Noćni ribolov - za ili protiv?

Postavio sportski ribolov 03/08/2014 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Evo, ga napokon prvi mjesec sa onim režećim „R“. Nakon zaista dugog, toplog i dosadnog ljeta ostaje nam da se nadamo da će ovo septembarsko prijeteće „R“ značiti stvarno zahlađenje i dugo očekivani početak stvarne aktivnosti ribe na svim našim gotovo ucrvalim vodama.

          Već mi je dosadilo da svakodnevno slušam jednu te istu priču. Od Subotice do Dimitrovgrada, u protekla dva mjeseca javilo mi se stotine ljudi, a kao da jedan priča: „Krene riba da radi dva dana, pa stane deset; proradi pet dana, pa kao da je nema dvije nedelje. Rijeke, jezera, kanali, starače i kubici upalili se do tačke ključanja. Čak se i Drina ispod Perućca početkom avgusta ugrijala i povukla miris na trulu algu, pa se u njoj moglo kupati kao u Jegričkoj.

         

NOĆNI  RIBOLOV – ZA  ILI  PROTIV

          Kad već spomenuh Drinu, možda je to i jedina naša rijeka na kojoj je bilo zanimljivih dešavanja, čak i onom periodu kad nam je sa sjevera Afrike došlo u goste +40° i tako držalo desetak dana.

          Krajem jula i početkom avgusta, dakle, kad je najviše pržilo, jedno petnaestak dana je mladica odradila kao ranih osamdesetih. Ko god je imao privilegiju da tih dana, ili bolje rečeno noći, boravi na Drini, bogami je dobro omastio brke. Palo je bezobrazno mnogo lijepih mladica, a dobrim ulovima pohvalili su mi se i ljudi koji tu ribu nikada nisu ni vidjeli u životu, a kamoli ulovili.

          U Bratuncu, mojoj stalnoj bazi, rekoše mi pojedinci, kako je tih dana (dakle, noći) svaka šuša mogla u prvih par sati mraka prevariti 4-5 komada u mjeri (u Bosni je mjera 70 cm). Naravno, pod uslovom da tu šušu neko od lokalnih majstora odvede na prave „penale“. To opet znači da ta srećna šuša mora da ima nešto od onih aduta koji se obično nose u unutrašnjem džepu sakoa. Što bi rekli naši stari: plati pa klati.

          Provedoh osam ljetnih vikenda na Drini, a da nisam učestvovao u ovom mladičijem piru. Zašto? Zato što sam sve te dane otpecao sa bosanske strane, a tamo je ribolov dozvoljen od svitanja do prvog sumraka. A sa suprotne strane lovi se do devet uveče i od tri ujutro. To praktično znači da se lovi cijelu noć, jer ko je lud da te ganja po Drini od dvanaest do tri. Na kraju krajeva, tada i mladica „spava“. Devedeset posto ulova je u prvih sat i po mraka i u zadnjih sat i po pred svitanje.

          Neka niko ni slučajno ne protumači ove retke kao apel za zabranu noćnog ribolova. Naprotiv. Valjda sam se do sada dovoljno legitimisao kao pobornik totalnog ukidanja svih vrsta zabrana – počev od ukidanja zabrane noćnog ribolova, do ukidanja takozvanog lovostaja za vrijeme mrijesta. Ali, istovremeno, nema većeg fundamentaliste od mene kada je u pitanju pooštravanje kontrole broja i količine ulovljenih riba.

          Na Uni, na primjer, možete bez ikakvih problema loviti noću, ali uz predhodnu najavu i obaveznog pratioca. Naravno da se ta usluga pratioca plaća. Jer, ko je lud da se bespatno lomata po vodi u gluvo doba noći radi nečijeg ćejfa. A opet, ako tog pratioca nema, kakve garancije Udruženje ima da te noći nećete uhvatiti možda pet mladica i sve ponijeti kući. A u dozvoli jasno piše da ribolovac ima pravo na tri mladice godišnje. Zar da se onaj koji gazduje vodom uzda u vašu ribolovačku čast i savjest. Po tome smo inače nadaleko poznati. Dakle, apsolutno se zalažem za legalizaciju noćnog ribolova mladice, ali u konkretnu i nepodmitljivu kontrolu. Po danu, kada te lako kontrolišu i čuvari i ostali ribolovci, slobodno raspali sa svojom redovnom godišnjom dozvolom. Hoćeš da loviš noću – okreni broj Udruženja, traži pratioca i plati njegovu nesanicu. Ako mislite da je Udruženju problem pronaći desetak jakih i poštenih momaka željnih lake zarade, grdno se varate. Udruženju se isplati da ne uzme od pratioca ni dinar za njihovu uslugu, jer će im sve to višestruko vratiti kroz očuvanje ribljeg fonda i obračun sa kriminalcima, koji love svim mogućim metodama pod okriljem noći.

