Muke po dozvolama

Postavio sportski ribolov 13/05/2013 4 Komentara Ribolovački tekstovi,

          Evo, već smo ušli u mart, a vojvođanskim ribolovcima još nije jasno ko upravlja njihovim vodama i kome sve treba da plate dozvolu da bi lovili na ovo malo devastiranih voda. Kao da nije dovoljno što smo svi već totalno sluđeni političkom situacijom u zemlji, već nas treba i dotući, tako što će nam ogaditi još jedinu preostalu oazu normalnosti – sportski ribolov.

          Zašto kriti, svi smo se iskreno obradovali krajem prošle godine, kada smo saznali da je na Konkursu za dodjelu voda na upravljanje, petogodišnji mandat za gazdovanje ribarskim područjem Dunav II dobilo d.o.o. „Ribolovački Savez Vojvodine“ . Obradovali smo se zato što dobro znamo šta je to „Ribolovački Savez Vojvodine“ uradio proteklih godina na vodama kojima gazduje i šta su planirali da urade na ribarskom području Dunav II (sliv Dunava od Beške do Bačke Palanke). Ukratko, evo tog plana:

          - Odmah nakon potpisivanja Ugovora o upravljanju vodama ovog ribarskog područja sa nadležnim Ministarstvom „Ribolovački Savez Vojvodine“ je kupio 4 velika „big fut“ čamca, 4 „Yamaha“ motora od 25 konja, Ladu Nivu sa prikolicom za vuču čamaca. (dakle, investirao je cca 1.800.000 dinara za rad čuvarske službe).

          - Preduzete su sve aktivnosti na planu zapošljavanja 8 profesionalnih čuvara

          - Izvršene su pripreme za štampanje ribolovačkih dozvola u početnom tiražu od 9000 primjeraka.

          - Donešena je Odluka o zabrani privrednog ribolova u gradu Novom Sadu od Kamenjara do ostrva u Subiću.

          Sve ove mjere, aktivnosti i odluke imale su za cilj sljedeće:

          1. Zaštita i unapređenje ribljeg fonda kroz jačanje čuvarske službe, permanentno poribljavanje i zabranu privrednog ribolova u užoj gradskoj zoni.

          2. Rad na popularizaciji i omasovljenju Sportskog ribolova

          Koliko je ovaj drugi zadatak značajan može se zaključiti iz sljedećih podataka. „Novosadsko Udruženje ribolovaca“ je 1989. godine prodalo 8700 dozvola za sportski ribolov, a prošle godine 870. Ukupno je na području grada Novog Sada prodato cca 2200 dozvola. Grad je u međuvremenu udvostručio broj stanovnika, pa ispade da su novosađani naprasno prestali da vole ribolov. Naprotiv, ribolov je u ovom gradu u stalnoj ekspanziji i zasigurno ima više od 10.000 ribolovaca. Ako u Kruševcu, koji je pet puta manji od Novog Sada, ima 7800 registrovanih ribolovaca, kako je moguće da u Novom Sadu, gradu okruženom sa bezbroj ribom bogatih voda, ima samo 2200 ribolovaca (toliko ih ima u Loznici)!? Biće da tu nešto ne štima.

          Ne treba biti previše mudar da bi se zaključilo da je broj ribolovaca u Novom Sadu pet puta veći od broja prodatih dozvola, a znamo i zašto je to tako.

          Evo, polazim od sebe. U proteklih trinaest godina, koliko živim u Novom Sadu, dva puta su me kontrolisali čuvari!! A na vodi sam gotovo svaki dan. Isto toliko godina idem u ribolov na Drinu (preko 700 izlazaka), i nijednom, ama baš nijednom, nije mi se desilo da ne naiđem na čuvara ribolova – najčešće budu po dvije kontrole dnevno. Prošle godine plata čuvara na Drini bila je 9600 dinara, a kako sam informisan, plata ovih naših čuvara je preko 20.000 dinara. S druge strane, u proteklih trinaest godina, gotovo da nije bilo dana da na Dunavu ne sretnem nekog krivolovca – bilo da je riječ o drljatorima, ulovu ribe ispod mjere, prekomjernom ulovu, ili o takozvanim privrednim ribarima, koji mreže vuku uz samu obalu.

