Jedan dan na reci Gradac

Postavio Pedja Pašćan 26/06/2017 0 Komentara Destinacije / Vode,

Put od Beograda do Valjeva nisam ni osetio. U Rašinom novom autu našli smo se nas četvorica zaljubljenika u prirodu i mušičarenje, pa nam je sat i po vožnje bilo malo da se ispričamo. Čim smo sa puta za Lelić skrenuli ka manastiru Ćelije i počeli da se spuštamo vijugavim, strmim putem ka klisuri reke Gradac, zaćutali smo. Uvek kada dolazim u ovaj kraj reči, same nestanu pred veličanstvenom lepotom prirode. Prošlo je skoro trideset godina od mog prvog kontakta sa ovom rekom, a ovaj osećaj poštovanja i dalje postoji pri svakom novom dolasku.

Parkirali smo auto ispred manastira, obukli kombinezone, pripremili pribor i krenuli ka reci. Čuli smo je kako huči, dole ispod nas, dok smo se spuštali strmim putem. Prva stanica za većinu ribolovaca je kuća Vladimira Brankovića, poznatijeg kao Vlada Pače. Ovde se privikava na svež vazduh uz kafu i domaću rakiju, ali i pravi strategija za ribolovni dan. Voda je bila baš kakva treba da bude - bistra, malo povišena, ali u blagom opadanju. Sunce se tek promaljalo sa vrhova koji su natkrilili reku, a iznad vode je bilo mnogo insekata. Veliki tulari, male jednodnevke, ali i po koja velika majska mušica lebdeli su oko reke najavljujući dobar ribolov. Naša ekipa u sastavu: Egon, Raša, Čeda i moja malenkost, napravila je plan. Idemo svi uzvodno ka izvoru Graca. Nas trojica pecamo, a Čeda fotografiše. On je inače, profesionalac i zaljubljenik u fotografisanje ptica. U njegovoj kolekciji nedostajale su dve ptice koje žive ovde u klisuri - vodeni kos i jedna vrsta potočne pliske. Mušičarenje pastrmke je prava mala umetnost i svaki ribolovac ima neki svoj lični pristup, posebno kad je u pitanju izbor veštačke mušice. Raša se opredelio za podvodnu varijantu otežane imitacije nimfi jednodnevke, a Egon i ja smo krenuli sa površinskom suvom muvom, imitacijama malih maslinastih jednodnevki. Riba se ponegde javljala na površini kupeći insekte. Išli smo na sigurno i nudili svoje kreacije zainteresovanim ribama, zabacujuci ih malo ispred mesta na kome se video kolobar. Ubrzo smo se Egon i ja „upisali” sa po jednom „gračankom” od dvadesetak centimetara, a Raša je i dalje forsirao nimfe, nadajući se krupnijem ulovu. U Gracu, inače, ima nekoliko „vrsta” pastrmki. Autohtona gra- čanka je pravi izazov svakom mušičaru, posebno veći primerci. Svetlijih je nijansi, od žute do maslinaste boje, posuta crvenim tačkicama sa tek po kojom crnom, gotovo je nevidljiva u vodi. Ponekad ih je skoro nemoguće prevariti. Znaju da izlude ribolovca kada sa površine kupe minijaturne tulare i ne „zarezuju” ništa drugo. Voda vri, ribe jedu nešto skoro nevidljivo, i potpuno su nezainteresovane za sve što im ponudite. Vrhunski je borac, iskače iz vode ili „bode”u dubinu i ka preprekama svom snagom. Druga „vrsta” su krupne potočare kojima je reka poribljavana poslednjih godina. Razlikuju se od domaćih po crnim šarama preko celog tela sa tek po kojom crvenom tufnom. Ima zaista krupnih riba, čak preko tri kilograma, dugih preko šezdeset centimetara. Na početku sezone bilo je relativno lako uloviti ih na neki stimer, ali kako je sezona odmicala tako su i one postajale sve probirljivije. I na kraju „stranac” iz Amerike... Kalifornijska pastrmka koja je u reku dospela slučajno kada je podivljala reka probila zaštitni nasip i uništila Vladin mini ribnjak.

