Brza i besplatna dostava za 2 dana - za sve narudžbe veće od 5000RSD (Srbija).

Suđen nam je potop

Postavio Pedja Pašćan 02/01/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

Većinu svojih tekstova obično sam počinjao analizom trenutnih hidromotereoloških uslova i prognozom za narednih mjesec – dva. U jedno sam siguran, a to je, da se klima u globalnom smislu promijenila i to, po svemu sudeći, na duže staze. Nažalost, iz aspekta nas ribolovaca ove promjene su, po svom bitnom karakteru, promjene nagore. Klimatske promjene se manifestuju kroz bezbroj detalja, čiji je zajednički imenitelj - višak vode.

 

Smuđ oko Božića

 

Hajde, sjetimo se zajednički kakve su to nekada bile „normalne“ godine. Ljeto je u pravom smislu te riječi, dakle, žarko ljeto, trajalo do 20 i nekog septembra, nakon čega smo imali jesenje kiše i velike vode sve do kraja oktobra ili početka novembra. Od polovine novembra pa do kraja februara mogao je da padne samo snijeg, i to onaj što se topi tek u martu. Kad padnu vode u novembru, nema porasta dok se maslačak ne zažuti po livadama. Od kad je svijeta i vijeka zimi su uvijek bili mali vodostaji i obilje snijega. Priroda se, dakle, postarala da rijeke bez većih problema prihvate proljećne kiše i otapanje snijega, a da pritom ne dođe do poplava.

A šta imamo od 2004 do danas? (2003. je bila poslednja „normalna“ godina). U poslednjih 6 godina imali smo više poplava nego u poslednjih 60. I što je najgore, one se ne dešavaju u martu i aprilu, već u julu, novembru, decembru, pa čak i u januaru. Evo kraj je decembra, Dunav i Sava su ogromni a o haosu koji je nedavno napravila Drina bolje i da ne pričam – odmah me spopadnu aritmije. Da sam kojim slučajem bog, zavrnuo bih slavinu najmanje šest mjeseci, ali pošto sam samo ribolovac kao i vi, preostaje mi da buljim u nebo i molim se tom istom bogu, koji je u ovom mandatu previše vlažan za moj ukus.

U stara vremena svaki moj vikend u januaru bio je do detalja isplaniran i zauzet za različite rijeke. Sad uglavnom idem na prvu rijeku do koje još nisu stigle poplave, ili, što je još češće, hvatam vodu između dvije poplave. Ne čekam više ni vikende, već letim čim mi jave da se može prići obali. Ne bude li preoštre zime, ovaj januar ću uglavnom provesti loveći smuđa na Dunavu, ovdje u Novom Sadu i okolini. Možda je tako i najbolje, jer cijelu jesen sam proveo loveći gotovo svakodnevno štuke, koje su ove godine bezobrazno dobro radile. Ne znam kako stvari stoje u drugim mjestima, ali u Novom Sadu se smuđ zimi najbolje lovi pri visokom vodostaju. Sav se nabije u obalu i može se uspješ- no juriti gotovo cijeli dan.

 

Dunavski zimovnik

 

Kad sam se prije 16 i kusur godina prvi put obreo na Dunavu, prvo što sam pomislio bilo je – a gdje zabaciti u ovolikoj vodurini? Široka kao aerodromska pista, duboka već od obale, sa bojom metalnih opiljaka, valjala se ispred mene, poput nekog ogromnog mjehura, strana i nimalo privlačna voda, puna zagonetki i prijetnji. Nakon Une, Sane, Vrbasa, Ugra i drugih vrletnih bosanskih voda, Dunav me se dojmio kao dobar policijski šamar. To sigurno nije bila ljubav na prvi pogled. Nije, međutim, prošlo ni mjesec dana, a ja naprasno zavoljeh ovo čudovište od vode. Radi prirodnih ljepota sigurno ne, već radi ribolova. Ili, da budem još precizniji – radi smuđa. Otkrio sam sebi ovu ribu oktobra `94 , a već decembra iste godine znao sam otprilike o smuđu ono što i danas znam.

