Ode mlađ u propast

Postavio Pedja Pašćan 16/10/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Oko lokvi u aluvijalnim šumama širi se nesnosni smrad. Težak, pomalo sladunjav vonj izdaleka i unapred nagoveštava prizor smrti. U lokvama zaostaloj mlađi nije bilo kud, ostala je zarobljena. Dok je ona rasla, lokve su se smanjivale, uslovi za život bivali sve teži. Vode sve manje, kiseonika ni malo, a uzimanje atmosferskog samo odlaže neminovno. Površinu plitkih lokvi u potpunosti prekriva sloj uginule mlađi. U dubljim i većim vodama nešto još i mrda, plivucka, ali pokoja uginula ribica nagoveštava da će i ovde uskoro površina vode biti pokrivena telima ovogodišnjeg ribljeg podmlatka. Na mestima koja su bila najplića, i koja su prva presušila, priroda odrađuje svoj deo posla. Oblaci muva zuje na proplanku, sleću na uginulu mlađ, polažu larve, a već izlegli crvi glođu li glođu. Stravična slika...

Zašto je do ovoga došlo? Zašto neko to nije sprečio? Zašto ta mlađ nije spašena? Ima pitanja još, ali nismo mi ti, koji su dužni odgovora.

U neka pradavna vremena posao spašavanja mlađi odrađivali su alasi. To im je bila setva, kako bi narednih godina imali šta da žanju. Kasnije su mlađ spašavali sportski ribolovci. I teško se može zamisliti teži i prljaviji posao od toga. Među pijavicama i oblacima krvožednih komaraca, na neprohodnim terenima, gacanje po vodi boje (i arome) izmeta, na nesnosnoj vrućini, nošenje teških kanti prepunih života... Ali! Kada su sadržinu kanti izručili u reku i videli kako ribice otplivavaju, znali su da je vredelo. U odnosu na ribolovca-spasioca, svinjče koje se valja po kaljuzi, otmena je pojava. Ali, to ribolovcima nije smetalo, jer znali su da vredi.

I bilo je tako decenijama. Sve dok se nije dosetilo da se ovoj manje-više folklorističkoj delatnosti dodeli zakonski okvir.

Zakon, krajnje pojednostavljeno kaže: „(...) riba pripada upravljaču...; vlasnik poplavljenog zemljišta/mrestilišta dužan je da omogući spašavanje mlađi...; upravljač ima obavezu da vlasniku zemljišta nadoknadi štetu nastalu tokom spašavanja...” Sve je razumljivo i ništa ne podleže tumačenju. Čak ni činjenica, da upravljač neće(!) spašavati mlađ, kako ne bi morao da nadoknađuje eventuelnu štetu. I baš im je lepo, što su ih papiri pomirili – i pre nego što su se zavadili.

Priča je dozlaboga uprošćena i koliko god da se naduvava pravničkom terminologijom, suština ostaje nepromenjena.

Mogućnosti za spašavanje riblje mlađi, bar što se zakonskih elemenata tiče, treba tražiti u članovima koji govore o poribljavanju. Ona – opet krajnje pojednostavljeno – govore da je poribljavanje dozvoljeno ribljim podmlatkom isključivo iz ribnjaka, koji su registrovani za uzgoj mlađi... I samo u prisustvu inspektora, koji proveravaju... ono što podleže proveri (nepotrebno izostavljeno). Kako mlađ na prirodnim mrestilištima ne potiče iz dokumentima tapaciranih ribnjaka, njegovom spašavanju i puštanju u vodu ribolovci ne mogu da odrade kao u udarničkim „o-ruk” vremenima. Jer nisu adekvatno školovani, niti pozicionirani da utvrde pravovaljanost od smrti otetog ribljeg podmlatka.

Treća (ne)mogućnost za spašavanje riblje mlađi krije se u odredbama, koje govore o zabranama izlova (trajno ili periodično), i o vrstama koje je zabranjeno vraćati u vodu. Prema tim odredbama spašavanje riblje mlađi potpada pod termin „vraćanje ribe u vodu”. Postoji čitav niz alohtonih vrsta koje više nije dozvoljeno puštati. Ukoliko bi se ribolovci na svoju ruku odvažili da odrade posao spašavanja riblje mlađi, mogli bi se naći na udaru zakona za svaki komad američkih somića zalutalih među sitne somove ili za svakog srebrnog karaša koji se zadesio među šarančićima, ili za sunčicu, spavača, glavoča..., koji bi se zadesio među šarančićima, štukicama... Izlovljena mlađ bi se morala dugo i detaljno prebirati, klasifikovati, selektovati. Ali riblji podmladak koji je otet „grobaru sa lopate” vremenski gledano nema rezervi života da istrpi takvu Pepeljuga - metodu.

Sportskih ribolovaca više nema, sada smo rekreativni, i više ne moramo da se – poput prasaca, iz ličnog zadovoljstva, a zarad lepše ribolovačke budućnosti – valjamo po kaljuzi. Možemo slobodno da ve- žemo kravatu, stavimo i nakrivimo šešir, i da gledamo kako taj posao odrađuju oni, koji treba da ga odrade. Očekujući da to neko drugi odradi izgledaćemo kao gospoda. Ali videvši kako to (ne) čini i gledajući riblju smrt na milijarde – psovaćemo kao prostaci.

 

Autor teksta: Mihalj Buzaši
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 17, avgust 2010.

Ostavite komentar