 

Kako i čime?

Nas trojica smo se ispočetka držali dogovora da budemo jedan drugom u vidokrugu i u blizini Čede zbog eventualnog fotografisanja ulova. Ali, kako to obično biva, u pecaroškom zanosu smo se raštrkali. Egon je otišao daleko ispred mene, a Raša se na jednom viru natezao sa krupnom pastrmkom koja mu je napadala nimfu nekoliko puta, ali nije uspeo da je ulovi. Bio sam sam na prelivu ispod železničke stanice Gradac. Sa jedne strane reke je plićak, a sa druge strma podlokana glinena obala sa dubinom oko metar. U toj dubini krile su se uvek krupne ribe koje će biti vrlo teško izmamiti na površinu. Navezao sam otežanu nimfu „zečje uvo” sa zlatnom glavom i bacio uzvodno u dubinu. Nimfa je klizila po dnu uz samu strminu, a ja sam joj „davao” život povremeno je cimkajući. Strma obala skrivala me je od pogleda riba. Provozao sam nimfu nekolko puta duž cele dubine bez rezultata. Onda sam se pomerio nekoliko metara uzvodno ka prelazu iz plićaka u dubinu. Zabacio sam dalje ka plićaku, prebacio strunu tako da nimfa ide ispred nje i ne plaši ribu i pustio je da potone. Kuckala je povremeno po dnu sve dok nije došla do naglog prelaza u „masno” kako lokalni ribolovci zovu delove sa dubinom. Tu je potonula još više ka dnu povučena strujom. Pustio sam da prođe pored mene i polako počeo da izdižem štap. Nimfa je krenula ka površini, imitirajući insekta koji se odvaja od dna i kreće da uzleti sa površine vode. U tom trenutku samo je sevnula srebrna senka i u mestu ukopala strunu. Nije bilo potebe za kontrom. Riba je prvo zaronila do dna i za trenutak zastala, a onda krenula uzvodno sve više „zabadajući” vrh štapa. Pazio sam da se predvez ne zakači za kupinjak koji se natkrilio nad vodom.Držeći se dna, došla je do plićaka, a onda veličanstvenim begom nizvodno izvlačeći nekoliko metara strune, polukružno, preko plićaka, sve pršteći, ponovo završila u dubini. „Čedomire, dodi ovamo,” vikao sam, „imam ribu na štapu!”.Pojavio se sa druge strane reke iz nekog žbunja i dao mi znak da dolazi. Ušao sam u vodu da bi promenio ugao za fotografisanje zbog sunca. Pastrmka je osetila šansu i počela da se divljački otima. Pojurila je kroz plićak iskočivši nekoliko puta praveći „žabice”. Nije bila tako velika kako mi se ispočetka učinilo, ali joj zato borbenosti nije falilo. I lepote. Kao leptir šarena riba presijavala se na suncu kada sam je držao mokrim rukama i pozirao Čedi. „Baš lepa riba,” rekao je pošto sam je pustio u vodu, „gre’ota je takvu lepotu ubiti”. Polako smo ulazili u kanjon. Sada je Čeda išao prvi kako bi uslikao voden-kosa ako se pojavi. Na ovom delu reke uvek sam viđao po nekog. Zastao sam na jednom brzaku nadmudrujući se sa malim pastrmkama koje su napadale brzo kao „svetlice” ne uspevajući ni jednu da zakačim. Začuo sam Čedonija kako se vraća stazom. Po izrazu lica shvatio sam da je i on „ulovio” ono što je tražio. „Vodenkos?”, pitao sam, „Ne, potočna pliska, stala mi je kao da je došla namerno da se slika, divni snimci!”. Pošli smo napred i sreli Egona kako se muči na sastavku dvaju rukavaca, pokušavajući da na površinu izmami krupnu potočaru koja se s vremena na vreme pojavljivala i kupila mušice. „Imao sam tri lepe ribe na klinkhamera”, reče on, „a ova neće da uzme ništa.” Pokazao mi je svog „klinka”, mušicu oranž tela i braon nogu vezanih horizontalno oko belih sintetičkih krila. Ubrzo je stigao i Raša koji se nije nešto proslavio sa nimfama: „Samo sića, sad prelazim na plivajuće muve”. Napravili smo pauzu u objektu Ekološkog društva i uz rakijicu koju smo poneli sa takvim apetitom pojeli sendviče kao da su napravljeni rukama najboljeg francuskog kuvara. „Vazduh, voda, šetnja...” glasno je razmišljao Čeda koji je zavaljen na klupi kroz objektiv vrebao par sokolova na obližnjoj litici, „ostao bih ovde da živim i nikad ne bi iš’o kući”.