          Kada sve ove činjenice imamo u vidu, zašto se onda čuditi što samo 20% ljudi kupuje dozvole za ribolov. Taj procenat od 20% odnosi se na one fine ljude, koji jednostavno žele da budu lojalni u svakoj situaciji, koji čak i kad nađu jabuku kraj ceste, ostave za svaki slučaj 20 dinara ispod stabla. To naravno ne znači da su onih preostalih 80% lopovi i vucibatine. Većinom, to su pošteni i normalni ljudi, kojima se jednostavno ne daje tih 50 eura za dozvolu, jer, niti ih ko kontroliše, niti su sigurni da će se taj novac iskoristiti u prave svrhe. Iz godine u godinu riba je sve manje, a lopova razne fele sve više.

          Osim toga, i za naše ljude važi ona stara, svima znana, priča o Švabama. Nisu švapski gradovi čisti zato što su Švabe savjesni i čestiti ljudi, već zato što su kazne za prljanje grada nepodnošljivo visoke za poslovično štedljive Švabe. Koliko su savjesni i čisti ti Evropljani, imamo prilike da vidimo za dane „Egzita“, kada te iste Švabe i Britanci pišaju i povraćaju po keju u po bijela dana – znaju ljudi da je ovo demokratska zemlja.

          Da smo mi zaista „demokratska“ zemlja, u kojoj možeš da radiš nekažnjeno šta god ti padne na pamet, zna i tih 80% novosadskih ribolovaca koji ne plaćaju ribolovnu dozvolu. A tu „demokratičnost“ na vodama Novog Sada imamo zahvaliti „Nacionalnom Parku Fruška Gora“, koji gazduje ovim vodama. Tih 80% neplatiša se sigurno i obradovalo kad su čuli da je čuvarska služba Nacionalnog parka Fruška Gora dobila prošle godine priznanje od najviših organa kao najbolje organizovana čuvarska služba u Državi?!

          Tih istih 80% Novosađana koji ne plaćaju dozvolu, uključujući tu i armiju drljatora, te takozvane privredne ribare, obradovali su se kada su početkom godine saznali da Ribolovački Savez Vojvodine ipak neće upravljati Dunavom u Novom Sadu, već se „Nacionalnom Parku Fruška Gora“ ponovo daje petogodišnji mandat za upravljanje i gazdovanje vodama ribarskog područja Dunav II.

          Dakle, nakon okončanja Konkursa za dodjelu voda i nakon što je zaključen Ugovor o upravljanju vodama ribarskog područja Dunav II između „Ribolovačkog Saveza Vojvodine“ i nadležnog ministarstva, naprasno, bez ikakvog validnog obrazloženja, iz istog tog ministarstva javljaju „Ribolovačkom Savezu Vojvodine“ da se sve stavlja van snage i da će vodama ovog područja u narednih pet godina opet gazdovati „Nacionalni Park Fruška Gora“.

          Ne ulazeći detaljno u elaboraciju ove politikantske papazjanije i na kraju krajeva, velike nepravde prema svim sportskim ribolovcima i samom „Ribolovačkom Savezu Vojvodine“, već sada sa sigurnošću možemo prognozirati budućnost sportskog ribolova u Novom Sadu i široj regiji. Broj prodatih dozvola nastaviće da se smanjuje; broj krivolovaca da se povećava, a takozvani privredni ribari će se potruditi da unaprijede metode za konačni obračun sa ono malo preostale robe.

 

SRPSKI  MODEL  UPRAVLJANJA  VODAMA

          Da smo mi zaista demokratičan, ali, nažalost neshvaćen narod, i da smo u procesu decentralizacije daleko odmakli u odnosu na ostale evropske zemlje, može se prosto dokazati upravo na primjeru organizacionog modela upravljanja vodama. Srpski organizacioni model upravljanja vodama nije, kao na zapadu, rezultat paušalnih odluka i jednoumlja, već je to jedan konzistentan sistem, zasnovan na osnovnom principu dijalektičkog mišljenja – jedinstvu suprotnosti. Uzmimo samo primjer Vojvodine. Evropljani bi, kakvi su blentavi i nepromišljeni, sigurno sve vode u Vojvodini dali na upravljanje nekakvom Savezu sportskih ribolovaca. Gdje je tu demokratija, pluralizam interesa, decentralizacija, jedinstvo suprotnosti i mnogi drugi, na nauci bazirani faktori, koje valja imati u vidu prilikom donošenja tako važne odluke, kao što je dodeljivanje voda na upravljanje.