          Mada mi se gade ta razna poređenja sa Slovenijom, jer da im je toliko lijepo u deželi ne bi ih došlo 10.000 Guču, ipak ih ne mogu zaobići u ovoj priči o lovu mladice. Janezi su potencijalnim mladičarima napravili jednu vrlo komplikovanu, gotovo kafkijanski gustu proceduru. Em platiš grdne pare, em čekaš da ti jave kad je slobodan termin za lov. Kad napokon dočeka taj dan da ga pozovu u lov „sulca“, tamo ga čeka nekoliko uniformisanih „lajtnanta“ koji ga ne dočekaju rakijom, osmijehom i dobrim savjetom, već ga bukvalno sprovode na vodu. Ne uhvati li taj dan, što se čak i u famoznoj Sloveniji često dešava, ima pravo na dva popravna, naravno, uz doplatu. A kad napokon prođe na popravnom, slijedi osmjeh, desetak fotografija, aplauz i nazaj u Krko, Savo enpak Dravo.

          Kada bi se, nedaj bože, ovakva procedura zavela u Bosni i Srbiji, ne samo da bi se momentalno ugasila industrija bosanskih cofova i peševa i srbijanskih voblera i glavinjara, već bi nakon pet godina ljudi zaboravili da ta riba uopšte postoji u našim vodama. Ko bi to u ove dvije zemlje platio par stotina eura da u pratnji „gestapoa“ uhvati mladicu, uslika je, zažvali i pusti? Niko. Garant.

          Na kraju krajeva, za takvim rigorizmima nema ni potrebe, jer Bosna, a donekle i Srbija, imaju takve vodene potencijale za opstanak i unapređenje populacije mladice, da je sasvim dovoljno da se uporno i konzistantno radi na dva fronta: kontrola i evidencija ulovljenih mladica i poribljavanje. Kako je meni poznato, još se niko ni u Bosni, ni u Srbiji nije ozbiljno pozabavio pitanjem brojnosti mladice u našim rijekama. Jer da jeste, nikada se ne bi dešavalo ono što se meni desilo prije par godina u nekoj od kafana sa srbijanske strane Drine. Spopao me neki polupijani „znalac“ i „proslavljeni“ mladičar (u kafanama su uglavnom svi takvi) i satro se od napora da me ubijedi da u svakom drinskom viru ima najmanje 500 mladica: „- Samo se ona, veli, teško da prevarit, pa ljudi misle da je nemm!?“ Malo mi je falilo da mu zviznem šamarčinu, ali sam se suzdržao iz poštovanja prema njegovom pijanstvu.

          Hajde de, da je ovaj probisvijet endemska pojava, ali, s kim god da sjednete, već nakon druge ture počnu vam se jadati kako su prošle sezone loše prošli – nisu ni 30 komada uhvatili u mjeri. A kad im uzgred pomenete da smiju godšnje uhvatili 3 ili 4 mladice, dožive to kao loš vic. Na svu sreću većina laže, a na zabrinjava mene toliko broj ulovljenih mladica, koliko ta sveprisutna svijest kod većine ribolovaca da vrijediš onoliko koliko si riba uhvatio.

          U toj silnoj želji da se izdigne iznad sivila prosječnosti, da bude neko i nešto u ribolovu, kad već nije u životu, naš će čovjek, i po cijenu razvoda braka, stotine noći probdjeti kraj vode, nemilosrdno kupeći sve što mu se okači na udicu. Ni pospanost i umor, ni lomatanje po oštrom kamenju, ni pad u gusti kupinjak, ni strah od pogranične kontrole; ništa od toga nije dovoljna prepreka pred beskrajnom sujetom, koja ujutro ima da se nahrani, kad se ulov pljesne na sto pred manje uspješne kolege. A kad jednom dođe vakat, a uskoro će doći da ni za pet, pa ni za pedeset noći ne uhvati ništa, naš će se čovjek grdno naljutiti na Udruženje i cijelu državu, kojoj je, eto, platio dozvolu, a oni ništa ne uradiše na unapređenju ribljeg fonda.

