Što mladica spoji ...

Postavio Pedja Pašćan 09/09/2019 0 Komentara Destinacije / Vode,

U Zvorniku, u petak 16. marta, potpisan je međudržavni protokol o saradnji koja ima za cilj reintrodukciju mladice. Protokol su potpisali Srebrenka Golić, ministar prostornog planiranja, građevinarstva i ekologije Republike Srpske, i prof. dr Ivica Radović, državni sekretar ministarstva životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja Republike Srbije.

Dokument ima svega tri člana, koji govore o zajedničkom finansiranju projekta; o usaglašavanju zakonskih odredbi i propisa; i jedinstvenom korišćenju ribljeg fonda.

Tako, ili nekako slično, glasila bi priča skraćena na vest. Ali ovu priču greh je kratiti, jer odavno čekamo da ispričamo nešto nalik njoj.

Pre zvorničkog potpisivanja dokumenta, u Bajinoj Bašti, kod ušća reke Rače, simbolično je pušteno 200 malih mladica. Nikada kod nas poribljavanju nisu prisustvovali, i u njemu učestovali, tako visoki zvaničnici, a samo sticajem okolnosti ovom događaju nije prisustvovao i sam državni vrh. „Kampanja!” - reći će neki. Nije! - kažemo mi. Jer stranačko niko nije spominjao. Govorilo se samo o ribi i vodi. O već postignutom i o krajnje ozbiljnim planovima.

Počelo je tačno godinu dana ranije, kada su šest momaka - četvorica naših i dvojica mađarskih „ihtiolegionara” - stigli u Perućac kako bi udahnula nov život mladici, drinskoj kraljici. Došli su u tišini, gotovo konspirativno, i radili neprimetno. A za samo godinu dana od „ilegale” dospeli su na novinske stranice, talasne dužine, i male ekrane - na velika vrata. Od „uradićemo iz inata” do međudržavnog protokola za samo godinu dana. Naizgled vrtoglav uspeh, posledica je toga što se nismo samo mi uželeli lepih priča, već bi da ih čuju svi koji „vodu i ribu u duši imadu”.

– „Ovo je samo početak saradnje između Srbije i Republike Srpske. U bliskoj budućnosti i na Vrbasu će započeti program sličan ovom, u okviru kojeg ćemo produbiti saradnju sa ekipom koja radi na programu mladice“ - izjavila je Srebrenka Golić, i predala jednu mladicu Drini.

– „Mladica je jedna od šest vrsta koje pripadaju rodu Hucho, od toga pet živi da Dalekom Istoku, a samo jedna u Evropi. Ova naša. Ako mi ne budemo vodili računa o njoj, ko će to umesto nas?“ - izjavio je prof. dr Ivica Radović, pustivši svoju mladicu.

– „Zaštita i očuvanje prirode čine se tako dalekim, kao da se nikada neće ostvariti. Ukoliko ostanemo ovakvi, kakvi jesmo, i budemo razmišljali i radili kako smo do sada, i ne zaslužujemo da se ostvari. Današnji dan mi je kao novi rođendan, zahvaljujući ovoj četvorici junaka, koji stoje pred nama u vodi, i koji su punu godinu radili 24 sata dnevno da bi nam priuštili razloga za ovu svečanost. Pronaći ljude spremne na tako velike zadatke, pravo je čudo“ - izjavio je Vladimir Vanja Grbić, puštajući svoj primerak mladice.

Vanja! Dok je do neba hvalio Šandora Šipoša, Aleksandra Bajića, Ljubomira Pejčića, Igora Srećkovića, prof. dr Branka Miljanovića, Demenja i Šokorai-Vargu, nije rekao ni reč o tome da je cela ideja potekla upravo od njega. Nije pomenuo (a možda ni sam ne zna) koliko je obijao pragove, dok je postigao da projekat zaživi. A zatim da poprimi prekogranično-međudržavni karakter. On to nije rekao, ali je opšte poznato, da bez njega ovo ne bi ni krenulo. Kod nas su stasale, odrastale, ostarile i umirale generacije ribolovaca, a da nam se nikada ništa slično ovome nije dogodilo. Za jednu riblju vrstu zauzele se dve države. I pravno i finansijski. I kažu: ovo je tek početak.

A počelo je sa najtežim. Jer teže, složenije, dugotrajnije, rizičnije, neizvesnije... discipline od razmnožavanja mladice i podizanja njenog podmlatka verovatno nema. Ako je ovoj ekipi uspelo kod nje, uspeće kod svake riblje vrste.

Gotovo nikada i nigde na obalama naših reka nije se moglo videti toliko ozarenih lica. Ali nije bilo euforije. Previše nam se lošeg izdešavalo i predugo nas je snalazilo zlo, pa su stoga mnogi pomalo sa nevericom posmatrali dešavanja. Kao da sve to vide na televiziji, i strahujući da neko ne promeni kanal.

Ali, ljudi moji, ovo se događa nama! – „Neverica je prisutna više od godinu dana. Kada se kod nas pominje projekat, prvo pitanje je: ko će uzeti pare. Ovo oko mladice počelo je sa tako malo para, da nije bilo ništa za uzeti. Osim toga, delovalo je nemoguće da se od raspoloživih sredstava uradi planirano. Sada, kada su momci to ipak odradili, naš svet, pa i onaj oko nas, na sve ovo gleda drugačije. I ne samo po pitanju mladice“ - izjavio je prof. dr Branko Miljanović.

Svakom je jasno da program mresta mladice više (nikada) ne sme da se prekine. Do sada urađeno samo je dokaz da može. Da mi to možemo. Ukoliko neko kalibra Vladimira Grbića pogura, ukoliko momci poput Šandora, Aleksandra, Igora, Ljubomira, Ferenca i Šolta istraju 24 sata, 365 dana, i tako nekoliko puta, a dve države ispoštuju potpisano.

Reakcije?

Na sajtovima po Mađarskoj i Rumuniji tekstovi o ovom programu po pravilu su komentarisani: „Kapa dole!”; „Svaka Vam čast!”; „E, kada bi i mi imali ovako k.rate likove!...”

Ljudi, zavide nam! Ko je bio u Bajinoj Bašti da sve to vidi, jasno mu je zašto.

Istovremeno kod nas, u izvesnim skučenim sferama, dominantno je pitanje: Kada će od ovih riba biti nešto? U tom njihovom nadasve skučenom svetu pod „nešto”, podrazumeva se zrelo za uloviti, odneti, pojesti/prodati. Pasioniranim konzumentima ulova (čitaj: osvedočeni ribožderi) sa obe(!) obale Drine poručuju da se ovo radi zbog budućnosti, a ne zbog onih, koji su – prošlost.

 

Autor teksta: Mihalj Buzaš​
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 37, April 2012

Ostavite komentar