Septembar na hladnim vodama

Postavio sportski ribolov 22/09/2014 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Ako računamo sve vrste riba i sve tipove ribolova, siguran sam da neću mnogo pogriješiti ako kažem da je septembar najlovniji mjesec u godini. Ko u septembru kaže da nema vremena za ribolov, sigurno mu nije mjesto među nama.

Često me zovu razni prijatelji i vele da bi rado sa mnom u ribolov na Drinu, ili neku od divljih bosanskih voda, ali, kad treba da se krene, slušam uvijek isti repertoar isprika: rođendan je – jal ženin, jal djetetov; došli mu kum i kuma iz Švedske; pozvan je na slavu ili krštenje; dijete mu ima visoku temperaturu, ili ženi kasni ciklus; dolaze mu majstori da poprave krov; već dva dana mu finansijska ne izlazi iz firme; najavili su za vikend kišu sa grmljavinom; ma kad ti kažem, sledeći vikend sigurno idem....

Niko da kaže ona jedina dva istinska razloga – ne da mi žena da idem, ili, strah me brate da se ne obrukam na tim vašim vodama. Zato, ako imate mnogo okvakvih „prijatelja“, koji samo što ne krenu u ribolov, moj vam je savjet da isplanirate septembar kao da ćete sami u ribolov, pa ako se neko već i priključi, tim bolje. Nikada ne dopustite da odlazak na vodu zavisi od drugih. Pogotovo ne u septembru, najlovnijem od svih mjeseci.

ŠTA  SE  ZBIVA  U  SEPTEMBARSKIM  VODAMA?

Već od polovine avgusta, a naročito od septembra dnevne oscilacije u temperaturi postaju sve veće. Noću, a naročito u svitanje, temperatura vazduha pada često i ispod osam stepeni, a danju poraste i preko 25°. Prosječna temperatura vode postepeno opada, ali i dalje postoji tendencija blagog porasta temperature vode u najtoplijem dijelu dana. Hladnija voda navodi ribu na intenzivniju ishranu, jer valja u što kraćem roku stvoriti dovoljnu količinu zaliha sala za predstojeću zimu. Osim toga, sa prvim padom temperature vode, riba instiktivno osjeća skori dolazak kišnog perioda, praćenog velikim vodama, što dovodi do deficita kiseonika i hrane. U bujičavim vodama, a takva je većina rijeka iz Dunavskog sliva, jesenje poplave i pomute znaju potrajati i do polovine decembra. Takav razvoj događaja riba ne smije dočekati gladna. Zato, u narednih pedesetak dana treba da obezbjedi zalihe energije, ne samo zbog eventualnih pomuta i deficita hrane, već i radi velikih jesenjih migracija, koje znaju potrajati nedeljama. Taj fenomen jesenje gladi prisutan je u cijelom životinjskom svijetu, pa i kod ljudi.

Šta se dešava sa osnovnom hranom ribe u ovom periodu. U zdravim i nezagađenim vodama riba nema problema sa ishranom. Ciprinidi, koji se uglavnom hrane biljnim i životinjskim organizmima iz bentosa (sa dna) imaju dovoljno hrane da bezbjedno dočekaju jesenje pomute i zimski post. Grabljivice pogotovo nemaju problema, jer u zdravim vodama ima ribe na pretek. Međutim, bez obzira što u rijeci ima dovoljno prirodne hrane, konkurencija u ishrani i sam intenzitet ishrane su takvi, da riba rado uzima i vještački unešenu hranu, a samim tim i naše mamce. U ranu jesen sve postaje jestivo, što naravno ne znači da sad možemo loviti ribu na opuške i kondome, ali je sigurno da je odlično možemo loviti na njenu prirodnu hranu, ili hranu na koju je naviknemo intenzivnim prihranjivanjem.

U prljavim, pa čak i pretežno zagađenim vodama, kakvih je kod nas nažalost najviše, za divno čudo još uvijek ima dovoljno ribe, ali ne i njene prirodne hrane. Naime, prilikom zagađivanja najprije i najviše strada ono što je najosetljivije – vodeni insekti, školjke, alge i sitna riba. Krupnija riba nekako i preživi razne šećerane, krečane, kožare i termoelektrane, ali to se ne može tvrditi za hranu te ribe. Odatle onaj poznati fenomen da riba odlično radi na Dunavu, Tisi, Savi i DTD – kanalima, mada bi čovjek samo od gutljaja vode iz tih vodurina dobio galopirajuću leukemiju. Nema tu ni približno ribe koliko ljudi to sebi predstavljaju u svojim fantazijama, već je ta jadna riba prisiljena da jede sve što joj prođe kraj nosa – od crva, preko silikona, do klingerita.

