Poslednji (ne)veseli spust niz Ibar

Postavio Pedja Pašćan 16/10/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

Nekada je neko rekao da su reke krvotoci jedne države. mi ribolovci u to verujemo više od običnih ljudi. ono u šta veruješ, moraš i da voliš, pa tako glavni „krvotoci“ srpskog naciona: Ibar, Morava i Drina, ostaju i opstaju na pijedestalu naših emocija uprkos poplavi raznoraznih mongolija, sibira, patagonija... Kao što pesma kaže i sudbina potvrđuje: „sve ljubavi su tužne“, može se sa pravom reći za reke koje volimo, ali na onaj iracionalan način, valjda se nadajući da će same izaći na kraj sa nama ovakvima kakvi smo. da teza o krvotoku naciona prevazilazi ribolovačke stavove, potvrđuje i mnoštvo pesama koje ih opevaše i tu sudbinsku, genetsku povezanost prenose sa kolena na koleno, pevušeći punih pluća kad god se malo popije „stani, stani ibar vodo“.

Potpuno sa razlogom ću sada pričati o Ibru, a istu ili u mnogome sličnu priču mogu pričati i o Moravi, Drini, Rzavu ili nekoj drugoj našoj reci, jer slutim da će epilog u svakom pojedinačnom slučaju biti isti. Ibar izvire skupljajući vodu iz više vrela podno planine Hajle u blizini Rožaja. Probijajući živopisne kanjone i klisure od Ibarskog Kolašina, pa kroz metohijsku zaravan, protiče kroz dolinu vekova do sudbinskog sastanka sa sestrom Moravom u blizini Kraljeva. Svojom lepotom opčinila je stare Slovene iz dalekog Zakarpatja, pa u korenu reči Ibar egzstira značenje staroslovenske reči koja označava „zelenu vodu“. Ovaj zelenooki lepotan im toliko priraste za srce da oni odlučiše da upravo u njegovom krilu začnu svoju državnost i prepoznaju nacionalni identitet. U vodama Ibra se ogleda srednjevekovni grad Maglič, nadvisuje ga Studenica a ispraća Žiča, pa se danas sa pravom naziva „Dolina vekova“.

