životu je imati svoj stan i u njemu
puno stvari. Najteži događaj u životu je selidba, a ako je to još selidba iz centra na periferiju grada, onda je to tragedija biblijskih razmjera.
švedska prodavnica se otvara tačno u 10 časova, a još tačnije zatvara u 18 časova. Po izgledu izloga, asortimanu roba i metodu rada prodavca, neodoljivo podsjećaju na naše prodavnice iz doba Tite. Svega tu ima dovoljno, a ničeg previše. Dok jednu mušteriju ne usluže, a to zna dosta potrajati, na druge ne obraćaju pažnju. Vole da popričaju sa svojim kupcima o neobaveznim stvarima i od tog rituala ne odustaju čak ni kada iz turističkog autobusa u dućan nahrupi gomila lovarnih japanaca, željnih da kupe sve i svašta. Naš trgovac, međutim, kad vidi pun lokal, sav se unezvjeri od pohlepe, a zna bogami i vrata zaključati, da se ne bi koji predomislio i pobjegao.
šveđanin je zdrav i nasmijan čovjek, ima dobru probavu, čvrst san, pun novčanik i nemoguće ga je iznevjeriti. Imaju veliku i dobrim putevima gusto premreženu zemlju, dobre i jasne zakone, socijalnu politiku o kojoj ostatak Evrope može samo da mašta, transparentnu državnu politiku i, što je najvažnije bezbroj dobrih i prebogatih voda. Mi imamo svoje rodno mjesto, kuću na dva sprata i u njoj puno stvari, sjedimo u gigantskim kafanama, gdje pušimo puno cigara i pijemo rakiju, kršeći ruke i govoreći kako se ovo više ne može izdržati.

ŠVEDSKE VODE

Ako je vjerovati geolozima, prvo evropsko kopno izdiglo se iz mora upravo ovdje, na jugoistoku švedske. To izdizanje bilo je naglo, ali pravilno i neznatno iznad nadmorske visine, usljed čega je ogromna količina vode ostala zarobljena u bezbrojim udubljenjima kopna. Tako nastaše ona silna jezera i rijeke po cijeloj Skandinaviji, što ovu oblast učiniše jednim od najvećih prirodnih rezervoara slatke vode na planeti.
Ako vam pođe za rukom da nabavite detaljističke karte pojednih oblasti u švedskoj, odmah će vam biti jasno sa kakvim vodenim bogatstvom raspolaže ova zemlja. Osim tih jezera, čiji broj, siguran sam, niko ne može tačno utvrditi, te rijeka, od kojih barem stotinu veličine naše Morave, švedska se može podičiti i sa par hiljada kilometara morske obale, do te mjere razuđene, da je njenu stvarnu dužinu zaista nemoguće izračunati.
Neka vas spuste u bilo koju tačku ove zemlje - budite ubjeđeni da ćete u prečniku od 10 kilometara nabasati na neku vodu. A to nije mala zemlja.
Na površini u koju možete smjestiti 5-6 Jugoslavija, živi 8 miliona ljudi od čega čak 2 miliona ribolovaca. Kada bi na ovo malo naših voda u kojima ima neke ribe smjesitili toliki broj ribolovaca, bukvalno bi jedan drugom disali za vrat. Međutim, u švedskoj ima toliko voda, da od tih 2 miliona ribolovaca, za šest dana pecanja, nismo sreli ama baš nijednog. A obišli smo dvadesetak različitih terena prebogatih ribom.
U švedskim rijekama i jezerima žive štuka, smuđ, losos, kalifornijska, morska i potočna pastrmka, zlatovčica, deverika, crvenperka, bodorka i grgeč. U priobalnom pojasu mora živi štuka, morska pastrmka, jegulja, grgeč, deverika, bodorka, a od tipično morskih stvorenja tu je jedino meduza. Na pučinu se izlazi radi lova bakalara, ili (rjeđe) lososa i morske pastrmke.
Na rijekama u koje ne zalazi masovno losos i morska pastrmka, te na velikim jezerima, gotovo da niko ne lovi. Preciznije rečeno, tu love samo izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Hvataju ti naši "jadnici" deverike od 3-4 kilograma, orijaške crvenperke od 1,5 kilogram i slične vrste, koje šveđanin ni u ludilu ne bi lovio. Vikinzi naprosto neće da love i jedu ribu koja u sebi ima ijednu koščicu. Pucaju samo bakalare i dimljene losose, a, budimo iskreni - i tata bi sine. Sad zamislite, drage moje Nišlije, Kraljevčani, Zeničani..., hiljade kilometara rijeka i jezera, gdje nikada niko nije zabacio plovak, a vode netaknute milionima godina. Od kontri da iščašiš rame. Vrat sam iskrivio gledajući svakodnevno rijeke preko kojih smo prolazili bez zadržavanja, a našem domaćinu nikako nije bilo jasno šta ja tu vidim zanimljivo.