Jedan mi se nedavno hvalio kako je na Dunavu razbio protfiše na filter od cigarete. Neka ode na Drinu, gdje ima deset puta više riba, pa neka ponovi svoj „poduhvat“. Ne kažu džaba Lozničani da „nema ribe bez sive vode“. Aludiraju na nekada vrlo aktivnu fabriku celuloze, ispod čijeg uliva otpadnih voda se nekada škobalj lovio vrećama, a danas, kada voda više nije siva, već zelena i čista, svaki ulov preko pet komada proslavlja se u kafani. Hajdemo sada da zajednički prošetamo nekom od ono malo preostalih zelenih i čistih voda i da vidimo šta se dešava sa našim omiljenim ribama.

VRIJEME   PLOTICE

            Narodni pjesnik bi ovako rekao „dok po prstima od studeni ne izađu modrice, nema nama naše drage plotice“. Zaista, izuzmemo li Unu i Sanu gdje ima više plotice od vode, na svim drugim vodama, plotica, naročito ona krupna, počinje intenzivnije da radi tek od septembra.

Kako u prirodi ništa nije slučajno, pokušajmo da dokučimo zbog čega je to tako. Za razliku od škobalja, koji je gotovo stoprocentni biljojed (tek tu i tamo i ponekad mazne neku larvu insekta ili glistu), plotica je svaštojed, ali ne i svežder, kao klen. Priznaćete da je velika razlika između onoga „svašta jesti“ i sve žderati. S proljeća i u rano ljeto plotica se gotovo indentično hrani kao lipljen. Jede intenzivno razne račiće i vodene insekte u svim fazama razvoja. Međutim, čak i kad svoj nevjerovatni apetit može u potpunosti utoliti vodenim insektima, plotica ne može da odoli mladoj algi kladofori. Vrlo je važno znati da je od algi zanima isključivo proteinima bogata kladofora i nijedna druga alga kod nje ne izaziva nikakav interes. Tu se bitno razlikuje od škobalja, koji na repertoaru ima, osim alge kladofore, još najmanje petnaestak raznih vrsta algi, počev od onih mikroskopske veličine (epifiton), do raznih vrsta modrozelenih algi i mahovina, koji se javljaju u velikim količinama i raznovrsnosti u našim čistim rijekama.

Dakle, dok god u rijeci buja intenzivan životinjski svijet, što se dešava uglavnom od polovine aprila do kraja avgusta, ploticu je najpametnije loviti na neku od larvi vodenih insekata, bilo da su u pitanju sočne žute larve tulara iz kućica od pijeska ili detritusa, velike obalčarke, ili snopić od dvije-tri larve tulara iz roda Hydropsihe. Čim primjetite da voda nosi niti alge kladofore, osim gore pobrojanih mamaca, uvijek vrijedi provući kroz ulazne brzake, ili duboke kanale između ploča, što tanji i duži stručak „trave“.

Već krajem avgusta plotica ima velikih problema sa pronalažanjem hrane životinjskog porijekla. Želudac joj je sve češće pun malih i do-zla-boga tvrdih pužića sa kamenja, što ne vjerujem da joj pretjerano prija. Ako se još potrefi (kao ove godine na Drini) da u vodi nema kladofore ni za lijeka, plotice često zalaze u najveće brzake u potrazi za ponekom larvom Hydropsihe ili zaostalim stručkom alge. Na takvim mjestima je često pronađu oni što lipljena love na tirolsko drvce, a  od drugih tehnika, tu se još jedino može plasirati lov na „zastavicu“.

Sitniju ploticu, onu do kilograma, lovi i furta i murta na crve ili hljeb cijelo ljeto po mirnijim i dubljim dijelovima rijeke. Međutim, te plotičice nisu predmet našeg interesovanja. Zanimaju nas mame, a one kreću sa prvim septembarskim zahlađenjima.

Krajem avgusta, a naročito u septembru, uveliko se odvija treći reproduktivni ciklus alge kladofore. Najprije niče i sazrijeva alga po plitkim osunčanim brzacima i voda je prvo ponese sa tih pozicija. Zato su početkom septembra još uvijek udarne pozicije za ploticu ulazi u virove. S obzirom da sami ulaz („špic“ vira) zaposjedaju vječno gladni škobalji, pametno je stati neposredno ispod kraja jata škobalja i forsirati mjesto gdje voda postepeno prelazi iz brže i pliće u sporije i dublje dijelove virova. Već od polovine septembra, pogotovo kada gotovo sva alga strune u ulaznim brzacima, valja nama sići još nizvodnije, ka središnjem dijelu vira, na čijem dnu, pogotovo po obodima velikih kamenih blokova ima još mnogo mlade alge. Naravno, ako reproduktivni ciklus alge iz nekog razloga kasni, pa gotovo cijeli septembar imamo mladu algu u špicu vira i na preljevu, ploticu i dalje tražite na plićim i dobro „prokrivljenim“ dijelovima rijeke. Sredinu vira čuvajte za oktobar i mjesece koji slijede.