          Nastavak ove tužne priče posvećen je upravo jednoj predivnoj vodi, koju je ribarska sujeta i gramzivost totalno upropastila, da bi se ponovo vratila u punom sjaju, tek onda kad su je svi zaboravili i prepustili je samoj sebi.

 

„VRBAS  VODA  JABLANE  NOSILA“

          Da, upravo tako glasi naslov jedne od najljepših bosanskih sevdalinki, posvećenih vodi, koja je mnogima od nas pružila nezaboravne trenutke sreće, a koju su upravo ribolovci doveli na sami rub uništenja.

          Uz Unu i Drinu, Vrbas je najznačajnija salmonidna voda u Bosni i Hercegovini. Od svog izvora ispod planine Vranice (nedaleko od Gornjeg Vakufa), pa gotovo do samog ušća (oko 230 km toka), u Vrbasu obitavaju mladica, pastrmka i lipjen. Doda li se tome izuzetno gusta mreža hladnih i čistih pritoka, pred nama je akvatorij sa više od hiljadu kilometara salmonidnih tokova. Od pritoka svakako su najatraktivnije Pliva sa Janjem i Pivskim jezerima i Ugar. Osim salmonida, u protočnom dijelu Vrbasa ima mnogo škobalja, mrene, klena, plotice i sapače, a u širem rejonu ušća deverike, jeza, šarana, štuke, bandara i druge ravničarske ribe. U vještačkim akumulacijama, pogotovo u akumulaciji Bočac, pored pomenutih vrsta prisutna je velika populacija smuđa, soma, linjaka i crvenperke. Poslednjih godina, upravo akumulacija Bočac privlači najveći broj gostiju iz susjednih zemalja, koji uglavnom dolaze radi smuđa i soma. Ranijih godina tereni neposredno ispod brane u Bočcu bili su nadaleko poznati po ulovima orijaških potočara (preko 16 kg), čiji preparati i danas privlače veliku pažnju turista u motelu „Mandiko“, smještenog na središnjem dijelu akumulacije.

          Već iz ovih par uvodnih napomena jasno vam je da je Vrbas isuviše velika i značajna rijeka i da bi nam trebali tomovi tekstova da je detaljno predstavimo našim čitaocima. Zato ću svoje kazivanje locirati na jedan relativno uski lokalitet na ovoj rijeci, kako bi ostao u duhu priče iz uvodnog dijela ovog teksta. Govorili smo, da vas podsjetim, o destrukciji na našim vodama, a ovdje će donekle biti riječi i o destrukciji, ali i o rekonstrukciji.

 

VRBAS OD DONJEG VAKUFA DO JAJCA

          Vrbas je najljepši nizvodno od Bočca, pa sve do Banja Luke, ali je ribom najbogatiiji od Donjeg Vakufa do akumulcije Barevo (desetak km ispod Jajca). Tako je bilo nekad davno, pa nije bilo tako, a po svemu sudeći opet je tako.

          Iz ove male igre riječi krije se cijela jedna mala istorija i drama ove rijeke, kojoj sam igrom slučaja bio svjedokom.

          Da bi vam stvari bile malo jasnije ukratko ću ispričati jednu priču, koju sam u više navrata, ali u različitim kontekstima, već ispričao. Naime, krajem sedamdesetih, zahvaljujući specifičnoj, mogu slobodno reći endemskoj tehnici ribolova „zastavicom“ (o kojoj sam u više navrata pisao), koja je nastala i dan danas se gotovo isključivo upražnjava u Zenici. Lokalni ribolovci (više od 8000) su desetkovali riblji fond u matičnoj rijeci Bosni i njenim pritokama. Za one koji nas nisu ranije čitali ukratko ću objasniti o čemu se tu radi. Zastavica je parče drečavo obojenog konca, koje se veže na osnovni najlon (poput graničnika za klizni plovak ili indikatora trzaja kod mušičarenja nimfama) i ima funkciju indikatora kretanja mamca po dnu i ujedno indikatora trzaja. Zapravo, to je modifikovana i unapređena tehnika lova kotrljanjem. Za razliku od kotrljanja, gdje se stavlja teže olovo (i preko 15 grama), a uzimanje ribe se detektuje prstom, kod „zastavice“ se koriste šuplja olova manje težine (do 5 grama), a drečavi konac pokazuje sve: da li smo zapeli za dno; da li smo uopšte na dnu; svako usporavanje, skretanje u stranu, treperenje ili ubrzavanje znači uzimanje ribe.