U prošlosti je bio tipična planinska reka sa velikim salmonidama, gde su dominirale pastrmka i mladica, a do Drugog svetskog rata populacija lipljena je bila zastupljena sve do Kraljeva. Onda naiđe era neosocijalizma i „igara bez granica“, pa se poče graditi i industrijski razvijati čak i na štetu sopstvenog krvotoka. Prva nastrada Sitnica, desna pritoka Ibra, koja je skupila celokupno zagađenje iz metohijske razigrane industrije (Trepča, rudnici i sl.), pa onda nečiji snovi o prebacivanju ibarske (crnomorske) vode u egejski sliv sistemom Ibar-Lepenica otpoče izgradnjom brane u mestu Ribariće, pa od tada Ibar nepovratno gubi deo vodenog potencijala. Najveća leva pritoka Studenica ostade poslednje utočište lipljenu, ali masovnom eksploatacijom šume i izgradnjom brojnih strugara koje, sasvim logično, strugotinu bacaju u Studenicu, naš „lipac“ izgubi i ovu poslednju bitku i zauvek nestade, deleći sudbinu koja je mnogo ranije zadesila mladice i pastrmke. No, priroda uvek nađe svoj put, uprkos ljudskim stremljenjima da unište sve što mogu, pa tako i Ibar, uporno spirajući sve što se u njega sruči, opstaje i ima se čime podičiti. Danas je stanje ribljeg fonda po kvantitetu veoma dobro, a glavne riblje vrste su: skobalj, mrena i klen. Dominatnih grabljivica gotovo i da nema osim retkog soma i klena, ukoliko se za njega to može reći, pa je populacija sitne ribe takođe na zavidnom nivou i svodi se na ogromne količine dvoprugaste ukljeve i potočne mrene, pa je ribolov na Ibru utoliko specifi čan. Plovkaroši uglavnom love skobalja kojeg ima u izobilju a prosečna lovna težina iznosi preko pola kilograma a postoje periodi kada se love i daleko krupniji komadi sve do 1,8 kilograma. Deo kanjona Ibra od „zlatne obale“ do Ušća je odličan za ljubitelje varaličarenja jer ima zaista pristojnih klenova a najkrupniji teže preko 2,5 kilograma. Varaličareći klena neretko se dešava da se ulovi krupna potočara što u slučaju Ibra iznosi od 1-2 kilograma. Mrena je posebna priča jer je ima puno ali je teren toliko zahtevan da se sa uspehom one krupne mogu pecati samo u toku leta, kada je vodostaj najniži. Najzastupljenija tehnika je plovak, a mamac gomila crvića, veliki močvarni crv ili po suroj vodi kačkavalj a primerci koji se love prelaze 3 kilograma. Vode Ibra su specifi čne jer ih ne voli deverika, štuka, bucov i plotica, iako su ove vrste u Moravi zastupljene i brojne. U Ibru se mogu naći veoma retko i to u nizvodnom delu do Mataruške Banje, ali nadalje u kanjonu Ibra zna se klen, skobalj, mrena. Svaki ibarski vir ima šarana i soma ali je ta populacija mala pa se u prošlosti pokušavalo sa poribljavanjima ali to nije dalo rezultate, kao da je predodređeno da u jednom viru bude tačno toliko šarana i somova te ulovi ovihvrsta budu sporadični i dođu onako „usput“. Zamislite zadovoljstvo jednog varaličara koji krene svojim omiljenom rutom naoružan bomberima i mepsovima, a na tako fi ni pribor dobije soma od preko 10kg, ili kada skobaljaš zakači ibarskog vretenara. Na izlasku iz kanjonskog dela nadomak Mataruške Banje Ibar poprima odlike umerenijeg toka pa kao takav protiče kroz Kraljevo predstavljajući tako večitu inspiraciju za ribolovce kojih zahvaljujući Ibru ima uvek dosta. Na Ibru postoje dva velika mrestilišta skobalja, jedno na ušću reke Ribnice u samom gradu i drugo na ušću reke Lopatnice u kanjonskom delu. U vreme kada je industrija radila punom parom, vode Ibra su bile toliko zagađene da riba jednostavno nije nalazila stalno stanište, već se pojavljivala sezonski, u prolazu. Danas je populacija riba u Ibru stabilna i ne menja se cele godine, verovatno zahvaljujući tradiciji čuvanja mrestilišta skobalja, koji ovde živi zadnjih desetak godina. Na svu sreću, industrija, kako sa Metohije, tako i iz Novog Pazara, posustaje sve više, pa je kvalitet vode Ibra sve bolji,a populacije riba sve stabilnije i brojnije. Ko zna kakav bi epilog bio obzirom da je postojala želja i određene mogućnosti za introdukciju izgubljenih vrsta kao što su mladica i lipljen, da nije novih ideja koje ne zaobilaze ni druge reke u Srbiji. Naime, radi se o izgardnji niza hidrocentrala na potezu Raška – Kraljevo. Bez obzira što se radi o najsavremenijim tehničkim rešenjima i niskim branama (u proseku desetak metara), niko sa sigurnošću ne može reći kakva će dalja sudbina, barem sa ribolvačkog aspekta, biti. Iskustva sa drugih reka su toliko različita da ne govore ništa - na Drini se populacija skobalja drstično smanjila, ali su u masi ribe mnogo veće; na Moravi iznad Ovčar-Kablara generalno moć samoprečišćavanja je toliko smanjena da riba gotovo i da nema; na Limu svake godine u Potpeću bude pomor ribe u vreme mresta i samo zahvaljujući činjenici da je povazan sa Drinom, Lim i dalje opstaje, znači problema će sigurno biti.

Pravo pitanje je šta se može učiniti da, osim primarnog benefi ta, a to su struja i nova radna mesta, i u pogledu ribolova bude barem donekle konpenzovan očigledan gubitak. Izgradnja ribljih staza i mrestilišta bi svakako donekle ublažili negativne efekte, a primarnog benefi ta, a to su novonastale akumulacije bi mogle postati prava meka za ribolovce, sudeći po onome što postoji u Sloveniji na Savi u Radečama. Sasvim je jasno da tehnološki razvoj i uvećanje ljudske populacije ima svoju cenu. Pa i Ameri su pregradili svoj Kolorado (a u najavi su nove brane na Drini i Limu), ali jedno se mora postaviti kao uslov uslova, a to je da barem ono što možemo u cilju ublažavanja posledica uradimo, jer će nama suditi vreme i potomstvo, a tada će sasvim sigurno biti kasno i za nas i za reke.

 

Autor teksta: Goran radović - Gica
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 30, Septembar 2011

Ostavite komentar