Kraljica tišaka

Postavio sportski ribolov 01/10/2014 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Dok pišem ove retke (polovina oktobra) teško da mogu dati neke konkretne savjete za lov pojedinih vrsta riba u novembru na našim planinskim rijekama.

Ušlo se u polovinu oktobra bez nekih značajnih padavina, vrijeme je manje-više stabilno, vodostaji većine rijeka su niski, voda bistra i još uvijek prilično topla. Nikada nisam vjerovao tim dugoročnim vremenskim prognozama, jer sam se bezbroj puta uvjerio da često daju pogrešnu prognozu i za tri naredna dana. Nekako se više oslanjam na neki svoj unutrašnji osjećaj za vrijeme, pa ako pogodim bude mi drago, a ako pogriješim nemam se na koga ljutiti. Taj moj „metereološki nerv“ govori mi da bi ova zima, za razliku od predhodne, mogla biti suva. Kiša se mora ispadati, ali nekako osjećam da to neće biti odjednom i u velikoj količini, već da će se sve što padne razvući do polovine novembra u više kraćih mokrih intervala. Bude li ovako kako se nadam da će biti, eto nama dobrog novembra i još boljeg decembra, januara i februara. Na hladnim vodama, a i onim iz mrenskog regiona, stabilne zimske vode garantuju dobre ulove i mnogo ribolovačkih avantura.

MJESEC PLOTICE

Ako izuzmemo Unu, na kojoj se plotica najbolje lovi u ljetnim mjesecima, na svim drugim vodama koje poznajem, kako hladnim, tako i toplim, novembar je najbolji period za lov ove plemenite ribe. Ali, samo pod jednim uslovom – da su vode mali i bistre. Ako nam se u novembru dogode velike i mutne vode, ništa od plotice. Tada je pametnije loviti škobalje po ćoškovima virova. Sve mi nekako miriše da će ovaj novembar biti onaj pravi, hladan i suv, i zato pokušajmo da se zajednički prisjetimo odgovora na ona tri najvažnija pitanja u ovom našem zanatu: gdje, kako i na šta loviti novembarske plotice?

Složili smo se, nadam se, da je u ribolovu najvažnije znati pronaći ribu. U svojoj zaista dugoj vodenoj karijeri upoznao sam stotine ribara, od teških duduka do pravih velemajstora. Upoznao sam likove koji raspolažu sjajnom tehnikom, prave „terminatore“, ali mi neki od njih priznaše da nikada u životu nisu pronašli neki „svoj“ teren. Jednostavno, uvijek idu tamo gdje čuju da riba dobro radi. Gužva ne da im ne smeta, naprotiv, to je garancija da će dobro loviti i, što je još važnije, više od ostalih.

Možda te svaki dvadeseti ribolovac ima želju i dar da uvijek i na bilo kojoj vodi pronađe ribu koja ga zanima. Sve što sam naučio o ribolovu, naučio sam upravo od te rijetke sorte ljudi. U nekom od svojih ranijih tekstova, taj dar za pronalaženjem riba nazvao sam sposobnošću „čitanja vode“. Drago mi je da je ova sintagma opšte prihvaćena i mnogi je u raznim situacijama koriste kada pokušavaju da objasne fenomen lociranja ribe. Da bi se voda mogla „čitati“, osim puke želje, koja je vrlo važna, neophodno je veliko iskustvo sa različitih voda i dar da se iz mnoštva različitih informacija izvlače opšti zaključci. Ribar je po definiciji onaj koji pronalazi i lovi ribu.

Plotica je jedna od onih riba koja pred ribolovca postavlja najviše zahtjeva, kako u pogledu lociranja ribe, tako i u pogledu izbora tehnike i mamac za ribolov. Zbog svojih specifičnih i za većinu ribolovaca teško shvatljivih navika u pogledu zauzimanja položaja u rijeci, sezonskih i dnevnih migracija i načina ishrane, rijetki su ljudi koji se isključivo opredjeljuju samo za lov ove ribe. Na većini rijeka (osim na Uni) plotica je slučajan ulov pri lovu škobalja ili mrene. Svi joj se obraduju kad je ulove i rado bi je mijenjali za deset škobalja, ali zaista je mali broj ljudi koji se ovoj ribi ciljno posvjećuju. Na prste jedne ruke mogao bi nabrojati ribare koji su ovoj ribi ušli u nerv, i mogu je locirati i loviti na bilo kojoj rijeci. Pri tome ne mislim na lov plotičica na donjim tokovima rijeka, na raznim akumulacijama, na Savi i Dunavu, već na lov krupnih plotica, „žuja“, onih što borave u gornjim tokovima hladnih planinskih rijeka i narastu preko četiri kilograma. Kao što je san svakog mladičara da uhvati 30-tku, mušičara da uhvate lipca pometraša, tako je i san svakog plotičara 4-tvorka. Većini se taj san nikada ne ostvari, ali pravi ribar živi svoje snove.

