Površinsko pecanje iz blizine

Postavio Pedja Pašćan 03/07/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Od malena sam voleo da se šunjam oko šarana i da ih pecam iz blizine. Gledati ih kako se hvataju na daljini ne većoj od dužine štapa je neverovatno uzbudljivo iskustvo koje se malo sa čim može porediti. Za mene je to nešto između pecanja i traženja i da je po mom, voleo bih da svaki put kada zakoračim na obalu mogu da osetim uzbuđenje i adrenalin koje mi ova forma pecanja pruža...

Naravno, nije svaki dan, usled vremenskih prilika, pogodan za pecanje iz blizine, a ni svaka voda to ne dozvoljava. Veliki reviri i brze reke se prilično razlikuju od malih jezera, ali bićete zapanjeni na koliko mnogo voda će se šaran približiti toliko blizu da prosto dozvoljava da bude špijuniran. Sve što vam je potrebno za ovo špijuniranje je napor da odete do vode i nazad. Često kažem prijateljima da je moj najveći pomagač moj pas, jer svaki dan želi u šetnju, što mi omogućava da prilikom šetnje oko jezera držim šarane na oku. Po mom iskustvu, šaran voli mesta gde se oseća bezbedno, mesta na kojima se može odmoriti u gornjim slojevima vode i osunčati se na suncu. Travnata područja, mesto puno lokvanja ili mesta na kojima pecaroši ne pecaju tako često (npr. između obeleženih mesta) su sjajna, i često je veća šansa da nađete šarana na mestu gde je obala obraslija. Treba strpljenja da ih nađete, mnogo šunjanja, morate biti veoma tihi i spremni na dugo posmatranje. Kada ih jednom nađete, koristite prirodne zaklone kao prednost, tražeći trsku ili žbun iza kojih se možete sakriti i zabacivati. Ja nikada ne ubacujem mamce dok se šarani ne smire usled mog dolaska na poziciju. Moje mišljenje je da čak iako sve uradite tiho, šaran će znati da se nešto dešava, čak iako ne izgleda uznemireno.

 

Kada se stvari smire, počinjem sa ubacivanjem jednog ili dva mamca u neposrednoj blizini. Volim da koristim miksove, kako bi pustili aromu i brže privukli ribu, mada to ne znači da će odmah zagristi. Treba im vremena da stvore poverenje, a vi treba da čekate, a ne odmah da napadate. Pokušajte čitati znake. Gledajte u škrge. Ako su otvorenije nego ranije, to je dobar znak. Perajima, pogotovo grudnim, zamahuju i mogu čak isturiti glavu na površinu vode. Kada dođete do ovakve situacije, a dovoljno je da to radi samo jedna riba, mamac će pre ili kasnije nestati.

 

Ako se lagodno hrane, znači da su srećne u tom okruženju, ali ja i tada čekam da zabacim štap. Obično je prva riba okidač za pridruživanje novih. Tad ubacujem još jedan ili dva mamca. To je stari pecaroški metod, često i količinski malo prihranjivanje, koje podstiče ribu da traži još. Uvek imam jedan ili dva mamca u vodi kako bih ih držao zainteresovanim, pokušavajući da ih navedem da misle kako je to specijalna povlastica. Previše mamaca ih navodi na to da uzmu nekoliko i odu, misleći kako se mogu vratiti kasnije.

 

Kao što rekoh treba da im izgradite poverenje. To zahteva vreme, ali kada uhvatite prvu ribu i znate da ste sve dobro uradili, možete biti na početku sjajnog pecanja. Nemojte sad pomahnitalo bacati mamce, održavajte kontinuitet. Možete naići na čudan period ispunjen tišinom i naočigled bez ikakvih događanja, ali ako su jednom ribe bile tu, budite sigurni da će se vratiti. Možda će sa njima doći i nove ribe i to je momenat kada postaje mnogo interesantnije. Što ih je više, lakše ćete ih upecati, a razlika u veličini se može jasnije videti. Idealno bi bilo da posmatrate i pratite najveću ribu, pokušavajući da predvidite da li će i kada zagristi mamac.

 

Imao sam sreće da ih više puta hranjenjem dovedem do tog stepena da njihovo pouzdanje postane neverovatno. Kada se to dogodi potrebna je određena veština kako bi se upecala ona najveća.

