Kako se šarani hrane

Postavio sportski ribolov 21/06/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Ribolov šarana danas je vrlo popularan iz nekoliko razloga. Kao prvo, to je ponovni povratak modernog čoveka iskonskoj prirodi. Da bi uspešno lovili one najveće šarane morate na neki način svoju kuću prebaciti na vodu. Kao drugo, morate dobro poznavati svoj plen, kako živi, kada se, kako i čime hrani...

Poznavanje biologije šarana spada u ključna znanja svakog modernog udičara. Što više o njima znate, bolje ćete ih moći razumeti, a i lakše uloviti. Zbog toga, krenimo redom.

 

Saznanja o tome kako se šarani hrane dobijaju se na dva načina: posmatranjem riba u njihovoj prirodnoj okolini, i istraživanjem njihovog ponašanja u veštačkim uslovima (akvarijum). Iskustva iz laboratorije retko su dostupna širokom ribolovačkom auditorijumu. Do nas tek povremeno dopiru neki više „komercijalni” video radovi vezani za istraživanja života šarana u jezerima, gde se oni intenzivno love udicom. Iako su oni relativno retki, nama ribolovcima takvi podvodni snimci pružaju dragocene informacije i preko potrebnu potvrdu našem teoretskom razmišljanju. U nastavku ovog poglavlja ćemo pokušati razrešiti „mit o načinima hranjenja šarana”, i ponuditi nekoliko odgovora u vezi navedenog pitanja.

 

Načini uzimanja hrane

U osnovi, šarani uzimaju hranu na nekoliko načina:

Usisavanje

Usisavanje je šaranu uobičajen način uzimanja hrane. Riba prvo zatvara usta i ispušta kroz škrge vodu. U usnoj šupljini stvara podpritisak, pomoću kojeg već prema njenom interesu u usta usisava određenu količinu materije za koju smatra da je moguća hrana. Tu potencijalnu hranu jezikom i nepcem fiksira, i ako je potrebno, „produvavanjem” vode još dodatno ispere. Ako receptori za ukus, koji se nalaze u i po ribljim usnama, zatim po brčićima, unutar cele usne šupljine i škrga, prepoznaju usisani materijal kao hranu, ona odlazi dalje. U ždrelu se, ako je potrebno, usitnjava ždrelnim kutnjacima, i odlazi u creva. Šaran, za razliku od predatorskih riba, nema želudac, te mu hrana vrlo brzo prolazi probavnim sistemom.

 

U slučaju kada uzeta materija nije prepoznata kao hrana, riba je izbacuje iz usta. Šarani su po svojoj prirodi vrlo radoznale životinje. Njihov način hranjenja uključuje stalno ispitivanje svega i svačega kako na rečnom, tako i na jezerskom dnu usisavanjem.

 

Ljuskavi stanovnici onih voda, gde ribolov još uvek nije tako učestao, na taj način najčešće uzimaju sitniju hranu. Ribe, kada se tako hrane, imaju u svoj obrok potpuno poverenje.

 

Šaran može usisati hranu sa četiri do pet centimetara udaljenosti. Stručnjaci su čak uspeli i izmeriti brzinu usisavanja. Ona se kreće oko 0,6 m/s.

 

Uzimanje ustima

I ovo je, isto kao i onaj prethodni, vrlo čest i potpuno prirodan način hranjenja ovih riba. To se naročito odnosi na skidanje s dna na njemu jače pričvršćene hrane (školjke, puževi i slično), kao i hranjenje na površini. Riba prilazi hrani (koja je obično veća), otvara usta, prislanja ih na hranu, polagano usisava i guta.

 

Baš kao i kod uzimanja mamca sa udicom, sve se ovo događa u toku, pogotovo ako riba u svojoj skoroj prošlosti s takvom hranom nije imala loših iskustava (na nju bila ulovljena ili je pobegla...).

 

Kombinacijom ova dva načina

Šaran traži hranu tamo gde se ona nalazi. Ako rije po mulju, ustima formira nešto kao usisavač, i kombinacijom obe tehnike ustima odvaljuje zemlju i mulj. Kasnije tu materiju usisava, u ustima fiksira, detektuje i pročišćuje. Poznat je i način kada ribe prema, obično mekšem ili muljevitom dnu upute snažan mlaz vode iz usta, koji uskovitla talog na dnu vode, pa kasnije „lebdeći sediment s hranom” jednostavno usisaju.

 

Mogu li šarani žvakati?

