Lov štuke dzerk varalicama

Postavio Pedja Pašćan 12/09/2019 0 Komentara Ribolovački pribor i oprema,

Srki je polako ulazio u štos sa cimkanjem varalice. Uhvatio je ritam a džerk boje bandara je pravio izazovne cik-cak pokrete. Pronašao je i brzinu kojom treba da je povlači tako da je „vrckala“ tik iznad samog dna. Iako je koristio predugačak štap za ovu vrstu ribolova, sve je radio kako treba. Zabacio je džerk daleko od čamca i razmišljao samo o tome da što bolje vodi varalicu. „Opa”, zagalamio je, „tu je, i to baš lepa!“ Na štapu mu je bila još jedna „baš lepa“ štuka, treća tog dana. Ja sam se radovao više od njega. Sve tri ribe ulovili smo na varalice koje sam sam napravio.

U stvari, cela priča počinje nekoliko meseci ranije. Posle teksta o pravljenju voblera od drveta koji sam pročitao u magazinu „Reviri Srbije“, a koji je napisao legendarni novosadski majstor Danilo Richter, rešio sam da i ja napravim svoju varalicu. Sledeći uputstva iz članka počeo sam da prikupljam materijale i alate potrebne za ovu rabotu. Međutim, vobleri me nisu zanimali, njih imam dovoljno u svojoj kolekciji. Lutajući po netu, pronašao sam sjajne unikatne modele džerk varalica i rešio u momentu: „E, to ću da pravim!“ A da bi se došlo do tog nivoa potrebno je provesti sate i sate u radionici i isto toliko na internetu. Potrebno je rešiti bezbroj problema, a naizgled nevažni detalji kasnije se pokazuju kao ključni.

Najveći problem je hemija o kojoj naši poznati proizvođači varalica ne žele ni da pričaju a kamoli da ti nešto otkriju. Srećom, imamo majstor Richtera. Nazvao sam čoveka telefonom i lepo pitao, a on mi sve lepo kaz’o. U ostalom, sve lepo piše u magazinu od broja 28 do broja 31. I tako, malo po malo, uradih ja dvadesetak džerkova. Testirao sam ih na bari, lepo su radili, baš kako sam hteo. Lak nije pucao a i obojio sam ih baš kako treba, skoro k'o američke. Ostalo je samo još da se i štukama svide. A gde da se to bolje isproba nego na jezeru Joca? Tamo su velike štuje imale priliku da se nagledaju svih mogućih ljudskih rukotvorina, pa ako se neka zaleti na moju to će za mene biti sreća najveća.

Pao je dogovor; Srđa Popović i ja idemo jedno popodne na Jocu da izvršimo testiranje. Dan je bio savršen; malo vetra, oblaci i sunce su se smenjivali, a voda još uvek dovoljno hladna da nema previše aktivne sitne ribe. Najaktivniji su bili naši džerkovi. Počeli smo da pecamo oko jedan sat popodne, a od momaka koji su od jutros tu dobili smo lepe vesti; riba radi, pala je jedna štuka od sedam kila i još desetak malo manjih. „Sad ili nikad“, pomislio sam, stavljajući na kopču svoju varalicu. Srle me je u startu izneverio. Izvinio se, pošto on svako pecanje počinje „gvožđem“, i krenuo da baca poveliki spinerbait. Po savetu gazda Joce Gafura, otišli smo u deo jezera na kojem dugo niko nije pecao. Stali smo tako da nam vetar duva u leđa i zabacivali paralelno sa trskom. Dubina je bila oko metar i po a dno je bilo ravno i bez prepreka. Ako bi se varalica pustila na samo dno, pokupila bi travu, pa smo morali da eksperimentišemo sa brzinom vođenja i visinom štapa. Ubrzo sam pronašao praviritam; džerk mi je radio k'o pravi. Pomerali smo se niz vetar i zastajali na svakih pedeset metara da bi detaljnije pretražili teren. Sada smo naišli na deo sa neravnim dnom. „Ovde bi moglo nešto da se desi“, rekao je Srle, „tu ima gde da se sakrije“.

Mehanički sam povlačio varalicu trudeći se da je ne pustim da padne na dno i nisam stigao ni da se iznenadim kada je zaustavljena kao ukopana. Instinktivno sam dao kontru i gle čuda, štuka je uzela moju rukotvorinu. Lepo se borila, izvlačeći po nekoliko metara strune iz multiplikatora, ali je na kraju ipak dospela u čamac za slikanje. Bio sam presrećan zbog varalice, a Srle je bio presrećan zbog mene. Smejali smo se pozirajući sa štukom ispred fotoaparata i to obojca; prva je prva. Vratili smo je u vodu i nastavili sa zabacivanjem, sada sa mnogo više elana.

Nije prošlo desetak minuta od prethodnog ulova, a ja sam imao još jedan udarac. Za trenutak sam osetio njenu snagu i okretanje u vodi pre nego se otkačila. „Znaš šta?“, rekao je Srle tada, „prelazim i ja na ove tvoje rukotvorine, od gvožđa nema vajde danas“. Montirao je na kopču jednu od mojih rukotvorina i počeo da zabacuje. Na početku je imao maloproblema zbog predugog štapa, ali je brzo ušao u štos. Sad smo obojca „cimkali“ štapovima ko neki pravi Šveđani iz filmova o ribolovu. U trenutku kada je moj džerk bio na svega par metara od čamca i već se bližio površini vode, samo sam ugledao bljesak i osetio kako štuka velikom snagom izvlači strunu iz multića. Pustio sam je da vuče sve dok se nije sama zaustavila, a onda polako krenuo da je privlačim ka čamcu. Srle je već bio spreman da je privati griperom. Sad sam već bio siguran u uspeh svojih mamaca. Jedna riba može da bude slučajnost, ali dve, to je već blizu pravila. Ako kojim čudom ulovimo još neku, značiće da sam položo ispit. I ulovio je Srle tu treću; zakačila se samo na jednu udicu, ali ju je iskusni ribolovac majstorski doveo do čamca, gde sam ja morao da je uhvatim sa obe ruke kako se ne bi otkačila. Gde da mi ode prva Srletova riba upecana ove godine...

Zadovoljni smo otišli na pauzu kod gazda Joce na pivo. Divan dan na pecanju, sedeli smo na suncu i uživali. Sve one muke oko sečenja drveta, lakiranja, farbanja i svega ostalog, izgledale su mi tako daleko; sada su mi pred očima bili trenuci borbe sa štukama koje su ustima imale moju varalicu. A uz pivo je sve izgledalo još mnogo, mnogo, lepše...

 

Autor teksta: Srđan Savulov​
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 38, Maj 2012

Ostavite komentar