 

Ključ je blago i često prihranjivanje koncentrisano u bliskom vidokrugu. Ja volim da zabacim udicu kod neke grane, lokvanja ili trave. Čak i kada ide riba, može se desiti da sve propadne tako što će neke od njih osetiti da nešto nije u redu.

 

Kada se sve uradi kako treba, ribe budu ispred obale, gotovo ispred vaših stopala. Ovo zahteva potpunu koncentraciju tokom celokupnog procesa i mogu se setiti nekoliko primera kada mi je koncentracija popustila i kada sam stao na neku granu ili vlažnu travu, što je ribe bespovratno oteralo. To se desi i posle pola sata šunjanja i pokušavanja održavanja mira i tišine. U stvari, kada sam nedavno bio na Orchid jezerima, prvi dan sam proveo šest sati na najjačem suncu prihranjivajući i nadgledajući ribu, bez ijednog jedinog zabacivanja. Prvi sat je bio veoma frustrirajući, jer sam ga proveo u približavanju poziciji gde je plivalo pola tuceta riba, od kojih su neke bile prilično lepi primerci. Kada sam se napokon namestio, najveća iz grupe je odlučila da ode, a većina je naprosto odlučila da je prati. Ja sam ostao sa „grupom“ od dve ribe.

 

Stajati sat vremena kao kip po vrelom suncu nije baš neka zabava. Priznajem da nije lako, ali priprema je ključ uspeha: treba poneti kačket ili kapu, naočare za sunce, kao i flašu vode koja će vaš organizam zaštititi od dehidratacije. Zvuči glupo pominjati ove stvari, ali toplota i sunce imaju jak efekar na vaš organizam, izazivajući mučninu i glavobolju kasnije u toku dana, ukoliko se ne zaštite.

 

Još jedna bitna stvar je meredov u blizini. Dok provodite vreme mirno čekajući i posmatrajući ribu, teško je držati meredov u ruci, ali ga držite negde u blizini, kako biste ga mogli lako uzeti kad vam zatreba.

 

Ovakav oblik pecanja ne zahteva skupocenu opremu, zahteva samo osnovnu opremu i dobar miks. Držim da uvek postižem dobre rezultate koristeći male i mekane mamce koji su odlični za stavljanje na udicu. Smekšam ih ranije, stavljajući ih u plastičnu posudu i sipajući kipeću vodu preko njih. Zatim to sve mućkam, a kasnije sušim. Preko noći mamci omekšaju, a onda dodajem aromu. Mamce uvek držim u džepu za slučaj potrebe.

 

Zadivljujuća stvar u ovakvom načinu pecanja je, pored dobrog ulova, sve ono što možete videti ako proces izvedete pravilno i uspešno do kraja. Kada sam poslednji put pecao na Selby Syndicate-u video sam oko dvadeset različitih riba bukvalno kraj mojih stopala, sve kako se lagodno hrane na površini. Neke od tih snimaka sam postavio na YouTube. Lagodno su izlazile na površinu hraneći se tako da su im škrge izvirivale dok su bućkale. Dok sam čekao da naiđe neki veći primerak, palo mi je na pamet koliko je ova situacija liči na hranjenje šarana u nekom jezercetu u bašti.

 

Naravno, ovaj metod neće biti dobar ako volite da pričate sa svakim pecarošem koji prolazi pored vas ili ako svaki čas primate poziv na mobilnom sa upaljenim zvukom. Takođe, ovaj metod nije dobar za ljude koji su stalno u pokretu i koji često šetaju po obali. Morate biti najtiši što možete, pokušavajući da se uklopite u okolinu. Pokreti moraju da vam budu što lakši i sporiji. Lagani i retki pokreti opterećuju i napinju vaše mišiće, slično kao vežbanje Ti-Chi-a, i posle sat-dva počećete da osećate bolove u leđima i nogama.

 

Ovo je taktika koja ne predstavlja zadovoljstvo većini pecaroša, a mnogi je verovatno nikad ne bi ni probali. Međutim, ako nađete volje i odradite to kako valja, verovatno ćete biti zadivljeni koliko šarana će vam se približiti, prosto vam dajući šansu da birate onog najvećeg.

 

Autor teksta: Simon Crow

Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 15, jun 2010.

Tagovi: saran jezera

Ostavite komentar