Naravno, već u septembru, a naročito u novembru, po malo mutnijoj vodi, plotica se može itekako uspješno loviti na bijele mamce. Tako sam je uostalom  najćešće i lovio decenijama u hladno doba godine na Uni, Sani, Bosni, Drini i drugim našim vodama. Lovi se na hljeb (obični ili francuski) uz predhodno obilno prihranjivanje, uglavnom rastresitim kuglama hljeba. Da neko u Moravu, Dunav, Tisu ili DTD kanale baca vještačku hranu i crve, mogu da razumijem, pa čak i da prihvatim, ali da neko u pitke vode, kao što su Drina, Una ili Sana baca svakodnevno kante crva, predhodno izvađenih iz lešina, ne samo da ne mogu i neću da razumijem, već bi tako nešto pod hitno zabranio, pod pretnjom novčane kazne i oduzimanje dozvole za ribolov.

Krajnje je licemjerje da se diže silna halabuka oko upotrebe vaser kugle i tirolskog drvceta, koji nisu sami po sebi zlo, već je zlo u nepoštovanju veličine i količine ulova, a sa druge strane naočigled svih nas dvadesetak ljudi bacaju u kristalno čistu i zdravu rijeku tone gamadi. Kakav je uopšte mentalni sklop tih ljudi? Rijeka nije poligon za dokazivanje i liječenje frustracija, već rezervat nepatvorene prirode, gdje se sa svojom dušom valja sastati i nama i našim potomcima.

Hajde de, da ti crvljivci uhvate mnogo više od normalnih ljudi, koji love na algu ili hljeb, pa bi nekako u njihovoj pohlepi i pronašao razloge za to permanentno trovanje rijeke. Ma jok, uhvate kao i ostali, a često i manje. Uostalom, pravom ribaru je svejedno da li će uhvatiti dvije ili dvadeset riba – jedva pojedu pola od jedne. U čemu je onda štos? Koliko mi znamo biti blentav (a možda i pametan) narod najbolje svjedoči slučaj Kraljeva. Za neupućene, tu protiče Zapadna Morava sa odličnom populacijom krupne plotice, koja se odlično lovi na algu kladoforu. Ali, ne lezi vraže, padne nekolicini lokalnih moćnika  iz Udruženja na pamet da totalno zabrane lov na algu – čak i sa jednom udicom. Obrazloženje – tako se „grebe“ (kači sa strane) riba. Dakle, kad stavite na udicu crvića, riba se ne „grebe“, a čim stavite algu, riba sama nalijeće na udicu da se „zagrebe“. Zar ovom treba komentar? Svako normalan će pomisliti da su odluku o zabrani lova na algu mogle donijeti samo neke budale i teške neznalice. Međutim, ako malo bolje razmislimo, shvatićemo da to ipak nisu budale, naprotiv, da su pravi pametnjakovići.

Naime, ko lovi na algu, na vodu dolazi kao gospodin. Treba mu samo par udica, plovak i stručak „trave“. Da ste kojim slučajem vlasnik ribolovačke prodavnice, sigurno vam ovakav tip gospode ne bi odgovarao. Prave mušterije su oni što love na crve, jer takvi na vodu ne idu bez par kila uvozne hrane i barem litru crva. Dovoljno je da vam takvih dvadesetak uđe u radnju i vaš posao cveta – zar ne. Briga vas što će taj dan u Moravu ili Ibar biti bačeno tonu hemije i crva. Važno je da lova kapa, a sa onom „gospodom“ što bi da „grebu“ na travu i da džaba love lako ćemo se obračunati – tako što ćemo im jednostavno zabraniti da tako love. Ili će da troše na hranu i crve, ili ih neće biti. Dakle, slažete se da takve vrste zabrana nisu idiotska, već vrlo pametna i nadasve pragmatična odluka.

A  ŠTA  JE  SA  ŠKOBALJIMA?

Uvijek, kada započnem tekst o dvije ribe, a imam na raspolaganju samo jednu noć za pisanje, jer sutra se broj „zatvara“, povuče me neka bočna tema, pa ona druga po redu riba, po zakonima redakcijskog maksimuma, mora da dobije manje pažnje. Ali, nadam se da mi to nećete mnogo zamjeriti, a ubijeđen sam da će se škobalji čak i obradovati.

Na hladnim vodama septembar je poslednji u nizu od tri ljetnja mjeseca kada škobalj odlično radi, a na toplim vodama je to prvi mjesec kada ova riba tek treba ozbiljno da se aktivira. Zato ćemo našu pažnju fokusirati na hladne vode (Drina, Lim, Una i slično).