Jedno od ključnih saznanja bilo je da Dunav nije jednoobrazna vodena masa, koja u svakoj tački daje podjednake uslove za opstanak svih vrsta riba. Za mene koji sam navikao da se svaka rijeka dijeli na virove i brzake, Dunav je ličio na jedan permanentni vir, jer svugdje je dublji od 5 metara ili teče manje-više ujednačenom brzinom. U ovakvoj rijeci, pomislio sam, riba nema potrebe za jesenjim migracijama, jer Dunav svugdje može da funkcioniše kao jedan neprekinuti zimovnik. Nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim u kakvoj sam zabludi. Već početkom novembra `94 primjetio sam da je bijela riba naprasno nestala sa većine pozicija na kojima je boravila prethodni mjesec, a koje karakteriše brži protok vode i dubine do 4 metra. Uskoro sam je pronašao u ogromnim količinama u najužoj gradskoj zoni, gdje se korito sužava, a dubina naglo povećava. Dakle, i Dunav ima jesenje migracije i svoje zimovnike, kao i najmanja planinska rijeka.

Prvo što sam shvatio jeste da se Dunav ne može „čitati“ kroz „planinsku optiku“. Na višim vodama, recimo Drini, gdje je tiho, obično je duboko, a gdje su brzaci tu su i plićaci. Ova logika ne samo da ne pije vode na Dunavu, već je najčešće sasvim suprotno. Tamo gdje Dunav “dere“ i vrtloži, znajte da su tu limani i velike dubine, a opet, tamo gdje se raširi i kao da jedva teče, obično su plićaci i pješčani sprudovi. Dunavska riba se zimi grupiše upravo u tim limanima, sa vrlo izraženom vanjskom maticom i jakim kontratokom i vrtložnim strujama.

Dunavski zimovnik počinje na mjestima gdje korito naglo ponire u dubinu, usljed čega se brzina protoka nakon početnih vrtloga naglo smanjuje, uz gotovo redovnu pojavu vrtložnih struja i povratnog toka. Gledajući od obale, dubina ne raste postepeno, već pod oštrim uglom i stepenasto, praveći karakteristične platoe između dva nagla odsjeka. Ovakav tip korita karakterističan je za terene sa dnom od gline. Tamo gdje su ljudi nasuli kamen, bairi se teže uočavaju, ali i na takvim mjestima, ukoliko su zimovnici, dubina naglo raste već od obale.

U zavisnosti od vrste dna, imamo dva osnovna tipa dunavskog zimovnika – sa kamenitim dnom i sa dnom od ilovače. Zimovnici sa kamenitim dnom uglavnom su vezani za gradske zone i razne šporove, dakle, za pozicije nastale ljudskom intervencijom u koritu. Dunav u Novom Sadu je tipičan primjer zimovnika sa priobalnim pojasom od nasutog kamenja. Gledano sa novosadske strane, zimovnik počinje od restorana „Cepelin“ i proteže se par kilometara nizvodno, gotovo do Subića. Sa petrovaradinske strane je nešto kraći i proteže se od tvrđave do Ofi cirske plaže. Saberemo li obe obale, ima tu dobrih 5 kilometara izuzetno kvalitetnih zimskih terena, čiji je biološki potencijal, nažalost, u velikoj disproporciji sa stvarnim stanjem ribljeg fonda.

