Nemo' da te bije maler

Postavio Pedja Pašćan 23/05/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Leto, krajem sedamdesetih... Nas par musavih klinaca gotovo svakog jutra gledamo čika Miku, Ducinog ćaleta, kako užurbano korača sa štapom u rukama i rancem na leđima, i nestaje negde put Toplice. Reka mog detinjstva. Svako leto provodio sam kod babe u Prokuplju, i svoje prve ribolovačke korake načinio sam baš na toj reci. Klenovi, mrene, skobalji i krkuše (posle sam saznao ispravan naziv - potočna mrena) bili su moji prvi ulovi. Ta tada predivna, bistra i čista reka i ribe iz njenih brzaka su krive što i dan-danas “mlatim štapom” gde god vidim vodu. Uveče, vraćao bi se čika Mika, nogu pred nogu, sa rancem punim krupnih klenova, mrena ili skobalja, dok su za to vreme naši ulovi bili više nego skromni, onako pravi “pionirski”. Retko koja naša ribica je preskakala magičnu cifru od 300-400gr. Na naša uporna pitanja i moljakanja da nam oda mesto na kom je pecao, smeškao se zagonetno i odvraćao namigujući: ,,Kad porastete, kaš’će vam se samo.” Ukapirali smo da nećemo lako doći do “tajnog budžaka” u kome se kriju onakve ale. Skovan je plan i samo je trebalo biti strpljiv. Provalićemo njegovu tajnu, pa makar ne spavali narednih sedam dana... Sledećeg jutra, pre zore, posedasmo na basamke preko kojih je čika Mika morao da prođe i... Evo ga. Zadihan, penje se uz stepenice. “Čika Miko, gde si pošao?”. Znali smo od ranije da je ta rečenica “prst u oku” svakog pravog pecaroša. Okrenuo se uz gunđanje i vratio kući, da bi se posle par minuta ponovo pojavio na našoj “sačekuši”. Normalno, opet svi u glas: “Čika Miko, gde si pošao?”. Iznapominjao nam se majki, okrenuo se i vratio kući. Kada se uskoro ponovo pojavio, zavapio je iz daleka. “ Nemojte deco, k’o Boga vas molim. Zbrisaće mi voz u pet za Niš”. Aha! Tu smo. Sutradan, u zoru, naoružani štapovima, čekali smo ga na starom mestu. Vozom do Doljevca, pa malo pešaka kroz njive, i... Pred nama se ukazala neka nova Toplica, puna dubokih tišaka i jakih preliva. Te večeri sam prvi put babi doneo mrenu od skoro kilogram. Morao je čika Mika da se ofi ra - taj Maler je gadan kad bije... Od tog doba pa naovamo, družio sam se sa pecarošima raznih fela interesovanja, zanimanja, društvenog statusa i obrazovanja i uočio jednu gotovo neverovatnu stvar. Svi se, bez razlike, plaše tog nekog Malera (mora da gadno bije). Prosto je neverovatno šta su sve ljudi u stanju da rade da mu umaknu i eskiviraju batine.

Recimo, odlazak na pecanje samo određenim danima u nedelji, ili u određeno doba dana (valjda drugim danima ili u “pogrešno” vreme riba nije tu - ima neka druga, pametnija posla). Pri odlasku na pecanje uvek idu istim putem, i ni za korak ne skreću sa svoje zamišljene staze (ponekad se pitam šta bi se desilo kad bi u toku noći došlo do odrona i zatrpalo im “džadu”). Neki, opet, pecaju isključivo na istom onom mestu gde su “onomad” uhvatili svoju najveću ribu do sad (valjda ona ima još rodbine koja je čeka da se vrati kući). Ako nekim slučajem nalete na kolegu koji je (ne znajući) već zaposeo “njihovo mesto”, u stanju su da se vrate kući neobavljena posla, ili još gore, da se čak posvađaju (pa i potuku) sa čovekom koga prvi - a verovatno i poslednji - put vide u životu. Po sistemu, bolje da me bije kolega pecaroš nego Maler. Znam šarandžije koji prvo zabacuju “omiljeni” štap (iako su sva tri potpuno ista, sa istim montažama – kako li ga samo prepoznaju), na koga im krupan šaran redovno udara. Ne dao dragi Bog da im se taj štap u toku transporta zamrsi ili, još gore, pokida... Dok ga ne montiraju ponovo - nema pecanja. Opet, neki u ribolov idu isključivo sami, ili sa nerazdvojnim pajtašem sa kojim već godinama pecaju. Ako “soleru” probate da se priključite (što je, priznaćete, pomalo i nekulturno), pobeći će od vas glavom bez obzira, rušeći pri tom olimpijski rekord na 110m s preponama. Na drugoj strani, ako se pajtaš nekim slučajem razboli, sujeverni ribolovac će radije ostati kod kuće, ili u krajnjoj liniji uz krevet prijatelja, u očekivanju da se ovaj malo popridigne pa da zapale na vodu. (Maler te mnogo lakše bije kad si sam).

Šamani i vidovite Zorke bi se odvalili od para na našim vodama.

