Meandi Reke Tamiš

Postavio Pedja Pašćan 21/03/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

Po reci Meander koja protiče severozapadnim delom maloazijskog poluostrva pokraj legendarnog grada Troje, naziv je dobila jedna geomorfološka karakteristika koja označava velike rečne okuke. Tako je krivudanje Meandra postalo sinonim za sve „krive Drine“ na ovom svetu. Banatska reka Tamiš možda nema takvu reputaciju, ali u srpskoj hidrografi ji predstavlja vodeni tok čija je glavna odlika intenzivno meandriranje što je uslovilo nastanak specifi čnih prirodnih staništa i biodiverziteta.

Tamiš izvire u rumunskim Karpatima na planini Semenik, na visini od 1.135m i nakon 359 km reč- nog toka uliva se u Dunav blizu Pančeva. U gornjem toku Tamiš je plahovita planinska reka i tek nizvodno od Lugoša dospeva u banatsku niziju gde stiče osobine trome ravničarske reke. Nama dobro poznati grad Temišvar je po Tamišu dobio ime, mada je zanimljivo da Tamiš uopšte ne protiče kroz ovaj grad. Kod sela Jaša Tomić, gde prima pritoku Mali Begej, Tamiš konačno ulazi u srpski deo Banata i kroz našu zemlju teče dužinom od 118 km. Kod Botoša prima i najveću pritoku Brzavu (dugu 162 km) i dalje nizvodno više nema pritoka. Tamiš u svom toku gradi veliki broj lučnih i laktastih meandara što je posledica neotpornosti lesa kroz koji prolazi, rada fl uvijalne erozije i visokog vodostaja. Tokom vremena, Tamiš je svoje meandre često presecao i napuštao, pa je na ovaj način duž toka nastao veći broj mrtvaja, rukavaca i fl uvijalnih jezera. Istovremeno, rečni tok se menjao i posredstvom ljudskih aktivnosti. Regulacija Tamiša je počela 1728. godine, a završena je 1977. godine uključivanjem u DTD sistem. Samo u 19. veku, regulacijom rečnog toka presečeno je 77 meandara, čime je ukupna dužina toka skraćena za 140 km. U prvim fazama regulacije povećan je pad korita i brzina oticanja vode, međutim, do negativnih promena dolazi nakon formiranja Ðerdapskog jezera kada je nivo Dunava povišen i usporeno oticanje Tamiša. Ipak, najveće promene u prirodnom režimu Tamiša nastale su sedamdesetih godina prošlog veka sa prokopavanjem banatske deonice Kanala Dunav – Tisa – Dunav. Korito je presečeno kod Botoša i na taj način je Tamiš ostao bez svoje najveće pritoke Brzave čijim je koritom između Botoša i Banatske Dubice prokopan kanal DTD. U okviru projekta izgrađeno je i pet ustava (na kanalu DTD kod Botoša, na Tamišu kod Tomaševca, Opova i Pančeva i na ušću kanala Karašac) čijim aktiviranjem se potpuno kontroliše režim reke (skretanje voda Tamiša niz kanal DTD ili prihvatanje visokih voda Dunava).

Od rumunske granice do botoške ustave odbrambeni nasipi se pružaju blizu obale, dok je deo do Orlovata slobodnotekući tako da su vlažne livade redovno plavljene na levoj obali kod Tomaševca. Većih kompaktnih šumskih sastojina pored obala nema osim plantaža topola između Orlovata i Botoša. Već od Botoša do Opova, Tamiš odlikuje intenzivno meandriranje, brojni rukavci, livade i aluvijalne šume, kao i odsustvo odbrambenih nasipa što mu omogućava da se razliva u prostranu prirodnu retenciju. Geomorfološki, na pojedinim delovima dolina reke je širine i do 10,6 km. Osobenost ovog dela su poplavne livade i pašnjaci, široke mrtvaje i brojna slatine. Na poslednjoj deonici, od Opova do Pančeva nailazimo na kompaktne aluvijalne šume na obe strane obale a reka je omeđana nasipima.