Da ribe iz porodice ciprinida mogu itekako jako žvakati, naučio me je već s osam godina jedan klen „kilaš” na Kupi. Riba koju sam ulovio, duboko je progutala mamac. Kad sam joj na nagovor jednog pomalo zlobnog starijeg kolege gurnuo kažiprst duboko u ždrelo, da joj otkačim udicu, klen mi ga je ždrelnim zubima prikleštio. Krv je šiknula iz prsta, a ja sam uz podrugljivi smeh starijeg kolege, zauvek naučio lekciju. Kada hrana, koju šaran pojede, prelazi iz ždrela u crevo, pre toga prolazi kroz ždrelne zube. Šaran od svih ciprinida ima najjače zube. Veći šaran, ima pritisak zuba jak gotovo kao i ljudski. Šaransko je zubalo pomalo čudno i neobičnog oblika. Sastoji se od dve vilice s po pet zuba, i ploče za žvakanje, koja se nalazi iznad njih. Pokretima koji najviše liče kravljem žvakanju, oni drobe sve tvrđe delove hrane i istovremeno ih natapaju enzimima koji se proizvode iz žlezda raspoređenih po mekim tkivima okolo njih. Tako u kombinaciji mehaničkog žvakanja, potpomognutog enzimskim hemijskim delovanjem, lome se i najtvrđi materijali od kojih se sastoji šaranova prirodna dijeta (ljuske školjki, puževa, tvrdi hitinski oklopi rakova, nekih insekata, suve žitarice…). Kako šaran nema želudac, tako „oprana” i usitnjena hrana prelazi direktno u crevo. Dobro se sećam naših prvih kontakata s jatima amura, još iz vremena kad smo lovili bez olova, na desetak metara daleko od obale. Lakome bi ribe tokom noći halapljivo jele mamce i gutale ih tako duboko, sve dok ždrelni zubi ne bi prerezali predvez. Pamtim, kao da je bilo juče, noć kad sam od tri štapa zabačena na palentu i kukuruz bez olova, ujutro izvukao tri prazna prerezana najlona. Tek je upotreba olova, i kasnije štopera, pomogla u rešavanju ovog, tada nama jako velikog, ribolovnog problema. „Iskusne” i „nevine” ribe Šarani su, kao jedinke, međusobno jako različiti, baš kao i mi ljudi. Postoje već po prirodi poverljive i nepoverljive ribe. Ako tome pridodate iskustvo stečeno u životu, i u kontaktu s udicama, razlike se dodatno povećavaju. Ribe tako prema „iskustvu s ljudima” možemo podeliti na „nevine” ribe, koje još nikad nisu videle udice, i na one „iskusne”, koje već duži niz godina žive u vodi gde se vrlo učestalo lovi. U tom slučaju, pogotovo ako su već jednom ili možda više puta bile na udici, u budućnosti, one postaju nepoverljive prema skoro svakom novom mamcu. „Nevina” riba uzima mamac s punim poverenjem i odmah ga guta. Ako je prezentacija mamca dobra, montaža dovoljno čvrsta, a udica oštra, riba ima male šanse da pobegne.

 

Međutim, ribe koje su već bile na udici, ili blizu nje, ponašaju se sasvim drugačije. Mamac koji ih interesuje, u slučaju ako su ga srele već ranije i prepoznale kao opasnost, mnoge od njih neće dotaknuti, već zaobići u najvećem mogućem luku. Ako ih jako privlači (bez obzira na to što ga se boje), uzeće ga u usta i bez gutanja s njime krenuti. To je svima nama ribolovcima toliko poznata, i vrlo neprijatna situacija, kad posle pištećeg poteza i pravovremene „kontre”, ne ulovite ništa. „Fulanje poteza” je, ako je sve s prezentacijom mamca i montažom u redu, obično znak da ribe nemaju dovoljno poverenja u vaš mamac, odnosno da su ga „pročitale”.

 

Iskustvo s velikim amurima

Mene su pre nekih desetak godina na Šumbaru doslovno izluđivali krupni amuri. Ribe su bile jako velike (između 15 i 20 kg), i dobra noć je najčešće nudila samo jedan potez. Jato kapitalnih amura je na moje i kumovo hranilište tokom noći dolazilo samo jedanput, i to obavezno negde između 23 sata naveče i četiri ujutro. Igra je bila jednostavna. Ako potez realizujete, ulovite kapitalca, a ako ne, „propali” ste tu noć. Neverovatno je kako su se, već druge i treće godine lova na istom mestu, ti riblji mudraci izveštili u izbegavanju udica. Se- ćam se jedne noći kad sam punih pet minuta dopuštao amuru da mi „tanji živce”, pipkajući i lagano navlačeći mamac. Iako su mi minute delovale kao godine, suzdr- žavao sam se od reakcije, dajući priliku ribi da proguta mamac. Kad je riba konačno krenula, a ja zategnuo, bilo je u prazno. Velika se riba grubo poigrala sa mnom, „cuclajući” čitavo vreme boilu u svojim ustima. Čak i kad je krenula, oklevala je da je proguta, pa sam joj ja svojim potezom samo izvadio mamac s udicom iz usta, ne okrznuvši je!

 

Nisu samo veliki amuri majstori u zavaravanju protivnika. Šarani znaju biti još i gori. Nepoverljivi su posebno veliki šarani, koji su do savršenstva razvili taktiku usisavanja i pljuvanja „opasnog” mamca. Na mnogim DVD-ima i video kasetama, iz moje kućne arhive, snimanim kako u akvarijumu, tako i na dnu jezera, lepo se vidi kako šaran uzima mamac s udicom u usta, celi sistem pljuje napolje i neozleđen odlazi. A što je još gore, na nekima se vidi kako prolazi pored mamca s udicom kao pored „turskog groblja”. Prvo „počisti” sve oko njega, pa iako ga i vidi i „njuhom oseća”, na njega se ni ne osvrne.

