Brza i besplatna dostava za 2 dana - za sve narudžbe veće od 5000RSD (Srbija).

Hoćemo jedinstvenu nacionalnu dozvolu

Postavio sportski ribolov 25/01/2007 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Neposredni motiv za ovaj tekst dobio sam pročitavši nedavno u časopisu "Ribolov" članak gospodina Vladice Radojevića, objavljen pod naslovom "Protiv jedinstvene dozvole". Bio bi možda red da sam svoju reakciju na stavove iznošene u tom članku objavio u časopisu gdje sam to i pročitao. Međutim, kako to nije stav redakcije ovog časopisa, čiji rad inače visoko cjenim, već lični stav gosp. Radojevića, mislim da neću pogriješiti ako svoja razmišljanja objavim u svom matičnom magazinu. Osim toga, bojim se da ovaj moj tekst i po svom volumenu nije moguće integralno objaviti u "Ribolovu", s obzirom da njihova programska šema gaji kraću formu. Na kraju krajeva, nemam ja ništa protiv kolege Radojevića, da bi sada ulazio u neke polemike, već su mi njegovi stavovi poslužili samo kao inicijalna kapsula da ispalim jedan torpedo, koji se u meni nadima već duže vrijeme, pa ga valja i ispucati iz sebe.

 

Uzimam sebi za pravo da u par teza rezimiram kako to kolega Radojević zamišlja izlazak iz organizacione krize u oblasti sportskog ribolova u Srbiji:

  • Zalaže se za ukidanje jedinstvene ribolovačke dozvole. Citiram "Smatram da zagovornici jedinstvene dozvole razmišljaju zastarelo, uprošćeno i kontraproduktivno"(?!) Biće da je sav zapadni svijet, na koji se uostalom i sam svako malo poziva u svom tekstu, zastario, prost i kontraproduktivan. Naime, u SAD-u i zemljama Evropske unije za ribolov (osim na privatnim vodama) treba ti samo jedna jedinstvena nacionalna dozvola. U Americi, naprimjer, ona košta 20$, a i u Evropi varira od 15€ do 25€. Skupo li je?
  • Zanimljivo je kako naš kolega obrazlaže svoje zalaganje za ukidanje nacionalne dozvole za ribolov. Zašto bi, parafaziram, ribolovci iz Pirota davali pare za poribljavanje Dunava, ali se ne bi ljutio da te pare odu u Bajinu Baštu(?) Osim toga, kaže, većina naših ribolovaca ionako nema para da ide na neke udaljene vode. Ko veli, ako mi ne možemo da putujemo na druge vode, nemojte vala ni vi dolaziti na naše. A, ako već odlučite da dođete, znači da imate love, pa ako već imate love, kupite i našu dozvolu. Koliko udruženja, toliko i dozvola. Logično, zar ne? Uostalom nije ti ovo bijedna Amerika, da pecaš na 9 miliona km² za 20 dolara. Srbija je ovo brale, zemlja bogatih domaćina, i šta fali da svako ima koferče sa dvadesetak dozvola. Hajmo dalje.
  • Kolega Radojević (s pravom) tvrdi da je dozvola od 3.500 dinara skupa. Taman sam se obradovao da će popraviti utisak iz uvodnog dijela teksta, ali već nakon par redaka nekakve lamentacije nad lopovlukom i neradom čuvara, agonija se nastavlja u formi novih "revolucionarnih" prijedloga. Naime, izlaz iz trenutne krize naš kolega vidi u smanjenju cijene dozvole (naravno, ne jedinstvene) na 20 eura za seniore, odnosna 10 eura za juniore. Da je ovde stao, ni po jada, ali poslušajmo šta slijedi: Tih 20 eura ne bi išlo za ribolovnu dozvolu, pogotovo ne jedinstvenu, već bi ta lova išla nekakvom fantomskom "Savezu", a mi bi kao članovi Saveza stekli pravo da lovimo tako što ćemo plaćati isključivo dnevnu dozvolu!!! Ona bi, mislim, ta dnevna dozvola, varirala od vode do vode. Na opustošenim vodama bila bi jeftina, a na bogatim skupa. Dakle, tamo gdje se godinama ništa nije radilo, već se samo kralo, tu ćemo i dalje krasti za male pare. Tamo, gdje su ljudi čuvali vodu, potrudićemo se da ih kaznimo visokom cijenom dnevne dozvole. Treba li ovome komentar braćo ribolovci?
  • Na kraju slijedi par moralnih pouka i preporuka o tome kakav naš ribolovac mora da bude, i to u najboljem maniru Centralnog plenuma KPJ-u. Morao bi, veli Vladica, svaki ribolovac par puta godišnje da učestvuje u akciji čišćenja priobalja od raznog otpada. Ne kažem, ima tu nešto od šarma radnih akcija iz ranih sedamdesetih, ali je anahrono u 2007. ljudima nametati takozvani društveno koristan rad; Čak mu i prijetiti novčanim nadoknadama i isključenjem iz famoznog "Saveza", ako ne bude sakupljao kurtone sa vrba.
    Zaboga Vladice, pa imamo mi valjda i nekakvo Ministarstvo za ekologiju i zaštitu životne sredine. Svi mi, htjeli ne htjeli, grdne pare kroz poreze dajemo, između ostalog, i za rad tog Ministarstva. Zar da amnestiramo njihov nerad i javašluk i izigravamo besplatne smećare na vodi, koja je onečišćena upravo uz njihov blagoslov.
    Umjesto da skupljamo binde, najlon kese i madrace iz vode, pametnije je, da svi zajedno vršimo permanentni pritisak na sve relevantne faktore, od lokalne samouprave do premijera, kroz protestna okupljanja i javna glasila, da napokon od ove zemlje naprave nešto evropoliko i dostojno ljudskog života. Mi ribari smo ljudi plemenitog soja, koji volimo prirodu i čuvamo je, i ponajmanje se od nas može tražiti da naprasno postanemo besplatni komunalni radnici. Para za ekologiju u ovoj zemlji ima, ali ih niko ne traži. Pogotovo ne taj nekakav "Savez", ako uopšte nešto tako i postoji.