Ako izuzmemo Pančevo kao jedini veliki urbani i industrijski centar, potamiška naselja su uglavnom ruralnog tipa sa poljoprivredom kao primarnom privrednom granom. Potamišje ima periferni položaj u odnosu na glavne magistralne saobraćajnice što je kroz istoriju ostavilo značajne socijalne i ekonomske posledice. Nerazvijena privreda i značajna depopulacija stanovništva su ozbiljan problem ovog regiona. Istorijski, dolina Tamiša je bila naseljena već tokom neolita (mlađe kameno doba). Kontinuitet naselja se prati i kroz ostale praistorijske periode, antiku i seobu naroda. U ranom srednjem veku pojavljuju se slovenska plemena čiji će stanovništvo južnom Panonijom dominirati i nakon dolaska Mađara. Turska vladavina se proteže tokom druge polovine XVI i XVII veka, da bi sa oslobođenjem Banata 1718. godine, Habsburška monarhija započela velike projekte koji će znatno uticati na društveni i ekonomski razvoj regiona. U pitanju su, pre svega, melioracioni radovi, agrarna reforma, popunjavanje stanovništva (koje je bilo izuzetno proređeno) sa doseljenicima iz Nemačke, Slovačke i Mađarske, i formiranje nove vojne granice duž Save i Dunava pod čiju su ingerenciju ušla naselja (srpskog) donjeg i srednjeg Potamišja. Poslednja velika istorijska događanja na teritoriji Potamišja se beleže u vreme Mađarske revolucije 1848. godine, kada se uz Tamiš vodi nekoliko značajnih bitaka između srpskih i mađarskih trupa.

Koliko je nedostatak industrije negativno uticao na razvoj privrede, toliko je možda imao pozitivnih strana kada je u pitanju priroda. Raznovrsnost prirodnih staništa i mozaična raspoređenost različitih eko sistema stvorila su izuzetno bogat biodiverzitet. Ornitofauna sa preko 200 stotine vrsta i nekoliko kolonija čiji je značaj na nacionalnom i regionalnom nivou uslovili proglašenje dve oblasti za IBA područja (područje od međunarodnog značaja za ptice). Osim ptica, Potamišje je bogato i drugom divljači kao što su: srndać, divlja svinja, lisica, jazavac, zec, vidra, lasica, divlja mačka,voluharica, šakal, itd. Oko 11.000 ha šuma se nalazi uz obale Tamiša. Najveći deo su sastojine evroameričkih klonskih topola, dok je manji deo pod sastojinama tvrdih lišćara i očuvanih autohtonih šuma bele vrbe, bele i crne topole. Na poplavnim – vlažnim livadama dominira bujna hidrofi lna vegetacija a na poplavno – suvim livadama halofi tna vegetacija. Stajaće vode (ribnjačka i fl uvijalna jezera, mrtvaje, kubici) odlikuju se obodima i ostrvima obraslim emerznom vegetacijom, razvijenom submerznom i naročito fl otantnom vegetacijom, gde se posebno ističu zajednice žutog lokvančića (Nymphoides peltata).

Pored poljoprivrede, ribarstvo je kroz istoriju oduvek imalo veliki značaj za stanovništvo ovog regiona. Iz opštinskih arhiva znamo da su krupni arendatori sa kraja XIX i prve polovine XX veka zakupljivali Tamiš od Idvora do Sefkerina pa su tako svi alasi na ovoj trasi ili bili direktno u njihovoj službi ili svoje dozvole plaćali procentom ulovljene ribe. I ulov je bio bogat. Iz istih spisa saznajemo da je bilo dnevnih ulova i do rekordnih 12 tona. Poslednjim zakonskim regulativama privredni ribolov na Tamišu je zabranjen ali je s druge strane duž Tamiša formirano pet velikih šaranskih ribnjaka: Sutjeska (900 ha), Neuzina (400 ha), Uzdin (430 ha), Baranda – Sakule (1.050 ha) i Čenta (120 ha) i ovi ribnjaci preferiraju poluintenzivni način uzgoja ribe. Obale Tamiša svakog vikenda (i ne samo vikenda) okupira armija sportskih ribolovaca. Osim dobrog ulova Potamišje privlači pažnju dobrim izletničkim i kamping mestima. Za sportske ribolovce posebno se izdvaja potez između Farkaždina, Sakula, Barande, Opova i Sefkerina (blizina Beograda i redovne autobuske linije). Brojni rukavci na ovom potezu su značajna mrestilišta a kanalom Karašac Tamiš je između Barande i Čente na samo šest kilometara povezan sa Dunavom. Pored Tamiša, pecanje je dostupno na kanalima, dunavcima i jezerima. Lokalnu ihtiofaunu čini 20 autohtonih i 8 alohtonih vrsta.

 

Autor teksta: Čeda Vučković 
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 25, Mart 2011

Tagovi: ribolov tamis reka

Ostavite komentar