          Naša administracija je nakon višedecenijskog istraživanja, uz primjenu najsavremenijih naučnih metoda, došla do zaključka da su vode Vojvodine jedan izuzetno složen ekosistem i da se upravljanje tim vodama mora povjeriti većem broju subjekata, kako bi se što više ispoštovao interdisciplinirani karakter tako složenog posla. Prije svega, u taj posao treba uključiti provjerena i kadrovski dobro kapacitirana javna preduzeća kao što su „Srbija šume“, „Vojvodina šume“, „Vojvodina vode“, Nacionalni Park Gruška Gora“ i „DTD Kanali“. Ako šta preostane od voda, a da to ne mogu pokriti svojim kadrovima gore navedeni „giganti“ to ćemo prepustiti, mada nerado, tim kojekakvim Savezima ribolovaca.

          Naravno, svaki od ovih subjekata, koji čine jedinstvenu struktutu našeg, po svemu specifičnog i veoma naprednog modela, imaće pravo prodaje dozvola za ribolov samo za vode kojima upravlja. Koliko upravljača, toliko i dozvola. Dabome, ribolov nije socijalna kategorija, i, ko kaže da svi moraju loviti ribu. Bolje im je da rade neki društveno koristan posao, a ne da dangubi kraj vode. Ribu neka lovi privredni ribari, jer oni od toga hrane svoje porodice.

          Samo neupućeni i zlonamjerni ljudi mogu postavljati tako glupa pitanja, kao pto su: Kakve to veze imaju „Srbija Šume“ ili „Nacionalni Park Fruška Gora“ sa upravljanjem i korišćenjem voda? Nauka jasno kaže da nema šuma bez vode i sunca (fotosinteza), a osim toga, sa pojedinih visova Nacionalnog Parka Fruška Gora lepo može da se vidi Dunav. Glupi ribolovci misle da voda pripada samo njima – šipak! Ako se budu i dalje bunili, mi ćemo još više demokratizovati i usavršiti naš model, pa ćemo napraviti još više ribraskih područja i upravnjem tim područjima povjeriti provjerenim subjektima – Pošti, Vojsci, Penzionom fondu i nevladinim organizacijama. Što i oni ne bi zaradili koji dinar od ribarskih dozvola, za potrebe svojih razvojnih programa?

          Naša administracija je duboko ubjeđena da je blizu dan kada će Evropa i Amerika uvidjeti sve prednosti našeg organizacionog modela upravljanja vodama i da će napustiti svoj uprošćeni i, samo na interesima ribolovaca i drugih probisvjeta, zasnovan primitivni model gazdovanja svojim vodenim bogatstvom.

 

KAKO  TO  RADI  TRULI  ZAPAD

          Mada ovih dana nije uputno pominjati Ameriku, moraćemo, radi potreba ovog teksta, zažmuriti na jedno oko i poslušati kako su to ameri organizovali upravljanje svojim vodama.

          U Americi peca ribu onoliko ljudi, koliko ih je rgistrovano na osnovu kupljenih dozvola – cca 52 miliona. Koliko je ribolov popularan i značajan vid ljudske aktivnosti u ovoj bogatoj zemlji, svjedoči činjenica da je nemoguće postati predsjednik Amerike, ako nisi ribolovac. Čak su i Ruzvelta, u vrijeme predizborne kampanje, vodili u onim njegovim invalidskim kolicima u Montanu, da ga snimaju kako mahačem lovi pastrmku.

          Ribolov spada u takozvane američke vrijednosti i prepoznatljivi stil života, i, osim u politici, igra veliku ulogu u američkoj ekonomiji. Prije tri godine, na „Eftex“-u u Varšavi, do ruku mi je došla jedna vrlo zanimljiva publikacija pod nazivom: Šta je sportski ribolov u Americi? Tu je na pregledan način dat veliki broj uredno klasifikovanih agregatnih pokazatelja o značaju ribolova u američkoj ekonomiji. Na osnovu podataka iz 2003. godine, vrijednost američkog ribolovnog tržišta iznosila je cca 156 milijardi dolara, od čega na pribor i opremu za sportski ribolov otpada „samo“ 18,7 milijarski dolara. Ostala lova dolazi do ribolovnog turizma u najširem smislu te riječi. U voj oblasti radi 1.021.000 amerikanaca, a država po raznim poreskim osnovama zahvata oko 60 milijardi dolara ptihoda.