LOV BALTIČKE ŠTUKE

Naša mala redakcijska ekspedicija, dopunjena gostima iz Sarajeva (Savo i Raca) i dragim prijateljima iz Graca (Tiko i Bojan) boravila je krajem oktobra u primorskom gradu Karlskroni, u tamošnjem ljetnjem kampu, a u organizaciji našeg starog poznanika Milana Đelevića. Izuzmemo li Stanka Popovića, svima je ovo bio prvi susret sa švedskom i lovom štuke u Baltičkom moru. Upravo zbog tog nepoznavanja situacije, ponijela se tolika količina i asortiman varalica, da ne vjerujem da postoji radnja u Jugoslaviji, koja bi imala dovoljno prostora da to sve izloži. Prednjačio je naš Boki iz Austrije, koji nam se žalio kako nije spakovao ni 1% svojih provjerenih aduta, ali je i to "malo" bilo dovoljno da zatrpa onaj sobičak u kampu.

Ja se i nisam baš pretrgao sa varalicama, ali sam mu zato dao po strimerima, ubijeđen da sam svu pamet ovog svijeta strpao u par kutijica. Uskoro će se ispostaviti da sam žestoko profulao temu. Već prve noći, na večeri kod Milana, naš vodič i stručni konsultant Per Olsen pokazao je prave strimere za baltičke štuke. Kao što vidite sa fotografije, u pitanju su prave male novogodišnje jelke, a upotreba neobično malih udica postala mi je jasna, kada mi rekoše da svi love isključivo plivajućim strunama, aftma 9 ili 10. A ja, ko za inat, spakovao tonuću sedmicu, a od plivajuće imao nekakvu peticu, kao da ću na "krejice" loviti.
Prvi dan pecanja samo što ćuskije nisu počele padati iz neba. Duvao je vjetar, olupne snage praćen kišom, koja je stalno pojačavala tempo. Dovedoše nas u nekakav plitki zaliv, ako se to tako može nazvati, jer, sva švedska obala je sačinjena od beskrajnog niza zaliva, poluostrva, ostrva, rezvedenih plitkim moreuzima, trščanih zavlaka, ispusta i plitkih kamenjara.
"Odlično vreme za štuku" - reče Milan i značajno pogleda u Pera, koji to potvrdi jednim širokim skandinavskim osmjehom, pokazavši svih 82 zuba. Krenem za Milanom, jer ko` velim, naš je čovjek, nije sramota pitati ako nešto neznaš. Već nakon petnaestak minuta, ispostavilo se da sam izabrao pravog čovjeka za tumača, jer Milan je nakon kraće borbe izvukao krasnu štuku od oko 6 kilograma. Strimer "novogodišnja jelka" pokazao se pravim adutom, jer nedaleko od nas Pera je zamarao već svoju drugu štuku. Batalim i ja varaličarenje i prihvatim se mahača. Nakon desetak minuta imam krupnu štuku i pokušavam da je što duže držim, kako bi Milan imao vremena da uhvati sve faze izvlačenja fotoaparatom. Na ruci osjećam da je mnogo jača od svoje slatkovodne rođake, a nakon par minuta saznam i da je mnogo lukavija - umjesto prema pučini, sjuri se meni pod noge, zijevnu i ispljunu "novogodišnju jelku". "šteta" - reče Milan. "Katastrofa" - rekoh ja.
U međuvremenu, dok sam ja uzdisao, naš drugar Miša Sovilj iz Beograda je razbijao štuke, sjedeći gospodarski na nekom kamenu i bacajući stari dobri Meps "Lusoks" bez otežanja. Izvukao je jednu od oko sedam kila, a imao je na štapu čudo koje nije mogao zaustaviti. Dok smo se okupljali za ručak, opazimo i najmlađeg člana ekspedicije Bokija, kako vadi lijepu štuku na neobični crni vobler, sa razjapljenom crvenom čeljusti umjesto pakte (ručni rad Pera Olsena). Kasnije će se ispostaviti da su ove Perove rukotvorine, što teturaju nezgrapno ispod same površine mora, ubjedljivo najbolja stvar za one koji su se opredijelili za varaličarenje. Uostalom, pisao je o tome Egers, ali, ko benda matorog Holanđanina, kaže naš čova, pa natakari dr Hajnca ili Meps agliu brz, pa, ako nema udarac, veli "nema tu žive štuke".