 

Ove ribe, uz prepoznavanje opasnog mirisa i ukusa, (na kojeg su već bile ili skoro bile ulovljene), mogu determinirati mamac s udicom od onih bez nje i prema težini. Takav „prepredeni” šaran ponekad na pretraživanom mestu mahanjem prsnih peraja podiže talog sa dna jezera. Na taj način selektira „sigurnu” od „opasne” hrane, i lebdeći sediment usisava. Istu stvar može raditi serijom precizno usmerenih mlazova vode pod pritiskom iz usta. Ako vam mamac nije izbalansiran, i fiksno se drži dna, za razliku od slobodnih koji lebde u najnižem sloju vode, u najvećem broju slučajeva nema ništa od poteza. Mudrac će otplivati s vašeg hranilišta, a da možda nikad nećete saznati kako vam se velika riba motala oko udica.

 

Upravo radi izbegavanja takvih nemilih događaja, iskusni ribolovci, koji love na vodama izloženim jakom pritisku, nastoje korišćenjem mamaca različite veličine i te- žine i dugoročnim kampanjama prihranjivanja dodatno ojačati šaranovo poverenje u vlastiti mamac, i tako olakšati često vrlo trnovit put do velike ribe.

 

Pipkanjem ili ispitivačkim doticanjem sumnjivog mamca bilo ustima ili nekim drugim delom tela obdarenim ukusnim receptorima (škrge, trbuh, prsa…) šarani se često ulove spolja. Nije retkost da se, pogotovo ako su na tom mestu nedavno već dobili „školu”, ovakvi ulovi ponavljaju. Tako izlovljena mesta je najbolje, ako je ikako moguće, neko vreme ostaviti na miru (da se ribe malo ohrabre), pa nakon izvesnog vremena ponovo krenuti s novom prehrambenom kampanjom. U takvom slučaju, svaka je promena dobrodošla. Treba pokušati s nekim drugim mamcem, ili možda s malo drugačijom aromom. Nije loše katkad promeniti prezentaciju, i slič- no. Ako sve napravite kako treba, nakon nekog razumnog vremena, sve su šanse na vašoj strani da im opet uzmete meru. Verujte da vas rezultati ovakvih promena katkad mogu vrlo prijatno iznenaditi.

 

Čitanje znakova po ulovu

Razumevanje ponašanja riba koje lovite, može se praktično vrlo dobro iskoristiti. Već i pomoću prvih ulova u novoj sezoni, na novom mestu, možete pokušati protumačiti situaciju na vodi gde lovite. Ako je ulovljeni šaran dobio udicu duboko u ustima gore, dole ili sa strane, vrlo verovatno da se radi o prilično neopreznoj ribi ili s prihranjivanjem dobro pripremljenom mestu.

 

Ako je udica zabodena spolja ili iznutra u usne, oko brčića, po svoj prilici se radi o sumnjičavoj ribi, ali, isto tako, i o dobroj prezentaciji mamca.

 

Ako je udica zabodena u stranu, blizu usta, znači da je riba verovatno sa sigurnošću uzela mamac i krenula.

 

Ako se udica zabila plitko u gornju usnu, vrlo je lako moguće da je šaran pokušao ispljunuti mamac s udicom koja ga je u povratku pogodila.

 

Ulov izvan usta, za škrge, peraja ili stomak odaje vrlo nepoverljivog šarana koji je pročitao ribolovca, ali zbog zle sreće, tokom ispitivanja mamca, trljanjem telom, ili oštre udice, ipak je nastradao.

 

Poznavanje prirodnog i „naučenog” hranjenja šarana od velike je važnosti svakom udičaru, koje mu u određenim situacijama može pomoći kod izbora prave montaže, mamca, a katkad i boljeg mesta. Iako je ribolov uglavnom nepredvidiv, i teško je sa sigurnošću na osnovu određenih znakova na ulovljenoj ribi nešto prognozirati, sigurno je da se neke situacije, bez obzira na kojoj vodi lovili, ponavljaju. Zato, pratite što više detalja iz vlastitog iskustva, zapisujte ih ili pamtite. Tako najbolje i najbrže učite u ribolovu. Boravcima na vodi ćete, pre ili kasnije, i sami ponovo doći u već poznatu situaciju. Sa iskustvom iz prethodne slične prilike, svaki sledeći put ćete iz nje izvući maksimum.

Pročitajte drugi deo teksta "Prirodna hrana"

Sve o ribolovu šarana možete prčitati u knjizi "Osnove šaranskog ribolova" od autora Krešimira Kurija.

 

Autor teksta: Krešimir Kuri
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 14, maj 2010.

Ostavite komentar