Ako ste pasionirani škobaljaš, a uz to možete da birate godišnji odmor, boljeg izbora od septembra nema. Pogotovo ako se desi da bude sunčan. Septembarska jutra su oštra, sva u magli i parama, a vuku pomalo mirisom na okside, čađ i ugažene gljive. Kad u samo svitanje siđete na kamenitu obalu i huknete uz vjetar, vraća vam se u nos miris svježeg mesa. To uvijek uradim kad hoću da se uvjerim da sam još živ. Tek poslije ide kafa, rakija i cigara.

Ima li šta ljepše nego kroz dim prve cigarete gledati kako široki bokovi škobalja rastvaraju površinu jedva uočljive rijeke. Sigurno ste primjetili da u takvim trenucima i vi i vaši prijatelji pođete trljati dlan o dlan – što od zime, a još više od neke unutrašnje sreće, što ste eto tu, i znate da će ovaj dan biti pun akcije i šuplje priče.

Dobro je ujutro i zapjevati – ko zna i koga nije sramota. Mene nije, mada ne znam. Tako pročistiš grlo, razgališ dušu i pokreneš škobalje sa epifitona. Ko ne zna da pjeva, ujutro obično prdi. Dobro je i to za aktiviranje škobalja, mada zna biti neprijatno. I to treba znati. Loši ribari i zlojebi poznaju se po tome što prvi lete na vodu – da zauzmu mjesto. Takvi po pravilu najmanje ulove. Svaki škobaljaš zna da ribe nema dok sunce ne spusti par vertikala na vodu, a razvigorac ne rastjera poslednje bičeve magle. Zato nigdje ne žuri. Najveći mi je merak biti razvodnik na vodi. Na najbolju poziciju odvedem „najtanjeg“  ribara, pa i ostale razvedem u zavisnosti od njihovog znanja i iskustva. Sebi ostavim mogućnost da hodam iznad, ispod i između njih. Kad se svaki od njih „upiše“, a najbolje je kad se to odmah ujutru desi, eto meni zaslužene slobode da idem uz i niz rijeku, koliko me god noge nose. Moja najveća strast, zadovoljstvo i zadatak sastoje se u pronalaženju novih terena.

U septembru nema velike nauke kada je škobalj pacijent. Alge ima u izobilju gotovo u svakom ulaznom brzaku i na preljevu. Ako je moguće, birajte onu koja raste u pojedinačnim nitima, a naiđete li na bogato busenje, čupkajte iz krajeva niti i odmah ih slažite na podlakticu. Pametno je odmah formirati niti i složiti ih u vlažnu krpu, jer ako busenje gurate u krpu, kad po danu ugrije, sve se pretvori u kašu.

Mada zna biti prilično hladan, septembar je u ribolovnom smislu još ipak ljeto. To znači da nema nekog preciznog uputstva u pogledu izbora prave lokacije za lov škobalja. Ima ga u plitkim titravim brzacima, na preljevima, u središnjim dijelovima plićih virova, po obodima uskih kanala između dugačkih kamenih greda, a ponekad i u dubokim virovima, gdje voda gotovo da stoji. Ima ga, dakle, „svuda i negdje“ ali najvažnije je znati da na pojedinim terenima samo „stanuje“, a u isto vrijeme na nekom manje izglednom terenu radi izvanredno. Postoje, zamislite, tereni gdje na sto metara dužine i dvadeset širine u svakoj tački imate škobalje, ali javlja se samo na desetak metara dužine i par širine.

Sve ovo nas navodi na zaključak da su matični primjerci škobalja, a o takvim je ovdje i riječ, predstavljaju jednu od najkompleksnijih ribljih vrsta, i da nikada ne možete sa pouzdanom sigurnošću znati gdje, kada, kako i koliko ćete uloviti ove plemenite ribe. Da je obratno, i da svaka šuša može loviti primjerke od preko kilogram i po, koliko i kada poželi, siguran sam da bi ta riba bila ubrzo marginalizovana, a i ovi tekstovi ne bi imali nikakvog smisla.

Na svu sreću nije tako i upravo zbog toga se lov škobalja na Drini i sličnim vodama smatra samim vrhuncem ribolovnog umijeća i svakodnevno privlači sve veću pažnju domaćih, a skorije vrijeme i stranih ribolovaca. Po ko zna koji put ponavljam da je matični škobalj u Drini možda i najugroženija riba i da svaki od nas ličnim primjerom utiče na svoje kolege da ne prte pune vreće ove ribe preko leđa, već da uzmu samo onoliko koliko mogu pojesti danas oni i njihova najuža porodica – a ponekad ni toliko. Ponosan sam što za trinaest godina ribolova na Drini nikada kući nisam ponijeo nijednu ribu, ali sam i najveći protivnik lažnog čistunstva i vraćanja svake ribe u vodu.

Stari bi Grci rekli „TO MEZON“, ili u stilizovanom prevodu – sreća je u umjerenosti.

Ranko Travar

Ostavite komentar