          Za ribolov u svih 50 američkih država dovoljna ti je samo jedna nacionalna dozvola (izuzev privatnih voda i specijalnih revira) koja košta 20 dolara. Pare od dozvola slijevaju se u kasu saveznih država (ne vjerujem da idu preduzeća „Amerika šume“)

          Hajm˙o sad u Evropu. U svim uređenim evropskim državama upravljanje vodama povjereno je samo jednoj instituciji, zvala se ona Savez sportski ribolovaca ili nekako drukčije, ali je najvažnije da važi osnovni princip – jedna država, jedna nacionalna dozvola. Ako vas baš zanima, u Švedskoj je među skupljim i košta 25 eura, u Holandiji 10 eura, a u Norveškoj ne košta ništa – kao i u Japanu (ovo zadnje sam saznao nedavno od direktora kompanije „Sasame“).

          U zemljama Zapadne Evrope često se kao indikator životnog srandarda i, uopšte, kvaliteta života, koristi podatak o procentualnom učešću sportskih ribolovaca u ukupnom stavnovništvu. Taj procenat kreće se od 5% (Francuska, Njemačka, Italija) do 25% (Švedska, Finska, Norveška). Ako je suditi po broju prodatih dovzola u Srbiji (u 2007 cca 86.000), kod nas se ribolovom bavi cca 1% stanovništva. Međutim, ako se da suditi po informacijama iz januarskog broja britasnkog magazina „Tackla Trade“, gdje se navodi da u Srbiji ima 500.000 ribolovaca, onda dolazimo do procenta od cca 6% (realno je oko 5%, ili 400.000 ribolovaca).

          Kada sam prije par godina lovio štuke u Švedskoj, iskoristio sam priliku da od domaćina malo više saznam o načinu upravljanju vodama u ovoj prebogatoj i srdačnoj zemlji. Za lov na moru, gdje smo i lovili te štuke, ne treba ti nikakva dozvola i možeš da nosiš sal ulov. Nažalost, domaćini ne samo da nisu koristili to pravo, već su mi jako zamjerili što sam četvrtog dana boravka ipak uzeo jednu štuku, čisto da probam to čudo – ćuj bolan, štuka pa iz mora.

          Za lov na slatkim vodama kupuje se nacionalna dozvola, koja košta 25 eura. Meni, naviknutom da u novčaniku uvijek imam barem 5 različitih dozvola za lov za vodama Srbije, bilo je neobično da ta jedinstvena dozvola u Švedskoj, gdje, ljudi prosječno zarađuju 2500 erua, košta samo 25 eura. Domaćin mi je objasnio u čemu je „štos“, ne propustivši da napomene da se šveđanima čini da je i tih 25 eura previše. Rekoše mi da Švedska država najviše novca iz budžeta daje za zdravstvo i da ih je to navelo na razmišljanje, kako da svoju naciju učine što zdravijom. Još prije četrdeset godina oni su shvatili da je jedini put za ozdravljenje nacije slanje te iste nacije u šume, planine, na rijeke, jezera i more. U tom cilju provedena je i još se provodi velika reklamna kampanja, u koju se uključio i sam kralj Gustav – u svakom drugom kadru na TV-u vidite kralja kao vozi bicikl i ide u ribolov. Što je nacija zdravija, troškovi zdravstva su niži, a produktivnost na poslu veća. Zato je država udarila poreze od hiljadu posto na alkohol, cigarete i slične ljepote, ali je zato sve što se odnosi na boravak u prirodi i zdrav život oslobodila od svih nameta. Tako to rade na trulom zapadu, a u našem demokratskom društvu veća je carina na neoprenske kombinezone nego na cigarete i kafu. Ko vele, daj Srbinu da zapali i popije – stvarnost ćemu biti ljepša.

 

KAKAV  MODEL  UPRAVLJANJA  VODAMA  TREBA  SRBIJI

          Čuveni njemački filozof i baraba svoje vrste Fridrih Niče, imao je običaj da za neznalice, koji se prave da nešto znaju, kaže – mute vodu, da izgleda dublja.

          E, upravo bi se tako dali okarakterisati naši sveznadari iz Vlade, koji od tako proste stvari, kao što je organizacija uprvljanja vodama, napraviše ovo zlo, u kojem se ne zna ko pije, ali se zna ko plaća. Plaća naš napaćeni, i uglavnom hronično dekintirani ribolovac, a pije ko stigne.