          Oktrićem ove, samo na prvi pogled jednostavne tehnike, odjednom su ribolovcima postali dostupni tereni sa ekstremno brzom vodom, neravnim dnom i nepravilnim strujama, krupnim i travom obraslim kamenjem, jednom rječju – sve one pozicije gdje ima mnogo ribe (naročito mrene), a gdje druge tehnike ne mogu da se korektno izvedu.

          Upravo tih sedamdesetih, kojih se rado sjećamo kao doba socijalističkog prosperiteta narod je počeo masovno da kupuje automobile, a sa autima ribari su uskoro došli do saznanja da Bosna i nije tako velika zemlja. Ispočetka stidljivo, a zatim u hordama, krenuli su u potragu za rijekama u kojima još ima ribe. Najbliži je bio šezdesteak kilometara udaljen Vrbas. Otkriće Vrbasa za Zeničane bilo je otprilike kao otkriće Dunava kod Prahova za Nišlije. Kao što su Nišlije sa svojim Daiwama od 7 i 8 metara i ankerima punim hrane i crva naišli na ljude sa bambusima i namotačima iz Prahova, tako su i Zeničani sa svojim bolonjezima i „zastavicom“ nabasali na ljude sa štapovima od metar i po i vaser kuglama od kapi za nos.

          Zvuči nevjerovatno, ali je živa istina da ribari iz Donjeg Vakufa i šire okoline uopšte nisu znali da u Vrbasu postoje ribe, kao što su škobalj i mrena. A i kako bi znali kada su isključivo lovili na vaser kuglu i površinske mušice, naravno, pastrmku i lipljena.

          A Vrbas pun kao šipak upravo one ribe, koju su već povadili iz Bosne, mrene, škobalja i klena. To nije bio ribolov, već ribocid. Umjesto običnih čuvarki, na Vrbas se išlo sa vrećama od krompira. Čuvari su bili nemoćni, jer, ne samo da nije bilo ograničenja u ulovu ove vrste ribe, već ta riba uopšte nije ni evidentirana da postoji. Kad su mesari otkrili da zastavicom i sa larvom tulara kao mamcem mogu loviti lipljena i pastrmku, krah Vrbasa je bio već jako blizu. Udruženja iz Donjeg Vakufa i Jajca reagovala su tek početkom osamdesetih stavljanjem zabrane na lov „zastavicom“. Zeničani su na ovu zabranu odgovorili rekontrom – umjesto konca, na najlon su stavili minijaturne plovčiće, koji su opet radili posao zastavice. Ribe je bilo sve manje i manje, a već polovinom osamdesetih to je bila gotovo mrtva rijeka. Bio je to klasičan dokaz da se rijeka ipak može izloviti štapom.

          Možda sve ovo zlo i ne bi bilo toliko da kojim slučajem Zeničani nisu u tim svojim pohodima upoznali vrsne mladičare iz Jajca, poznate po svom autohtonom mamcu – spužvenom pešu. Ujedinjenim snagama ubrzo su satrali i mladicu, a ono malo preostale mladice migriralo je nizvodno od Jajca, prvenstveno radi hroničnog deficita njene osnovne hrane – škobalja, mrene i klena.

          Krajem osamdesetih povremeno smo znali otići na Vrbas u nadi da se riba vratila. Osim sitne pastrmke, ponekog lipljena i bezbroj zeka (uklije), tu više nije bilo ni živog žabića. Ribari se okrenuli drugim vodama, a Vrbas je prepušten sam sebi, da onako ranjen polako krvari.

          Tako ostavljenog i zaboravljenog zatekao ga je i rat u Bosni, kada su bombama i minama satrali i ono malo života u njemu.

 

USKRSNUĆE

          Rat se napokon završio u jesen `95. Ono malo industrije uzvodno od Donjeg Vakufa (kožara u Bugojnu i metalska industrija u Gornjem Vakufu) prestalo je da radi. Prvih godina poslije rata nikome nije ni bilo do ribolova, a, osim toga, mnogo stanovništva je raseljeno, pomrlo ili ubijeno. Svo to vrijeme Vrbas je tekao prepušten svojoj prirodi, sve čistiji i, uskoro će se ispostaviti, sve puniji ribom.