DALI JEDE, ILI TJERA

Već drugog dana bilo mi je pomalo čudno što na mjestima gdje lovimo štuku ne vidimo nikakvu drugu ribu. Samo meduze i tek poneka jako sitna ribica u samoj obali. Nema nijednog štučijeg rauba i prštanja ribe u "lepezu". "šta li ta silna štuka jede" - pitali smo se. Od nečeg mora da živi ? Svaki dan se uhvati za kratko vrijeme 15-20 krupnih štuka, a niko da prijavi da je opazio na vodi nekakvu aktivnost, ili bilo šta nalik kederu. Pomislim, bilo bi zanimljivo negdje naći kedere i probati sa muvanjem.
Želja mi se uskoro ostvarila. Prilikom jednodnevnog izleta u Harašomalu (kompleks privatnih jezera za pastrmski ribolov) naš drugar Miša je nahvatao dvadesetak bodorki idealne veličine. Bili smo presrećni i ubijeđeni da napokon imamo prave adute za štuku.

Sutradan nam se pridružila još dvojica šveđana, Pol, koji slovi za jednog od najboljih među njima, i štukolovca u švedskoj. Mišo i ja smo se samo zavjerenički smješkali, duboko ubijeđeni da ćemo sa našim bodorkama pomrsiti konce tim nalickanim "nazovi" šampionima. E, grdne rane.
Lovili smo na istom terenu kao i prvi dan. Odmah sam pohitao na provjereno mjesto, montirao onu bodorku, bolje od Draškovića i samouvjereno počeo muvati. Vjetar mi je duvao u leđa, tako da sam mogao zabaciti bodorku bez otežanja preko trideset metara. Ribicu sam vodio pod samom površinom, puštajući je povremeno u rupe između alge i lagano dižući, uz povremeno secovanje, zastajkivanje, ili nagle trzaje. Vrijeme je polako proticalo, a moju ribicu ništa ni da pogleda, mada sam pročešljao teren u prečniku od 200 metara. Vidim, ni ostali ne vade ribu, što me donekle utješi i navede misli na teoretisanje o famoznim relacijama vazdušnog pritiska, položaja mjeseca, uticaja plime i oseke i sličnim budaleštinama.
U razmišljanju me prekide naš gost Pol i ljubazno me zamoli da mu malo ustupim mjesto. Na kraju predveza vidim da je stavio vrlo taman, gotovo crn strimer. Pomislim, ako na ovo čudo sada uhvati ribu, poješću mu svu kolekciju strimera.
Čovjek zabaci desetak metara od sebe ka pučini, nategnu rukom dva-tri puta strimer, i - hop, bingo! Izvuče štuku od 4 kile, otkači je rutinski i ponovo zabaci. Samo što je povukao strimer, voda proključa i, za par minuta, gurnu pajan u usta drugoj, još većoj štuki.
Skraćujem priču, taj dan je Pol izvukao duplo više ribe na svoje strimere, nego svi mi zajedno. Dakle, štuka neće bodorke, ali je luda za strimerima najluđih mogućih dekora. šta vam to govori!
Po meni, postoji samo jedno objašnjenje: Taj dan, a čini mi se i sve ove dane, štuka uopšte ne jede (očistili smo dvije i potpuno su prazne), već samo brani svoju teritoriju, mjesto na koje je došla radi mrijesta. Varalice sa preagresivnom akcijom (spineri, vobleri sa zvečkom, suknjice) je uglavnom plaše i samo ih povremeno napada, a strimeri joj djeluju dovoljno bezazleno, ali ipak suviše iritirajuće, pa ih najradije napada.
Sve u svemu, za ovih šest nezaboravnih dana naučili smo dosta korisnih stvari:
- Prvo, štuke ima u izobilju i osnovno je pogoditi pravo vrijeme kada masovno uđe sa pučine u priobalje i znati na taj teren doći, u zavisnosti od pravca duvanja vjetra
- Drugo, domaćini su nam praktično pokazali da lov mušičarskim priborom nije izmislila dokona engleska aristokratija u cilju da sebi namjerno zakomplikuju ribolov, već da je u pitanju najsavršeniji i najplauzibilniji oblik ribolova, koji je često i najproduktivniji na raznim tipovima vode
- Treće, dok god se na našim vodama ne uspostavi red i ne vrate ribe, kopajte i rukama i nogama, da sebi priuštite barem jednom u životu ribolov na ovakvim i sličnim vodama. Život je kratak, ponekad treba i bankrotirati, ali ostvariti svoj san.