 

KAKO UREDITI SPORTSKI RIBOLOV U SRBIJI

Da ne bude da samo kritikujem, a ništa ne predlažem, potrudiću se da u par kratkih teza iznesem svoju viziju idealnog organizacionog modela u oblasti sportskog ribolova u Srbiji.

  1. Svi ribolovci u zemlji članovi su Saveza sportskih ribolovaca Srbije. Savez je pravno lice koje formira nadležno Ministarstvo pri Vladi Srbije. Dakle, funkcioniše pravno kao javno preduzeće. Po meni, u Savezu treba da radi pet ljudi : direktor, dva ihtiologa (obavezan ribolovni staž od najmanje 10 godina), pravnik i tehnički sekretar. Sjedište Saveza može da bude bilo gdje, recimo u Svilajncu ili Senti. Direktora Saveza imenuje Skupština Saveza, na prijedlog nadležnog ministarstva. Skupštinu čine predsjednici svih udruženja iz Srbije. Skupština utvrđuje i Statut Saveza. 

Osnovni zadaci Saveza su :

  • Finansiranje rada ribočuvarske službe i obezbjeđenje svih neophodnih materijalno-tehničkih uslova za efikasan rad službe. Svi čuvari, od Dimitrovgrada do Subotice, imaju jedinstvenu uniformu i istu platu. To su državni službenici sa posebnim ovlašćenjima. Broj čuvara na pojedinim vodama utvrđuje se na osnovu veličine i pristupačnosti sliva i u skladu sa raspoloživim finansijskim sredstvima. Dakle, broj čuvara na pojedinim vodama neće zavisiti od brojnosti udruženja, već od stvarnih potreba na dotičnim vodama.
  • Zaštita i unapređenje ribljeg fonda - Da bi se uopšte pristupilo realizaciji projekta zažtite i unapređenju ribljeg fonda na našem akvatoriju, neophodno je odmah pristupiti ponovnoj i sveobuhvatnoj izradi ribljih osnova za svaku vodu ponaosob. Riblje osnove su podloga za utvrđivanje konkretnih programa i planova, koje valja realizovati u nekoj dinamici, čiji tempo će zavisiti uglavnom od raspoloživih para. Upravo zbog novca, kao limitirajućeg faktora, praviće se liste prioriteta, po principu da se prvo ulaže tamo gdje je stanje najlošije. Ako je recimo, ustanovljeno da je stanje najlošije na Tisi i na Južnoj Moravi, meni kao ribolovcu, bez obzira odakle sam, biće drago da se u tom dijelu naše male zemlje stanje prioritetno popravi. Lokalpatriotizam zadržite za internu upotrebu. Ribolovac po definiciji nema zavičaj. Njegov zavičaj je uvijek tamo gdje su dobre vode.
  • Savez, kao direktna spona između ribolovaca i države, ima zadatak i obavezu, da od svih zagađivača, milom ili silom, vrši naplatu na ime naknade štete nanijete ribljem fondu i ujedno instistira na ugradnji uređaja za prečišćavanje otpadnih voda. Jedno je kad država direktno tuži tamo neku šećeranu ili kožaru, a sasvim drugo kada to uradi neko lokalno udruženje, ili grupa građana. Vjerujte mi na riječ, da u ovom poslu ima desetostruko više para nego od prodaje dozvola za ribolov. Sva sredstva naplaćena po osnovu obeštećenja, ulažu se u unapređenje ribljeg fonda i stanja na vodama.