          Za razliku od, naprimjer Holanđanina, koji sa svojom platom od 2000 eura kupi samo jednu dozvolu od 10 eura i lovi na svojim ribom prebogatim vodama, našem ribolovcu za lov u Vojvodini treba četiri, a želi ih loviti južnije, još tri dozvole, od kojih svaka košta 50 eura, i to na vodama, u kojima svega ima, a riba ponajmanje. Ako mislite da sa tih sedam dozvola, koje koštaju tričavih 350 eura možete loviti na svim vodama u našoj velikoj zemlji, grdno se varate – samo u Vojvodini, ima desetak kojekakvih barica, kanala, rukavice, ciglana i još koječega, gdje se mora voditi specijalna dozvola. Srbija je ovo brale – ima se, može se.

           Pa kako onda organizovati to upravljanje vodama u Srbiji, pitaće se mnogi čestiti ribolovci. Prosto, da ne može biti prostije. Uostalom, ko ne zna da napiše domaći zadatak, neka ga prepiše od onog koji zna. Evo kako ja mislim da treba riješiti „domaći zadatak“.

          1. Vlada Srbije, posredstvom nadležnog ministarstva treba da formira javno preduzeće, koje možemo nazvati, recimo „Savez sportskih ribolovaca Srbije“ (u daljnjem tektsu SSRS). S obzirom na specifični geopolitički karakter Vojvodine i Kosova, to javno preduzeće bi se sastojalo do tri (uslovno rečeno) ekspoziture – Savez Sportskih ribolovaca Srbije – Vojvodina, Uža Srbija i Kosovo.

          2. Direktore ovog javnog preduzeća birala bi Skupština Saveza koju ćine predsjednici svih Udruženja, a na prijedlog nadležnog ministarstva (najmanje tri prijedloga za svaku „ekspozituru“).

          3. Osim direktora, svaka od ekspozitura javnog preduzeća „Savez sportskih ribolovaca Srbije“ imala bi obavezu da zaposli jednog ihtiologa (najmanje 5 godina staža u struci i 10 godina ribolovačkog staža), i najviše tri radnika kao tehničko osoblje. Dakle, ako imamo tri ekspoziture, ukupno može biti 15 zaposlenih.

          4. Ribolovačka dozvola je jedinstvena i važi na cijelom području Srbije. Visinu dozvole utvrđuje nadležno Ministarstvo, vodeći računa o potrebama finansiranja rada ribočuvarske službe, poribljavanja i o životnom standardu naših građana.

          5. Čuvari ribolova su službena lica sa posebnim ovlašćenjima, imaju istu uniformu, obaveze, platu i pravo na stimulaciju, nezavisno na kojem ribarskom području rade.

          6. U izvorne prihode javnog preduzeća „Savez  Sportskih ribolovaca Srbije“, osim prihoda od prodaje dozvola, ulaze prihodi po osnovu naknade od svih privrednih subjekata, koji na bilo koji način ugrožavaju stanje ribljeg fonda na cijelom akvatoriju držae.

          Vlada Srbije se obavezuje da na prijedlog nadležnog ministarstva, a u skladu sa nalazima javnog preduzeća „SSRS“ u budžetu planira dodatna sredstva za revitalizaciju, zaštitu i unapređenje voda, ukoliko se te aktivnosti ne mogu izfinansirati iz izvornih prihoda javnog preduzeća „SSRS“.

          7. Javno preduzeće „SSRS“ ima pravo i obavezu da identifikuje i stavi pod specijalni režim upravljanja dijelove pojedinih slivova, cijele slivove ili pojedina jezera, kao posebne rezervate prirode i da ih valorizuje kroz javne tendere za potrebe razvoja visokog ribolovnog turizma (ugledati se na slovenački model).

          8. Naravno da svim ovim aktivnostima prethodi jedan dobar, i na najboljim evropskim iskustvima, zasnovan Zakon o ribarstvu. Minimum koji nas 400.000 sportskih ribolovaca iz Srbije očekujemo u dijelu Zakona, koji se odnosi na kaznene odredbe, jeste da se krivolov u ribolovu izjednači sa krivolovom u lovu. Pod dva, hoćemo da se definitivno van zakona stavi takozvani privredni ribolov mrežama na otvorenim vodama. Privredni ribolov treba vratiti tamo gdje mu je u svim uređenim državama mjesto – u ribnjake.