ŠVEDSKA II

Očito da ovaj opšti uvid u ljepote ribolova u skandinaviji nije bio dovoljan, jer je na adresu redakcije stiglo dosta vaših pisama, u kojima od nas tražite mnogo više detalja u pogledu izbora varalica i samih tehnika ribolova.
To nas navodi na zaključak da su neki od vas odlučili da krenu našim stopama i otisnu se na sjever u potragu za morskim štukama, ali da je mnogo veći broj onih, koji bi da švedska iskustva primjene na našim vodama.
Nažalost, za razliku od švedske ( da ne govorimo o Norveškoj ili Kanadi ), gdje samo u toku jednog dana možete da probate sav repertoar tehnika i varalica za lov štuke, i da pritom stalno lovite ribu, kod nas se na prste jedne ruke mogu nabrojati tereni za koje pouzdano znamo da stalno daju štuke teže od dva kilograma. I to malo voda su po pravilu zatvoreni revirčići komercijalnog tipa, sa stotinu nekih zabrana i besmislenih pravila, gdje vam vječno alkoholisani matori čuvari sa redukovanim čelima stalno dišu za vrat.
Naši časopisi su prepuni fotografija prekrasnih štuka, što neupućenog može navesti na pogrešan zaključak, da je ovdje štučji raj, pa me ne bi previše iznenadilo da nam sutra nenajavljeno banu organizovane ture holandskih, njemačkih, pa čak i švedskih štukolovaca. Koje bi to pušenje bilo. Stvar je naprosto u tome, što se kod nas svaka štuka od preko 4 kilograma publikuje i objavi kao udarna vijest, a nisu rijetki oni koji ulov svog života objave u svih šest specijalizovanih revija za sportski ribolov. Nimalo ne treba zamjeriti tim ljudima, jer kod nas je krupna štuka tolika rijetkost, da većina od tih srećnika duboko osjeća da mu je to ne samo prva, već možda i poslednja u karijeri. Neću pretjerati ako kažem da gospodin Pol (vidite ga na slici sa zaista prekrasnim primjerkom ) u toku samo jednog, malo boljeg dana, uhvati otprilike isto toliko krupnih štuka, koliko svi mi zajedno u toku najbolje sezone. A takvih Pol - ova, Per - ova, pa ako hoćete i Milana je na hiljade u švedskoj, pa sad zamislite kada bi svi oni odlučili da publikuju svoje ulove od preko 5 kilograma - magazin koji bi to prihvatio ličio bi na londonski telefonski imenik.
Da ne bude zabune, daleko od toga da su švedi bolji ribolovci od nas. Oni jednostavo imaju ribu, a mi nemamo.
Neki dan mi moj drugar Dule Jovanović, inače predsjednik Saveza vojvođanskih ribolovaca, sa ponosom reče kako ukupna mreža kanala u sistema DTD iznosi čak 22000 km (da, dobro ste pročitali) ! šta nam to, međutim, vrijedi kad u toj silnoj vodenoj infrastrukturi ima manje krupne štuke nego možda na desetak kilometara švedske obale Baltičkog mora ( a te obale ima preko 3000 kilometara ). Zašto li je to tako?
Za lov na Baltičkom moru ne treba nikakva dozvola i možeš zadržati svu ulovljenu ribu. Ovo drugo pravo niko ne koristi. Ja sam ga, naravno, iskoristio u par navrata, ali kad sam na njihovim licima, umjesto ljutnje, vidio neku vrstu zabrinute znatiželje, gotovo sažaljenja, osjećao sam se onako kako i treba da se osjećam - bijedno.
U okruženju normalnih ljudi, topi se balkanska bahatost i krvoločnost kao proljećni snijeg, i nekako se brzo i bezbolno prešaltate na njihov misaoni kod, kao kakav prognanik, koji se napokon vratio svojoj pravoj porodici.