 

Zimski smuđ

 

Ako se januar naljuti i odluči da bude baš januar, pa danima temperatura ne izlazi iz minusa, ništa od lova smuđa. Ne zato što nam je hladno ili što nam ledi struna, već zato što riba u takvim uslovima jednostavno neće da radi. Ali, ako s vremena na vrijeme malkice ojuži, pa imamo 5-6 vezanih dana sa dnevnim temperaturama i do 8°C, šanse za dobar lov se rapidno uvećavaju. Pri tom je manje važno da li je to otopljavanje praćeno sunčanim vremenom, ili je vrijeme tmurno sa padavinama. Jedino se satnica smuđevih aktivnosti pomjera u zavisnosti od nebeskih konstalacija. Pokušajmo sada zajednički da prođemo kroz neke od tih mogućih situacija.

Jutro hladno i maglovito; dan sunčan sa blagim vjetrom i naglo zahlađenje nakon zalaska sunca; zvjezdane noći... Ako imate vezano više ovakvih dana, aktivnost smuđa počinje neposredno pred zalazak sunca; pauza u suton i prvi cug, ali, ne zaboravite da pričamo o januaru. Lovna distanca zavisi od nivoa vode i tendencije vodostaja: blagi porast približava ribu, opadanje udaljava, a stagnacija ne valja jer omogućava smuđu da ne mora da se kreće.

Jutro blago i oblačno, ponekad uz vlažan snijeg ili čak kišicu, dan suv i vjetrovit; suton i noć topli i vlažni... Ovo je možda i najbolji mogući scenario za zimskog smuđa. Jutarnji cug počinje sa svitanjem i zna potrajati do 11 časova. Ako je vodostaj visok i riba blizu obali, cug se nastavlja i traje cijeli dan. Pri nižem vodostaju oko 11 časova smuđ se isuviše udalji od obale i teško je izvesti sporu prezentaciju na velikoj distanci i dubini. Ludilo kreće sat prije smrkavanja i uz male pauze zna potrajati do ponoći. Jutarnji i dnevni cug su pri dnu, a već sa prvim mrakom diže se smuđ u srednje slojeve, pa čak i na površinu, pogotovo ako malo jače zaduva južni vjetar.

Danima ista situacija: visoki oblaci, suvo vrijeme i košava, koja pojačava do sutona, a noću jenjava... Ovo je u novembru idealno vrijeme, ali u januaru svodi šanse na minimum. Izostaje dnevni cug, ali vrijedi pokušati sat-dva nakon smrkavanja kad umiri vjetar. I tada je na dnu.

Noću padala kiša uz stalni rast temperature, a osvane sunčan dan sa temperaturom i preko 10°C... Ako ovakvo vrijeme ima prolazni karakter, a već popodne stegne i obori temperaturu ispod nule, onda ništa od smuđa. Ali, ako je ovo uvod u duži period toplog vremena, spremite se za pravi ribolov. Smuđ je aktivan od 10 do 15 časova, a noću ga valja loviti samo ako imamo malo vjetra i to na voblere i uz samu obalu.

Ima i neobičnih situacija: danima imamo sunčana jutra, a poslijepodne se naoblači i zapada snijeg. Najbolje je loviti u prva dva sata promjene. Ako noću ne pada temperatura treba probati voblerom u srednjim slojevima i to daleko od obale.

Januarska klasika: nakon hladnog i maglovitog jutra sunčan dan sa temperaturom do -5°C; naglo pade noć i lede se brkovi. Po ovakvim danima posvetite se svojim bližnjima i čitajte „Revire“.

 

Mamci i tehnike

 

Mada sam u prethodnim redovima pomenuo nekoliko mogućih situacija kada se i u januaru mogu koristiti vobleri, a samim tim i silikonske varalice, u većini situacija koje nam on može prirediti najbolji mogući mamac je riblji fi let (ili cijela ribica), a najefi kasnija tehnika je muvanje (povlačenje, ili „džigovanje“ po novosadski).