          Tu i tamo poneko bi navratio da malo otpeca na zaboravljenoj rijeci. Glasovi o povratku ribe u Vrbas postajali su sve jači, mada su se ribari trudili da sakriju tu vijest. S proljeća ulazila bi u ovaj dio rijeke velika jata škobalja, a prosječna veličina ulovljenih primjeraka iz godine u godinu je rasla. Pastrmka i lipljen ravnomjerno su se rasporedili cijelim ovim tokom, što je ljude iz Donjeg Vakufa ponukalo na ideju da u centru grada otvore mušičarski revir. Krenula su i prva masovna poribljavanja plemenitom ribom, a velike proljetne vode su sav taj materijal razvlačile duž cijelog toka. Rijeka je iz godine u godinu bivala sve bogatija i već početkom novog vijeka vratila je staru reputaciju. Nedostajala su još samo dva stanovnika, nekada zaštitni znaci ovog dijela Vrbasa – mrene i mladice.

          Sporadično, poneko bi prijavio ulov mladica do 6 kg težine, što su bile ohrabrujuće vijesti za rijeku prosješne širine od dvadesetak metara. Ozbiljnijim lovom mladice niko se nije ni bavio. Ono malo preostalih mladičara iz legendarnog „jajačkog kruga“ izgubljeni raj su pronašli na Uni, Sani i Drini.

          Jedan od rijetkih, koji je i dalje vjerovao da Vrbas krije krupnu ribu bio je, a ko bi drugi – Ferid Zlatarević Ćata iz Zenice. O ovom starom mangupu, kojeg poznaje svaki ozbiljan ribolovac od Triglava do Đevđelije, i njegovom legendarnom njuhu za ribu, ne vrijedi dodatno pisati. Pametnije je pratiti ga u stopu, mada je to, s obzirom na njegov radijus kretanja, gotovo neizvodivo.

          Evo šta mi ispriča prije mjesec dana: „Došo ja sa Farukom iz Kaknja krajem juna da lovim škobalje u Vincu (desetak km uzvodno od Jajca). Kontam, možda se ponovi april kad smo ga razbijali, i to sve komade od preko kilo i po. Al` ništa od toga. Ćim nakrmiš (baciti hranu) eto ti mlion zela i zaćas oćupaju „angel“. Sunce mi bije u oči, al` vidim kako u drugoj obali malo-malo pa prokuha krupna riba. Kontam, sigurno je krupna pastrmka i montiram malog bijelog cofa na konca (upredena struna) od 0,12 mm. Već drugi zabac nešto mi zakuca cofa. Opucam kontru i, vjerovao ili ne, izglisiram ribu po površini i izbacim je na obalu za dvije minute. Tek kad sam razgrno travu, shvatim da imam mladicu, i to bogami lijepu – 12,5 kg! Faruk se stao ibretit (čuditi) i umalo da se prekrsti od ćuda. Dam i njemu par onih svojih cofova i ćovo zviznu dvaes metara niže još jednu od 9,5 kg. Ja ljepote mila majko. Vratio nam se opet naš Vrbas. A bolje da ti ne prićam dragi Ranko, šta ovih dana radimo sa lipljenom dole ispod Jajca. Sramota me, jer se bojim da ćeš to napisat u Magazinu, pa će raja pomislit da sam katil (mesar, ukoljica). Ma đe ovo ima? U Vincu lovim škobalje od po metra, mladice i pastrmke; spustim se petnaestak kilometara niže na „Tri vode“ i lovim lipljena; spustim se još desetak kilometara niže i lovim smuđa i soma na Bočcu. Ma, ko u Mongoliji.

          Drage moje kolege, nadam se da ova mala priča dovoljno ilustruje teze iz uvodnog dijela teksta. Kad vodu pustimo da malo odmori, pa je onda poribimo i ustrojimo jaku čuvarsku službu, ona nam višestruko vrati za uloženi trud. Našu Drinu teško da ćemo odmoriti, jer pritisak ribolovaca je izuzetno veliki, ali je zato možemo poribljavati i uspostaviti mnogo strožiji režim kontrole izlova ribe. Ribolov je ipak samo zabava i odmor za plemenite duše, a ne poligon za iživljavanje sujeta i liječenje ličnih kompleksa. Zato, hajmo na vodu, ali čuvajmo je kao vlasitu kuću.

RAnko Travar

Tagovi: vreme

Ostavite komentar