TETURAVCI I NEOTEŽANI SPINERI

Noć uoči prvog izlaska na more proveli smo u sortiranju varalica i razradi strategije za sutrašnji debi. Jedini čovjek od kojeg smo mogli dobiti kakve - takve informacije o naravi baltičke štuke bio je glavom i bradom Stanko Popović, jer on, ne samo da je lovio na ovim terenima, već se bogami i nalovio. Međutim, za razliku od mog kuma Đoleta Vebera, koji bi, da je kojim slučajem bio ovdje ranije i sada, napravio iscrpnu verbalnu i grafičku elaboraciju svih mogućih situacija, Stanko je u svom starom crnogorskom maniru sve svodio na dobru zafrkanciju i dvosmislene izjave, praćene namigivanjem i čestim nazdravljanjem.
Pokazivali smo mu sve svoje adute: bljeskali su i zveckali američki plastikaneri Bomberi, Smitvici, Koton Kordeli, Rebeli ...; gurali smo mu pod nos najnovije Rapale, Lur Jensene i stare dobre Abu Kilere; mlatarali kracima slovačkih suknjica i repinama nekih džinovskih šedova; sa uzdasima komentarisali nekakve Veberove lagane kašike luckastih dekora; mastili prste do-zla-boga smrdljivim američkim gumicama, koje na sve liče osim na ribu; u stranu sklanjali dr Hajnce-ove i Meps aglie, kao kakve rudimentarne ostatke prošlosti... Sve to i još mnogo toga smo mu vadili i pokazivali, u nadi da ćemo iskamčiti ono potvrdno klimanje glavom, ili neki drugi znak da smo ponijeli pravu stvar. Na sve to matori je samo sumnjičavo vrtio glavom, zagonetno se smiješeći:
"Ljudi moji, sve je to lepo, al` kad sutra vidite vobler koji pravi naš vodič Per Olsen, biće vam jasno da niko od vas nema pravu stvar" . Bio sam ubjeđen da je u pitanju još jedna Stankova mistifikacija, sračunata da u nama probudi inat i takmičarski duh.
Napokon dočekasmo sutrašnji dan. Na vodu smo krenuli prilično kasno za moj ukus (oko 10 sati), jer, kako reče Milan Đelević, ne vrijedi raniti, pošto štuka ima cug u popodnevnim časovima. Domaćini su kao prvu lokaciju odabrali izuzetno plitak zaliv, ili, preciznije rečeno, kompleks od 3-4 vezana zalivčića, što će se i u našim budućim izlascima pokazati kao karakterističan oblik baltičkog priobalja.
Plićak je popločan klizavim kamenjem nepravilnog oblika, iz kojeg rastu guste kolonije alge, što kretanje čini izuzetno otežanim, a za neke i fatalnim, što će se za par dana potvrditi na našem sarajevskom drugaru Sabahudinu Kajeviću, koji se, eto, okupa na temperaturi oko nule i olujnom vjetru.
Na Stankovo insistiranje, Per Olsen je napokon pokazao jedan od tih svojih famoznih voblera i poklonio ga najmlađem članu ekipe Bojanu (Bokiju). Zgranuo sam se kad vidjeh to čudo. Perov vobler, ili bolje rečeno voblerčina je crno ofarban i grubo obrađen komad drveta, sa razjapljenom crvenom čeljusti umjesto pakte - tipičan primjer plitkoronućeg "teturavca", o kojima je ne tako davno pisao naš saradnik Jan Egers. Zar ta "kurbla" da bolje lovi od naših skupocjenih sofisticiranih amerikanaca, "što šljašte i zveckaju da se sve praši?" Ma ajde.
Uskoro će se ispostaviti da je plićak do te mjere "isječen" algama, da ništa što ima tendenciju da roni dublje od dvadesetak centimetara ne "pije vode". Mijenjali smo vobler za voblerom, dizali vrh štapa nebu pod oblake, stavljali "suknjice", lagane kašike u obliku lista ... sve je to ili kačilo za vrhove alge, ili se do te mjere neprirodno ponašalo, da je kod štuke izazivalo samo podozrenje.
Isključimo li naše domaćine, Milana Đelevića i Pera Olsena, koji su mahačima na strimere svakih desetak minuta imali lijepe akcije, od "naših", u prvih sat vremena, samo su dvojica vadila ribu.
Pogađate, prvi je bio Boki sa Perovim crnim "teturavcem" , na koji su štuke kidisale sa neobičnom žestinom, a drugi je bio beograđanin Mišo Sovilj, koji je bio dovoljno pametan da u kolekciju ubaci par starih dobrih Meps Lusoksa bez otežanja, sa bogatom crvenom kićankom. Upravo njemu je došla za taj dan najveća štuka (preko 7 kg), a na štapu je imao mnogo veću, koja se nažalost otkačila u gustišu od algi. Vidjevši u čemu je fazon, prepisali smo od kolege iz klupe "domaću zadaću" i pir je mogao da počne.