          9. Udruženja sportskih ribolovaca, kao interesna udruženja građana treba zadržati i razvijati kao centre za popularizaciju i edukaciju u oblasti sportskog ribolova. Osim članarine, kao izvornog prihoda, javno preduzeće „SSRS“ će iz svojih sredstava pomagati manja udruženja u realizaciji njihovih planova u oblasti popularizacije sportskog ribolova. Rad u Udruženjima ima volonterski karakter, a Udruženja su u obavezi da svoje finansijske izveštaje podnose SSRS-u.

         

NOVA   RAČUNICA

          Mogao bih još mnogo detalja da navedem u prilog odbrane ovog organizacionog modela upravljanja vodama u našoj zemlji, ali, preostalo mi je taman toliko prostora da vam predočim još nekoliko kvantitativnih pokazatelja.

          Prema informacijama kojima trenutno raspolažem, u Srbiji je zaposleno cca 160 profesionalnih ribočuvara. Pod pretpostavkom da njihova prosječna plata iznosti 200 eura (sa doprinosima cca 320 eura), računica kaže da njihov rad na godišnjem nivou plaćaju ribolovci u iznosu od cca 600.000 eura. Dodajmo ovom iznosu još cca 400.000 eura na ime raznih troškova, ispada da nas čuvanje voda u cijeloj državi košta oko milion eura godišnje. Dodajmo ovom milionu još jedan milion na ime poribljavanja, pravljenja kojekakvih analiza, ribljih osnova itd, dolazimo do konačne cifre od 2 miliona eura, koliko se trenutno maksimalno koristi za čuvanje voda i sve ostale aktivnosti.

          Prošle godine je prodato rekordno malo dozvola (cca 86.500) po nekoj prosječnoj cjeni od 3500 dinara (cca 44 eura), što znači da je ostvaren prihod od cca 3.800.000 eura. E sad, da vidimo šta se dešava sa tim novcima. Ako smo u predhodnoj analizi došli do zaključka da se za rad čuvarske službe i sve druge aktivnosti platilo najviše 2.000.000 erua, šta se desilo sa preostalih cca 1.800.000 eura? Što bi Lala rekao: di su naši novci? Ja znam šta se desilo, ali, recimo da je te novce pojela maca.

          Nas najviše zanima koliko bi novca moglo da naprvi javno preduzeće „Savez Sportskih ribolovaca Srbije“ (SSRS) i šta bi se tim novcima moglo izfinansirati.

          Pretpostavimo da Država utvrdi nacionalnu dozvolu na nivou od 20 eura, da udvostruči broj čuvara i da im da status državnih službenika sa posebnim ovlašćenjima, uključujući i pravo na privodjenje.

          Desilo bi se sljedeće:

          1. Već prve godine broj kupljenih dozvola iznosio bi najmanje 250.000. To znači da bi se samo od dozvola na račun SSRS-a slilo 5.000.000 eura. O drugim prihodima (naknade štete od stotine privrednih subjekata, dodatak iz bužeta itd) sada nećemo govoriti. Šta kaže računica:

          - Neka se plata čuvara poveća na 300 eura (bruto cca 490 eura)

          - Godišnji fond plata za 300 čuvara iznosi 1.760.000 eura

          - Materijalni troškovi neka budu 1.500.000 eura

          - Ostaje samo od dozvola cca 1.750.00 eura

          Dakle, sistem funkcioniše finansijski čak i bez dodatnih prihoda, koji bi mogli biti duplo veći od samih dozvola.

          Šta ćemo sa takmičarskim ribolovm, pitaće se oni koji uživaju u tome da se takmiče. Ljutili se takmičari ili ne, ja ne poznajem nijedan sport, koji finansiraju oni, koje taj sport ne zanima. Sport mogu finansirati samo navijači, sponzori ili Ministarstvo sporta. Kako je meni poznato, na tim našim takmičenjima u ribolovu, od navijača tu su samo članovi uže familije, a ni sponzori se baš ne otimaju da nekog tu plaćaju. Apsolutno se slažem da moramo imati dobru reprezentaciju u takmičarskom ribolovu, ali, ako neki sport nema pokriće na tržištu, reprezentaciju u takvom sportu mora da podrži i plaća Ministarstvo sporta. Tako je, ako se ne varam, u streljaštvu, atletici hokeju na travi i ko će više znati kojem još sportu.

