Krunisanje kraljice mladice

Postavio Pedja Pašćan 23/11/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Negde ima šta da se uradi; drugde može; treći znaju kako; četvrti imaju od čega; peti imaju gde... a bez saradnje nema nas nigde.

Kada su 15. marta ove godine šestorica momaka banuli u Perućac, meštani su u prvi mah počeli da nagađaju da li su likovi sišli sa stranica „Alana Forda”, možda odbegli iz romana P. Howarda, ili su muzičari-vandrokaši. Jer da su ihtiolozi, i to vrsni, pojavom nisu odavali. Doduše nije precizirano kako treba da izgleda znalac ribonauke. Ali ako su mladi pa još deluju odrpano, nosešešire, puše lulu i putuju sa violinom i sviralom... teško da će biti. Kad ono!

Dolazak Šandora Šipoša, Aleksandra Bajića, Ljubomira Pejčića, Igora Srećkovića, kao i dvojice mađarskih „ihtio-legionara” Ferenca Demenja i Šolta Šokorai-Varge imao je za cilj ostvarenje ideje stare 45 godina. Toliko stare, da su u vreme njenog nastanka i roditelji mlađanih riboznalaca još bili maloletni. Radilo se/radi se o veštačkom razmnožavanju kraljice pastmrki, njenog veličanstva drinske mladice.

 

Već pre izgradnje hidroelektrane „Bajina Bašta”- završene 1966.- znalo se da će brana biti neprelazna prepreka za mnoge riblje vrste, i da one više neće moći da dolaze do mrestilišta. Sa ciljem očuvanja populacije mladice, potočne pastrmke i lipljena u Perućcu je već tada izgrađen centar za razmnožavanje pomenutih vrsta. I odmah je započeta industrijska proizvodnja alohtone kalifornijske pastrmke, čime se bavi i sada. Lipljena, potočne pastrmke i mladice nijedala ni komada.

Momci su zaposeli oronulu kućerinu, i da bi se znalo da se ne radi o sastajalištu vandrokaša, iznad vrata okačili su natpis „PRVO SRPSKO MRESTILIŠTE MLADICE”, a u ugao table postavili mađarsku zastavu. Ma internacionalno, bre! Ferenc Demenj je već pre više godina lansirao ideju koja ima za cilj tesnu i aktivnu saradnju ihtiologa unutar ekoregiona. Usled političke rasparčanosti prostora, i velikog šarenila (ne baš najsrećnije ukomponovanih) zakona, odredbi, propisa... znanja iz ihtiologije ni u jednoj od zemalja u okruženju ne mogu doći do punog izražaja.

Jer negde ima šta da se uradi; drugde može; treći znaju kako; četvrti imaju od čega; peti imaju gde... A bez saradnje nema nas nigde.

U duhu tog uverenja Demenj je pre tri godine gostovao kod nas, i prvi put smo uz njegovu pomoć uradili veštačko razmnožavanje linjaka. Iz prve! Tome je prethodilo trogodišnje eksperimentisanje na univerzitetu „Sent Ištvan” u mestu...piše se: Gödöllő. Nama je ta znanja doneo „na izvol’te”. Kao član tima uradio je i veštačko razmnožavanje karaša, a sam je, prvi put u svetu, na taj način razmnožio čikova, dok je zajedno sa Šipošem obavio akvarijumsko razmnožavanje mrgude. Važi za najvećeg evropskog stručnjaka za ribe barskih staništa. A sada već i mladice. I, da! To je onaj, koji svira violinu!

O mladici je toliko toga napisano, izgovoreno, i toliko puta je opevana da je krenula putem legende. To znači da više egzistira u reči nego u stvarnosti. Endemička je riba hidrosistema Dunava, što znači da je kao vrsta tu i nastala, i nema je nigde drugde u svetu. U davna vremena bila je prisutna u svim vodama oboda Karpatske kotline. Danas trči-trči po „Jevropi”, dok je nađeš. Dolazak mladih riboznalaca u Perućac, i osmomesečni boravak tamo, ima za cilj da kraljica pastrmki, figurativno rečeno, bude krunisana.

Da joj opstanak više ne zavisi od pukih slučajnosti, već da bude institucionalno rešen. Nije nam (bilo?) svojstveno, da se projekat poput ovog odigra u našoj blizini, u tišini i konspirativno, a da se niko nije latio njega radi sticanja poena sa pitajboga kojim ciljem. Sve ono što se do sada odigralo u Perućcu ne možemo ironizirajući podvesti pod termin „naša posla”. Jerdeluje da je urađeno dobro.

Šta je sve i na koji način radila i uradila ekipa „ribonaučnih derana”, za visokostručne je krugove. I kažuobećavaju, biće publikovano. Radni dnevnici su naime poprimili dimenzije telefonskog imenika mnogomilionskog velegrada, a samo rečnik stručnih izraza i termina prevazilazi obim ovog teksta. (Kada bismo krenuli u njihovo nabrajanje, mnogi bi uzvratili: kome mater!?).

Sam projekat, njena ideja vodilja, do sada postignuti rezultati, kao i perspektive koje otvaraju, vuku ka euforiji. Međutim, njoj nema mesta. Od početka, kada je Vladimir Vanja Grbić (da, upravo on!) postavio pitanje Šandoru Šipošu: može li mladica?; preko poziva dvojici „legionara”: hoće li da učestvuju?; pa do dolaska „šestorice veličanstvenih” u kuću Milana Popovića Sene u Perućcu, proteklo je mnogo vode Vrelom. Male mladice, dužine dvanaestak centimetara, nalaze se na „pragu slobode”. Jato od više hiljada primeraka očekuje da bude pušteno u Drinu.

Ovih dana, kada ovi redovi odlaze u štampu. Svet, ovaj naš, ne zna da se tamo išta odigralo. Jer jedina smo redakcija, kojoj je bilo dozvoljeno da kroči u „prvo srpsko mrestilište mladice”. Uz obećanje da ćutimo.

Parafrazirajući pesnika pitamo: Da li će mladica da peva, k’o što smo ćutali o njoj?

 

Autor teksta: Mihalj Buzaš
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 32, Novembar 2011

Ostavite komentar