HASINI STRIMERI

Da se štuka može loviti mahačem na strimere znao sam od ranije, ali da je ta tehnika mnogo efikasnija od varalice, pa čak i kedera, shvatio sam za vrijeme naše švedske avanture. Čitajući reportaže sa prošlogodišnje turneje po švedskoj, naslutio sam da se tamo sa uspjehom mogu koristiti strimeri, pa sam zato u svoj prtljag ubacio jedan jači mičelov mahač snage 7 - 8 i tonuću strunu iste klase, a moj drugar Vanja Stojanović mi je specijalno za tu priliku smotao desetak štučjih strimera. Bio sam ubijeđen da sam kompletiran.
Već prve noći, na večeri kod našeg domaćina,Milan i Per su mi pokazali "baltičke" strimere i objasnili tehniku njihovog vođenja. Odmah mi je bilo jasno da ipak nisam kompletiran za mahanje, barem u pogledu izbora strune i vrste strimera. Strimeri se prave na neobično malim udicama i od posebne vrste svetlucavog sintetičkog materijala, koji upija vrlo malo vode, što omogućava da ne tonu dublje od dvadesetak centimetara. Dugački su 15-20 cm, nemaju nikakvu vibraciju , a u vodi djeluju kao lelujava nakupina iskrica. Rekoše mi da najbolje strimere ove vrste u Karlskroni i šire pravi izvjesni gospodine Hase, pa tako ove lijepe lelujavice dobiše svoje balkansko ime :Hasini strimeri.
Idealna konfiguracija za lov "Hasinim strimerima" bio bi štap klase 10 i plivajuća struna WF 10, mada u nevolji posao odrađuje i štap manje snage, ali struna nipošto slabija od devetke. Tonuće strune ne dolaze u obzir, jer vas prisiljavaju da strimer vučete mnogo brže nego što štuka hoće, kako bi izbjegli kačenje za alge.
Dakle, kako voditi strimer baltičkoj štuci? Koliko god vam uslovi na terenu dopuštaju, nastojte da se postavite tako da vam vjetar (bez vjetra tamo nema ulova) duva u leđa, ili barem sa boka. Ukoliko se ne može izbjeći frontalni udar vjetra, primjenjuje se specijalna tehnika mahanja, čija se suština sastoji u tome da se leđima okrenete meti, kao da vam je cilj na obali, pa kad postignete dovoljnu dužinu izbačaja, energičnim zamahom vratite strunu u suprotnom smjeru - ka vodi.
Kad strimer padne na vodu, odmah počnite sa laganim povlačenjem strune, uz povremeno secovanje i blago mijenjanje pravca kretanja mamca. U 80% slučajeva udarac slijedi nakon prva dva-tri metra, ili pod samim nogama.
Trećeg dana našeg boravka na Baltiku, u goste nam dođe jedan od najpoznatijih švedskih ribolovaca i specijalista za lov štuke strimerima, gospodin Pol. Taj dan sam napravio veliku glupost što sam uopšte lovio ribu, umjesto da samo stanem kraj čovjeka i gledam kako se to radi. A šta je to uradio Pol? U najlošijem danu od početka šeg boravka, kada smo jedva po ribu-dvije prevarili, viking je na svakoj lokaciji, gotovo nakog svakog trećeg zabačaja vadio štuke. Svako malo je pogledao ka nebu i horizontu i, u zavisnosti od količine svjetlosti i pravca vjetra, mijenjao je dekor strimera. Čim malo probije sunce, Pol montira crni strimer, a kad zatamni svjetlozelen, ili neku drugu neobičnu kombinaciju boja. Čak je i ritam vađenja strimera prilagođavao "nebeskoj mehanici".
U odnosu na Pola, i uopšte, u odnosu na naše domaćine, koji su na vodu dolazili samo sa jednim mahačem i par strimera, mi smo sa onom svojom skalamerijom od varalica u gigantskim Plano kutijama djelovali pomalo tragikomično - kao neko ko upravo preseljava u novi stan, pa zalutao na obali mora. Neka, svaka se škola plaća, a, hvala bogu, u aprilu slijedi popravni.