          Hajde de, možda bi se koja para mogla i odvojiti za tu našu reprezentaciju iz prihoda SSRS-a, ali, problem je što kod nas gotovo svaka mjesna zajednica ima neki klub, i svi bi da se naslone na pare od dozvola. Malo sutra! Mi hoćemo da se naše pare vrate u vodu u vidu riba, a ne u vidu hrana za primamljivanje riba. Zašto bi mi sami sebi plaćali pribor i opremu, a neko da to dobija besplatno. Kojim se to „višim“ ciljevima pravda. To je obična otimačina, garnirana demagogijom i tome treba stati definitivno u kraj.

          Nadam se, drage moje kolege, da va nisam previše zamorio svijim idejama, ali, isto tako se nadam da nikog nisam ostavio ravnodušnim. Ne gajim iluzije da će ovaj tekst, ni hiljade sličnih, dovesti do bitnih promjena u glavama onih koji nam na ovako nakaradan način kroje sudbinu. Ali, što reče Miljković: „Rekoh, dušu spasih“.

 

                  Autor teksta: Ranko Travar, mart 2013

Tagovi: dozvole

4 Komentara

Vladimir:
20/04/2016, 09:07:27 AM
Odgovori

Svaka cast! Ali i ovo,kao i SVE DO SADA I UBUDUCE, pameto proci kod nadleznih u mutnoj vodi,a siroti i "siromasni" ljudi jos nemaju mehanizam za sagledavanje nase "svetle"stvarnosti.I dalje ce "cuvari" ribljeg fonda trenirati stogocu,tj ostriti...,na onih 20% koji placaju.Ostali, koji stavljaju mreze na uskim ulazima iz tekuce vode u mrestilista u vreme mresta,ce se i ubuduce hvaliti da imaju sarana sa vise od 0.5 kg ikre usebi Sta cemo, mi smo "demokratska" nacija i znamo bolje od Evrope,kojoj "tezimo",kako se najbolje organizovati Nadam se da komentar i predlozi kolege Travara i ovaj moj mali doprinos nece "negde"popuniti nas dosije s obzirom na danasnje mogucnosti dostupa informacija

Dragan Ugrcic:
04/06/2018, 06:21:51 PM
Odgovori

Zar nebi moglo ta dozvola da bude godisnja od januara do decembra i polugodisnja od juna do decembra jer smatram da malo ljudi ima da da tih 6000 rsd.I jos nesto interesuje me ako neko zna ko gazduje kanalom Jarcina u selu Jarak Srem posto do ove 2018 niko niti je obilazio niti dolazio za dozvole.Sad cujem da gazduje N.P.Fruska Gora.Hvala.

Dragana Stanisavljevic:
15/03/2020, 12:18:41 PM

Slažem se sa imenjakom.dajte dozvole po 6 meseci i biće bolje i vama i nama. Na stranu sa ribljim fondom,posebno kad su u pitanju kanali. Prljavi,zapušteni,zamuljeni i plus ribe ni za korov.

Dragana Stanisavljevic:
15/03/2020, 12:15:18 PM
Odgovori

A da li je iko iz ribolovačkog saveza razmišljao o tome da neki pecaroši imaju platu 27-28000,a za dozvolu trebaju da daju koliko?7000 hiljaqda? Slažem se sa imenjakom dajte dozvole da kupujemo po pola godine imaćete garanrujem barem 50%veću naplatu. Ja iskreno nemam da dam 7000 odjednom. Pa vi vidite.

vlastimir zdravkovic:
12/04/2020, 02:53:21 PM
Odgovori

Svaka čast Ranku kako je sročio,ali neverujem da će to ikada da zaživi (imam 50 godina i neverujem da ću za života to dočekati).Kod nas u Srbiji sistem drukčije funkcioniše.Sistem može da se osmisli tako da vlast (kako ova sadšnja tako one prethodne) uzme najveći deo novca za neke svoje NN potrebe,a za održavanje voda šta ostane i ako ostane. Interesuje ih radni čovek samo ako mogu na njemu debelo da zarade. Sve vlasti unazad 30 i ….. godina su na taj način funkcionisale i neverujem da će tu išta da se promeni.Meni lično nepreostaje ništa drugo nego da poživi dovoljno dugo da uzmem onu jeftiniju "povlšćenu" penzionersku dozvolu.

Ostavite komentar