Meeestooooo

Postavio Pedja Pašćan 23/01/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

Za sve je kriv Zemunac, lik iz mog detinjstva koji je živeo uz pogon Soko Štarka, na mestu današnjih solitera, popularnih “belaca” pored Zemunskog keja. Kaaakve sad to ima veze ?! E, pa ima!

Kao i ostali klinci iz kraja, šunjao sam se oko Štarka i redovno „grebao“ za čokoladne bananice (uzgred budi rečeno i danas ih hm-mljac... moram kupiti da se zasladim!). U tom šunjanju, da li je tako trebalo ili beše sasvim slučajno, upoznajem pecaroša koji je maltene svaki dan visio na Dunavu. Logično, namestilo se da jednom odem za njim na ponton, odakle je skela prevozila ljude na zemunsku plažu Lido, gde upoznajem i dva nerazdvojna matorca pecaroša, Ivu i drugog kome sam zaboravio ime. Sva trojica, naslagani uz gelender pontona, pecaju puštajući plovke niz vodu. Kod jednog od njih plovak je zaigrao i

- pljas (moje prosvetljenje)

- kontra i eto kesege!

Gotovo! Postao sam pecaroš. Od tog dana, već pretpostavljate: svaki dan, čak i bežanija iz škole, samo da bih bio na Dunavu. Posmatram šta i kako matorci rade da bi upecali ribu. Ispočetka mi nije bilo jasno što dižu toliku frku ko će da peca sa samog ćoš- ka pontona, al’ vremenom... Ko god se prvi montira na “ćošak” mazne barem dva puta više ribe od druge dvojice. Razlog je morao postojati. Evo ovako. Ispod mostića koji je spajao obalu sa pontonom postojala je kanalizaciona cev, ispuštala otpadne vode u Dunav. Od samog “ćoška” jasno se videla linija razdvajanja prljave vode i čistog Dunava. Ako pecaš sa “ćoška”, plovak, udicu i mamac mogao si plasirati tik uz liniju razdvajanja gde je riba luuudački uzimala. Ovoj dvojici levo od “ćoškare” sporadično po komad - dva, bez obzira što su koristili isti mamac. Ma šta isti ! Ćoškara peca na crviće a ova dvojica su mogli da stavljaju i svetleću glistu fi lovanu šunkom i kačkavaljem i opet ih ćoškara uuupropasti. Znači, mesto.

 

U društvu se i pop ženi

 

Ili, nas trojica kao ekipa, dogovorno se nađemo na ušću, da pecamo belu pored “Barakude” (brod restoran). Šta se tada nosilo? Crvići i gliste, sveža panja za “ružu” i penšajo hleb kao mamac. E, to je bila vožnja plovka. Odredimo na brzaka dubinu - naštelujemo plovak, zabacimo kod pramca, pa uz ceo bok - vooozi. Ako se plovak “češe” o bok broda, na trećini “vožnje” – opa, eto je bela. Ako je samo pet centimetara udaljen od boka – džaba vožnja. Opet Mesto... Ili, matorac čamdžija zvani Pera Smuđ ili tako nekako. Kod nas, na sidrištu gde smo držali čamce (i moju zvaničnu prvu “lađu” - crvenu titelsku šiklju) - bre, ljuštio nas je sve zajedno po broju i količini ulova! Čoveče, zaređalo par dana, niko ništa da upeca na celom sidrištu. A matorac svojom drvenom šikljom, čas je tamo pa onde pa ovamo i stalno nešto mulja po vodi nekim kanapom vezanim za gvozdeni teg, sa vage iz samiške (samoposluge). Montira se, zabaci dubinjake i nedugo zatim vidiš ga, ’op - kontra i... Da poludiš, ništa drugo. Znači, kao po komandi, pecaroši na drugim lađama počinju da vade pecaljke, proveravaju da li su udice dobro namamčene i ponovo zabacuju. Pazi, siguran sam da je familija tog matorca bila najpominjanija na sidrištu. Nešto sam zujao po Dunavu, i snimim matorog, preko, na levoj obali, kako peca iznad nekog teškog granja. To mora da se vidi. Krenem prema njemu, i na moje iznenađenje, Pera maše i zove me da se privežem uz njegov “brod”. Kaže - stavi kafu. Zatekao me, ali šta sad, radoznalost pobeđuje. Iz palube vadim primus, iz plastične kutije džezvu, čaše, kafu i šećer. Sve vreme kibicujem šta matori radi. Izubijasmo mi tu kafu, a onda matori ustade da prezabaci. Povadi oba štapa, namamči ih što kederom što fi letom, i na moje zaprepašćenje zabaci maltene direkt u granje! „Pa sve ćeš iskidati!“ Na to će matori namazanko: „Dok se ne nakidaš, nećeš se ni napecati !!!!!“ Ovu rečenicu sam zapamtio i rado ću je se sećati dogod budem pecao. Šta da vam kažem: i nadalje, Mesto. Ili, takmičenje - pecanje šarana. Spot je negde na 45 metara, kratko zabacivanje, nema divljanja sa priborom, nema muke pri hranjenju raketom... Jednom rečju, milina. U našem sektoru, gledano sa leva na desno, sprud se negde na 45-om metru od nas, naglo diže za nekih pedesetak centimetara, da bi prešao u zaravan širine do dva metra, nakon čega naglo završava na početnoj dubini dna. Ne moram da naglašavam da je ceo sektor sondiran, dobro izmarkiran sa posebnom pažnjom baš na taj sprud, i da je sve uredno zacrtano u markirnoj mapi. Sa tri štapa napadamo taj sprud, dok jedan ostavljamo da bude “tragač”. Levi štap plasiramo negde na sredinu, srednji (sa razmakom oko metar ipo od levog) pred kraj i desni na sam kraj tog spruda, 50cm od srednjeg. Rezultati su: levi štap sporadično po koja riba, srednji ubija ribu za ribom, desni - slovima i brojevima nula (0) - ništa - ni jedna !!! A samo je 50 (pedeset) centimetara udaljen od srednjeg. Ne moram da pominjem da je ista daljina zabačaja, isti mamac, itd. I takav odnos se zadržava tokom celog takmičenja. Khhhm, znači po ko zna koji put – MEEEESTOOOO!

Ovo su razlozi - barem neki od njih, zbog kojih sam napisao „Moja Pravila Pecanja“:

1. - MESTO

2. - mesto

3. - isto

4. - onda prezentacija

5. - e sad može mamac.

Nadam se da sam bar malo pomogao prepričavanjem pristupa i viđenja mog načina razmišljanja o ribolovu. Bez obzira što je rangiram na peto mesto po važnosti, nemojte je baš uvek kriviti za neuspeh. Mislim, boilu. Razmislite - možda je MESTO u pitanju. E da! Umalo da zaboravim. Prvo nad prvim pravilom je pravilo da nema pravila.

 

Autor teksta:  Deki Rott
Richter Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 23, Februar 2011

Ostavite komentar