DA LI JE MOGLO DRUGAČIJE?

Iz ove vremenske perspektive, kad malo "odmotam filmove ", čini mi se, uz dužno poštovanje prema našim domaćinima, da su nas ipak vodili na terene koji su najbolje odgovarali lovu štuke na mahač i strimere. Naravno, u najboljoj namjeri, jer ljudi jednostavno ne love na drukčijim terenima. Sve dane smo otpecali na izrazito plitkim zalivima, gdje se isključivo moglo loviti, ili strimerima, ili "plitkoronućim teturavcima" i neotežanim strimerima.
"Ima li Milane ribe ovdje kraj našeg kampa? I ovo je more" - upitam drugog dana našeg domaćina, u želji da prekratim vrijeme od momenta buđenja do onog organizovanog kretanja u ribolov.
"Ma ima Ranko svuda ribe, samo mi vas vodimo na proverena mesta".
Sutradan mi ne dade đavo mira i poranim da koji put zabacim tu, u neposrednoj blizini naših kamp kućica, mada su nam rekli da nema šanse za lov prije 11 časova. Ubrzo pronađem poziciju sa strmom kamenitom obalom, gdje more naglo dobija na dubini, a sloj priobalne alge nije širi od dva metra. Dakle, sasvim suprotno od terena na kojima smo lovili. Imao sam možda samo pola sata vremena, pa nisam eksperimentisao i krenem bacati ranije montiranog Meps Lusoksa. Već nakon prvog vođenja, varalica je dopratila štuku od dobrih 5 kilograma, ali se pod samom obalom predomislila i uz lagani klobuk vratila nazad. Tri zabaca, tri praćenja ali udarca nema.Kako nisam imao kod sebe drugu varalicu, odlučim da probam sa nekim trikom. Kad sam privukao varalicu na nekih dva metra od sebe ( a ona samo što je ne dodirne njuškom ), naglo sam oslobodio najlon iz kalema, a varalica je u spirali počela propadati ka dnu. Snažan udarac, kontra iz lakta i - napokon imam ribu. Ali, šta se to dešava? Dok riba energično pumpa štap, vidim onu istu štuku, koja je pratila varalicu, kako se lagano udaljava. Pa meni je uzela druga riba!? I zaista, izvučem štukicu, malo jaču od dva kila, a ona prava ode.
Pa tu vrije od ribe, pomislim, i vratim se u kamp sa "corpus delicti" da i ovdje ima štuke. Tek petog dana mi se ponovo pružila prilika da koji put zabacim tu kod kampa. Malo smo se ranije vratili sa pecanja, i ostalo je možda još dvadesetak minuta do mraka. Opet nisam imao vremena da mijenjam varalicu i bukvalno otrčim na provjereni "penal". Nakon par bezuspješnih bacanja uz samu obalu, zabacim prema pučini i pustim da Lusoks malo potone. Na nekih desetak metara od obale, na mjestu gdje je po mojoj procjeni dubina preko četiri metra, dobijem udarac, od kojeg mi vilica na momenat utrnu. Riba je uzela varalicu možda tek pola metra ispod površine. Ali kakva riba! U odnosu na TO, ribe od predhodnih dana ( a bilo je komada od preko 5 kg ) su mi djelovale kao zimska bodorka. štuka je prvo nagnala ka dnu, da bi sekundu poslije bila gore, oslobađajući dva - tri potmula "ključa", od čega mi sat prestade raditi. Na kraju se otkači, a tek tada opazim da je nastupio mrak. Znao sam da neće biti popravnog, ni večeras, ni sutradan.
Dakle, moglo se i drugačije. Ima štuke itekako i na mjestima gdje je more već uz obalu duboko, a tu bi, siguran sam, do izražaja došli svi oni naši vobleri, u koje smo toliko nade polagali još prve noći. Zato, sljedeći put, zna se - mušičari u plićake, varaličari u dubine. Ko zna, možda nas u aprilu kupe lososi, pa na štuke skroz zaboravimo, mada kažu da je to mjesec onih najvećih. švedska je to.

Ranko Travar

Tagovi: svedska

Ostavite komentar