 

Čovek i priroda

Sačekali smo da malo lakne majsko sunce i krenuli dalje. Sad je Raša išao prvi i birao mesto za ribolov. Vezao je malog „Adamsa” na šesnaestici udici i pažljivo se krećući sistematski pretraživao najiizglednija mesta. I ja sam promenio mušicu. Na vodi su se rojili mali braon tulari zelenog tela, pa sam navezao imitaciju od srneće dlake na udici broj 18. To je bilo to. U svakom brzaku, iza većeg kamena imao sam napad ribe. Čedu nisam više zvao, sad je bio red na Rašu da se slika. Njegov „Adams” je bio „pljunuta” kopija jednodnevki koje su se rojile zajedno sa malim tularima. Egon se vratio na sastavke da ponovo pokuša sa „onom nezainteresovanom”. Seo sam na obalu i uživao gledajući Rašu kako pogađa najskrovitije kutke ispod grana. Struna je letela kroz vazduh obasjana suncem, a sitne kapi su oko nje pravile dugu. Savršeni ribolov. Potpuni spoj čoveka i prirode. Trenutak kada jedan hobi prelazi u umetnost i pruža zadovoljstvo i onom ko ga upražnjava i onom ko posmatra. Pogledao sam Čedu. Sada sam i ja osećao ono što je on glasno rekao da „nikad ne bi iš’o kući”. Na nekoliko metara od Raše videli su se kolobari i to kako je odmah zategao strunu. „Ova nije loša”, viknuo je, „može za slikanje!”. Čedoni je prionuo na posao, a ja sam uživao u slici borbe sa pastrmkom. Pokušavala je da izađe iz plićaka u kojem je ulovljena i pobegne u dubinu. Raša joj nije to dozvolio i sada je prštala oko njega, pokušavajući da ga natera da pogreši. Iskočila je par puta iz vode, uvrtala se oko svoje ose, čak je i repom pokušavala da zakači predvez. „Ajde, smiri se”, raspričao se Raša sa ribom, „kao da ne znaš da ću da te pustim čim se slikamo”. Pokvasio je ruku i prihvatio ribu koja se konačno predala sudbini. Nekoliko poza sa „lepojkom” i pozdrav. Sad je konačno mogla da „zbriše” u dubinu i malo se odmori. Prošetali smo se sva trojica do Egona. „Matori” je uspeo da zakači „gospođu nezainteresovanu”, ali ne tako dobro da bi ostala na udici, spala mu je posle par begova i iskakanja iz vode. „Važno je da sam je prevario na moju rukotvorinu”, bio je presrećan „matori”, „sve ostalo je samo dodatna zabava.”. Mrak je počeo da pada kada smo stigli do Vladine kuće. Riba je još uvek radila, ali nama je za danas bilo dosta. Vladina supruga nam je skuvala kafu i donela po čokanjče dobre domaće. Sedeli smo na tremu i nije nam se išlo kući. Takav je Gradac. Potpuno te okupira, a tvoje je samo da mu se prepustiš i pročistiš dušu. I dugo posle boravka ovde u tebi ostaje taj osećaj mira. Jedino što želiš je da mu se ponovo vratiš i predaš...

 

Autor teksta: Srđan Savulov
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 15, jun 2010.

Ostavite komentar