Još davne `96 napisao sam baš iscrpan referat o lovu smuđa muvanjem i o motivima koji su me nagnali da samostalno otkrijem i razvijem, ubjeđen sam, najefi kasniju tehniku za lov ove grabljivice. Bilo bi vrlo nadobudno i nepristojno, a ne bi ni odgovoralo istini, da kažem da sam prvi počeo da lovim smuđa muvanjem. Istina je, međutim, da sam defi nitivno prvi u Novom Sadu, a vjerovatno i šire, počeo da smuđa muvam priborom namijenjenim za lov bijele ribe na plovak. Konkretno, u pitanju su telemeč štapovi dužine od 4,5 do 5,3 metra, koji po evropskim specifi kacijama nisu zapravo ni namjenjeni za lov na plovak, već za lov grabljivica na zbirolino (bombete). Za lov smuđa najbolje je koristiti telemečeve izrazite vršne akcije radi što bolje detekcije uzimanja i što efi kasnije kontre, a kada je snaga u pitanju, poželjno je da bude u rasponu od 20-60 i 30-70 grama.

Suština muvanja nije zapravo u izboru mamca, već u njegovoj prezentaciji. Zimi se smuđ drži dubljih mjesta i, kada je u pitanju teren sa nasutim kamenom, boravi uglavnom na sastavu kamena i pijeska (gline). Pri nekom normalnom vodostaju taj sastav se nalazi na nekih 5-8 metara od obale. Slično je i na terenima sa dnom od gline, gdje korito stepenasto ponire ka dubini. Smuđ nikada nije na ravnom platou, već neposredno iza tog oštrog odsjeka (baira). Od nas se očekuje da upravo na tim „vrućim“, a ujedno, sa stanovišta mogućnosti kačenja udice za dno, kritičnim mjestima, uradimo što sporiju prezentaciju, maltene da mu cinculiramo u mjestu. To se ne može izvesti kratkim štapovima, jer najlon u vodu ulazi pod malim uglom i redovno dolazi do kačenja za dno. Treba nam, dakle, što duži štap, a bilo bi idealno da za muvanje koristimo štap od 8 metara, jer se upravo na toj distanci i nalazi naš klijent. Naravno da bi štap te dužine, ali sa snagom koja nam treba za ovaj posao, težio preko 800 grama, a to nam baš ne treba u životu. Telemeč od 5 m je kompromis između naše želje da budemo vrhom što dalje od obale i nemogućnosti da imamo duži štap koji je dovoljno lagan i snažan za ovaj prilično grub ribolov.

Mnogi ljudi muvaju sa cijelom ribom duboko ubjeđeni da je to mnogo primamljivije smuđu od fi leta. Stotine puta sam provjeravao ovu teoriju i uvijek dolazio do istog zaključka – podjednako su efi kasni i fi let i cijela ribica. Najvažnija je zapravo prezentacija. S obzirom da se fi let lakše montira i da na jedno parče možete uloviti i par smuđeva (na fi let od mrene možete loviti dan i noć), tu više nemam nikakvih dilema. Od jedne dobre deverike, bucova, ili, još najbolje mrene, možete napraviti fi lete za cijeli januar.

Uvijek, kada se povede razgovor na temu muvanje, padne mi nekako na pamet onaj naš „nesretnik“ Albert Drašković iz Francuske, koji napravi karijeru od načina montiranja ribice. Imao sam priliku da držim tu skalameriju od nekih žica, konzola, opruga, igala i trokrakih udica, koja više liči na neki pakleni izum iz repertoara inkvizicije, nego na nešto što služi ribolovu. To ti je naš Albert zaštitio kao patent, lijepo upakovao u plastičnu foliju i prodaje po desetak eura. Svaka čast Srbine, ali nisam baš ubijeđen da bi bilo ko od njegovih sunarodnika iz ovih krajeva kupio tu napravu, ne zato što je skupa, već što ne bi znao kako na to ribu da natakari. Naš je čovjek navikao da to pojednostavi, a bogami i da pojeftini. Zato, ne mutite vodu da izgleda dublje, već se prihvatite fi leta i uhvatite smuđa.

 

Autor teksta: Ranko Travar
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 22, Januar 2011.

Ostavite komentar