E sad, ima tu i nekih “sigurnih recepata” za dobar ulov... Mlađi od 14 godina ovo moraju da čitaju pod “prismotrom” roditelja ili staratelja (nepotrebno precrtati). Davno sam čuo priču da su stari alasi (mlađi su se valjda manje plašili od onog Malera) pred izlazak na vodu izbegavali “bliske kontakte” sa ženskim polom. U to doba očito nije bilo parade Ponosa... Doduše, posle su se čudili kad bi iza kuće našli iskidane mreže, polomljene bućke i umršene strukove - sa ženama nema zezanja. Sad, jedan drugi, moderniji recept kaže, da veče pre ribolova treba uhvatiti ženu (devojku, komšinicu, švalerku) za ... Znate već, i kući ćete doći sa prepunom čuvarkom. Ako u tome ima istine, onda su to bili “prototipovi” današnjih šarandžijskih dipova, atraktora i “maža” za varalice. Napomena: navedeni recept se ne odnosi na pekarke i kontrolorke u prevozu, kao ni kasirke u samoposluzi, i eventualne saobraćajce ženskog pola (“saobraćajnice”?) koje su nas zaustavile dok smo jurili prema Tamišu.

Nisam ni ja bolji. Mnogo pričam, a i sam cvikam od onog... (Neću da mu pominjem ime, da me ne čuje). Doduše, moje sujeverje, u odnosu na neke navedene slučajeve je manje-više benigno. Prvo i neizostavno pravilo: u ribolov nikad ne nosim meredov. Koliko sam samo krupnih riba izgubio jer mi dotična spravica nije bila pri ruci, ali... Par puta sam ga kupovao i, pogađate... Ma, ni da pipne! Poklonim ga nekom kolegi ili zabezeknutom klincu na vodi, koji me gleda k’o da je video Deda Mraza u septembru. Vremenom sam se izveštio u prihvatanju ribe rukom. A i ove novotarije - gripove izbegavam iz sve snage. Zato često imam posekotine na prstima od oštrih zubića. Ako. To je neko ritualno ”prolivanje krvi” za budući uspe- šan ribolov. E, ali ono drugo što radim je skroz na skroz blesavo... Kada uđem u dobru seriju (štuka, smuđ, nebitno), ne menjam osnovnu garderobu! Dobro, de... Menjam donji veš i čarape da ne rasterujem narod po obali, ali duks, pantalone, jaknu ili patike zadržim nekoliko dana u nizu, dok se lepo ne napecam. Blesavo, znam, ali mene Maler neće da bije. I po najvećoj zimi ne odvajam se od moje zelene dukserice sa rajsferšlusom, proleće je rezervisano za crno-beli prugasti duks (iako sam neki vajni, izlečeni Zvezdaš), a leti je tu 7-8 godina stara majica sa Snupijem ribolovcem, poklon moje ćere. Komšije ribolovci samo trebaju da bace pogled kroz prozor i da znaju da li riba radi. Ako sam drugačije obučen - pauza, ostanite kod kuće (sem u slučaju kad me žena na’fata da vizitiramo familiju, pa me uprepodobi). Prosto me strah hvata šta će se desiti jednog dana, kad mi se “amajlije” pohabaju i završe u kontejneru. Ne smem ni da pomislim... Bistro vam bilo i vidimo se na vodi. Ako vidite usput onog Malera, pozdravite ga i u moje ime... našli iskidane mreže, polomljene bućke i umršene strukove - sa ženama nema zezanja. Sad, jedan drugi, moderniji recept kaže, da veče pre ribolova treba uhvatiti ženu (devojku, komšinicu, švalerku) za ... Znate već, i kući ćete doći sa prepunom čuvarkom. Ako u tome ima istine, onda su to bili “prototipovi” današnjih šarandžijskih dipova, atraktora i “maža” za varalice. Napomena: navedeni recept se ne odnosi na pekarke i kontrolorke u prevozu, kao ni kasirke u samoposluzi, i eventualne saobraćajce ženskog pola (“saobraćajnice”?) koje su nas zaustavile dok smo jurili prema Tamišu. Nisam ni ja bolji. Mnogo pričam, a i sam cvikam od onog... (Neću da mu pominjem ime, da me ne čuje). Doduše, moje sujeverje, u odnosu na neke navedene slučajeve je manje-više benigno. sam se izveštio u prihvatanju ribe rukom. A i ove novotarije - gripove izbegavam iz sve snage. Zato često imam posekotine na prstima od oštrih zubića. Ako. To je neko ritualno ”prolivanje krvi” za budući uspešan ribolov. E, ali ono drugo što radim je skroz na skroz blesavo... Kada uđem u dobru seriju (štuka, smuđ, nebitno), ne menjam kroz prozor i da znaju da li riba radi. Ako sam drugačije obučen - pauza, ostanite kod kuće (sem u slučaju kad me žena na’fata da vizitiramo familiju, pa me uprepodobi). Prosto me strah hvata šta će se desiti jednog dana, kad mi se “amajlije” pohabaju i završe u kontejneru. Ne smem ni da pomislim... Bistro vam bilo i vidimo se na vodi. Ako vidite usput onog Malera, pozdravite ga i u moje ime...

 

Autor teksta: Dejan Mučalica - Uča
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 27, Jun 2011

Ostavite komentar