NAJBOLJA MJESTA

U novembru su jesenje migracije riba već završene i sva riba je ušla u mirnije i dublje dijelove rijeke, takozvane zimovnike. Tu je i plotica. Za razliku od škobalja, čija jata se u toku dana više puta pomjeraju od špica vira do preljeva, plotice se grupišu u više malih jata i imaju vrlo mali radijus kretanja. Gdje ulovimo jednu, velike šanse su da ćemo ih svaki put uhvatiti na istoj lokaciji. Ono što plotice čini komplikovanijim od drugih sličnih riba, jeste njihova navika da se kreću u različitim slojevima vode. Predrasuda većine ribolovaca je da se plotica diže u površinske slojeve samo u ljetnom periodu. Čak i po najljućoj zimi zna plotica da bude pola dana u gornjim slojevima vode. To su oni momenti kada voda proključa od krupnih plotica, a nijednu da uhvatimo. Međutim, za prave plotičare, ta navika plotice da se digne u površinske slojeve i izbacuje se predstavlja veliku radost, jer tako odaje svoje stanište. Kad-tad spusti se riba u srednje slojeve i na samo dno, a tada se i lovi.

Ne postoji neki univerzalni ključ za lociranje plotica u zimovniku. Svaki vir je priča za sebe. Na nekim terenima sva se nabije na ulazni dio vira, tamo gdje voda naglo ponire u dubinu, po rubnim dijelovima matice, često u kontratoku. Poznajem, međutim, i takve zimovnike, gdje se plotica može očekivati duž cijelog vira, pa čak i u samom preljevu, pogotovo na terenima sa koritom od više paralelnih kanala između kamenih ploča. Od presudnog značaja za lociranje plotice je umijeće razlikovanja plotice od škobalja u fazi izbacivanja. Plotica pri iskakanju uvijek dobro pljusne, poput šarana, a škobalj uglavnom pravi klobuke. Ali, ponekad, pogotovo na dubljim dijelovima rijeke, znaju i škobalji da iskaču po pola metra uvis i da prave popriličnu buku. Tada do izražaja dolazi dobro oko i veliko iskustvo bez kojih je teško razlikovati ove dvije ribe.

Jedna od pouzdanih indikacija za razlikovanje škobalja i plotice prilikom izbacivanja, jeste uvid u dužinu jata. Jata plotica su neuporedivo manja od jata škobalja, pa prilikom izbacivanja sve se događa u nekom prečniku od 20-30 metara. Škobalje ćete prepoznati po tome što je udaljenost najnizvodnijeg od najuzvodnijeg škobalja često veća i od 100 metara. Plotice se nerado miješaju sa škobaljima i obično ih nađete bliže ili dalje od jata škobalja. Ako se i desi da škobalj uđe u rejon plotice, jato plotica se diže u gornje slojeve vode i tu budu sve dok se „uljezi“ ne udalje.

Lociranje plotica na dugačkim i dubokim virovima velikih planinskih rijeka nije jednostavan posao. Međutim, kad ih jednom „snimite“, velika je vjerovatnoća da ćete ih na istoj poziciji nalaziti svake zime. Ima li veće nagrade za uloženi trud.

TEHNIKA I MAMCI

Plotica je, što reče jedan stari ribar, suptilni svežder. Hrani se vodenim insektima u sivim fazama njihovog razvoja; kad je „kriza“ bude puna onih sitnih crnih pužića; s proljeća po mutnoj vodi jede kišne gliste, pijavice i golježe; od bilja jede samo algu kladoforu, na koju je većina ribara najviše i hvata.

Ploticu je mnogo lakše naviknuti na bijele mamce i žito u odnosu na škobalje. Zato je repertoar mamaca i tehnika ribolova mnogo veći u odnosu na lov nekih sličnih riba. Lovi se klasičnom dubinkom, još bolje fider tehnikama, na plovak i na iste vještačke mušice, koje koristimo za lov pastrmke i lipljena. Hiljade sati sam proveo loveći ovu ribu na plovak, a svoju najveću ploticu (3.6 kg) uhvatio sam na Uni na vaser kuglu i imitaciju šumskog mrava na udici 18-stici. Najveći izazov i vrhunac majstorstva je lov krupne plotice klasičnim mušičarenjem. Za takvu avanturu Una je idealna voda i to je možda moja poslednja velika želja u ribolovu, koju ću svakako ostvariti.

U novembru, kada se plotice drže centralnih dijelova velikih virova, malo je prostora za eksperimentisanje u pogledu izbora tehnike i vrste mamaca. Ako je voda bistra i vodostaj nizak, lov na plovak gotovo da nema alternativu. Izbor mamaca zavisiće od stanja prirodnih resursa. Ako u vodi ima alge kladofore, boljeg mamca od alge nećete naći. Međutim, ako u rijeci nema kladofore, spremite se da praćkate hranu i da lovite na bijele mamce. Uzeće plotica algu čak i ako je nema u rijeci, ali, sigurno ćete bolje proći u varijanti primamljivanja i lova na nešto bijelo (hljeb, angel, crvići). Kod lova na algu najvažnije je pronaći dubinu na kojoj se plotice hrane. Idealno je kada je riba na dnu, jer tada je lovite kao i škobalje. Ali, često bude u srednjim slojevima, pa čak i pod samom površinom, što od ribara traži veliko znanje, upornost i stalno prilagođavanje konkretnim uslovima na terenu. Malo je „ludaka“ koji će cijeli dan da se mrznu radi par plotica, dok drugi oko njih „razvaljuju“ škobalje, ali, ko jednom osjeti na štapu snagu velike plotice, zauvijek će mu to ostati u duši kao etalon pravog ribolova.

Ranko Travar

Ostavite komentar