Jednog dana na Dunavu

Postavio Pedja Pašćan 30/05/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

Lovostaj na šarana samo što je prestao, a Dunav je pun ribolovaca sa svih strana. Tako smo se kum i ja rešili da iskoristimo slobodno vreme i pođemo na reku. Jutro, pet sati, krenuli smo rano kako bi što pre zauzeli bolje mesto. Kao što stari ribari kažu, štapovi moraju biti zabačeni po prvom izlasku sunca. Dobro naoružani kačamak valjcima (napravljenim dan ranije), kuvanim kukuruzom i naravno dobrim raspoloženjem, polako hitamo put Dunava. Posle nekih 45 minuta vožnje stigli smo da našeg mesta i zauzeli dobre pozicije. To je naš stari majdan, zovemo ga “boks”.

Po dolasku primetio sam da je Dunav jako miran, kao staklo. Ni traga od vetra, idealno za ribolov.

Postavio sam držače za dubince i odredio pravac bacanja. Na udaljenosti od nekih 60-70 metara rekom prolazi jedan sprud, dno je glinasto i kamenito. Stari alasi tvrde da šaran isključivo sa takvog dna uzima hranu. Pokušaću ponovo da pronađem sprud. Poslednji put kad sam bio ovde bezuspešno sam lovio na njemu. Ovaj put menjamo taktiku. Uzeo sam kuglu kačamaka i zakačio je na sistem (jedna udica iznad, na 10cm od virble, hranilica pa druga udica, 10cm ispod). Hranilicu sam napunio kačamakom, na gornju udicu stavio tri zrna kukuruza, na donju dva. I tako na sva tri štapa, samo sam zamenio redosled zrna (gore dva, dole tri). Zabacio sam i okačio praporce. Jedan mamac je bio plasiran ispred spruda, drugi na sprud, a treći iza.

Kum je za to vreme zabacio na drugu stranu. Sunce je izašlo. Mi se umirili u hladu. U plićaku se čulo poznato, bučno bacanje: bucov. Od našeg brkatog gospodina ni traga ni glasa. Vreme je letelo. Devet sati izjutra a ni udarca… Seli, počeli da doručkujemo. Odjednom, začu se praporac! Kum povika: ode uzvodno, uzvodno. Ja zanemeo - treći štap (iza spruda) trzao se kao lud. Nešto je zagrizlo. Skočio sam, udario laganu kontru i počeo da motam, pritom pazeći da ne olabavim strunu. Borba je trajala nekih 5 do 10 minuta. Kum je već prišao sa meredovom, spreman da prihvati ribu. Onda se pojavio naš brkati gospodin, šaran divljak težak 5kg. Prezabacili smo štapove i opet seli u hlad. Došlo je podne. Ni udarca. Umirio se čak i bucov koji je celo jutro pucao po plićaku. Mir i tišina, rajski trenutci na Dunavu. Kum i ja smo polako počeli sa pripremom za ručak, uz meze od domaćeg paradajza i krastavca, i našu standarnu raspravu. Da li šaran stvarno ima toliko dobro čulo mirisa, da oseća duvanski dim, miris sapuna… Treba li pre svakog zabacivanja prati ruke čistom vodom kako ne bio osetio te mirise?

Raspravljamo o tome da li šaran bolje dolazi na žut ili crveni kačamak (crvenom se doda slatka aleva paprika). Počinje prepričavanje raznih iskustava, pogotovu početničkih. Mnogi mladi ribolovci greše kad kod lova šarana previše nategnu špulne na mašinici. U takvim prilikama krupniji primerci kidaju strunu debljine i do 0,50mm, jer se težina više nego utrostruči prilikom udarca. Zato špulna treba da bude blago nategnuta, da driluje. Naravno, mora se imati velik meredov. Takođe, šaran na reci izbegava mulj i jake matice pa ga tu ne treba tražiti.

Već je došlo kasno popodne. Ni da pipne. Opet smo prezabacili i ja praćkom bacio malo prihrane pa se opet umirio. Dan se polako bližio kraju, a osim onog jednog jutros više ništa, čak ni deverika. Zašto deverika?

Poznato je da u većim rekama šarana obavezno prati jato deverika. Nema deverike, nema ni šarana.

Počeo sam sa pakovanjem stvari. Opet se začuo praporac, na istom štapu. Stresao sam se od jeze. Laka kontra, borba je krenula. Posle 5 minuta, gospodin šaran je savladan. Ovaj je težio 5,5kg. Dok sam mu vadio udicu iz usta, začuo se praporac na kumovom štapu. Nije se radilo o šaranu, nego o deverici od 2kg!

Zadovoljni ulovom napuštamo ovu dunavsku idilu, polako sabirajući utiske. Dunav nas ni ovaj put nije izneverio. Do sledećeg viđenja, bistro.

 

Autor teksta: Goran Sučić 
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 27, Jun 2011

Ostavite komentar