Da su moje tvrdnje tačne, ilustrovaću jednim malim primjerom. Udruženje ribolovaca iz Ljubovije izrvšilo je pritisak na Opštinu da traži odštetu od lokalnog kamenoloma, koji konstantno muti Drinu. I, šta se desilo? Kamenolom je prebacio Opštini 3.000.000 dinara, tek tako, da im više ne dosađuju i nastavio je da muti Drinu. Ribolovci nisu dobili ni dinara. Od dozvola naplate godišnje možda tek oko 500.000 dinara. Sad vam je jasno šta želim da kažem. Mi ribolovci želimo da se sav novac, prikupljen po svim osnovama, vrati nazad vodama. To možemo jedino postići kroz ovako koncipiran Savez.

  • Savez, na osnovu egzaktnog uvida u kvalitet svih naših voda, može, u skladu sa Zakonom o koncesijama, pojedine dijelove nekog sliva, koji po svojim karakteristikama predstavljaju dobru bazu za razvoj visokog ribolovnog turizma, ponuditi na tender pravnim i fizičkim licima na višegodišnji zakup. O detaljima ovog delikatnog posla ne bih, uz napomenu da " domaći zadatak " možemo prepisati od Slovenaca, a od prošle godine i od Bosanaca. Praksa je pokazala da visokog ribolovnog turizma nema bez privatnih voda.

Naš čovjek nikome ne vjeruje dok ne vidi računicu. Prvo da vidimo kakvo je trenutno stanje. Krenimo od Vojvodine za koju imam egzaktne podatke, uz mogućnost odstupanja +-5%.

Prošle godine prodato je cca 260.00 dozvola po prosječnoj cijeni od 4.000 dinara (neko je uzeo lokalnu od 3.500 dinara, a neko objedinjenu od 6.000 dinara). Sve vojvođanske vode čuva oko 40 profesionalnih ribočuvara. Uz pretpostavku da je prosječna bruto plata cca 430 eura, dolazimo do cifre od cca 200.000 eura, koliko je godišnji fond plata svih čuvara. Dodajmo tome još 50.000 eura materijalnih trokšova i troškova adiministracije, saznajemo da nas je čuvanje vojvođanskih voda koštalo cca 250.000 eura. Ostvareni prihod od prodaje dozvola, po odbitku članarina udruženjima i državi je cca 1.000.000 eura. Nagradno pitanje glasi : U koje svrhe je potrošeno preostalih 750.000 eura? U poribljavanje? Ma hajde. Možda 50.000 eura, a onih 700.000 eura je pojela maca. Čast izuzecima. Vojvođanski Savez ribolovaca je transparentna organizacija i tačno se u dinar zna gdje je potrošen novac. To ne treba da čudi, jer ovu kuću su formirali ribolovci i vode je ribolovci.

Posebna je priča da li broj prodatih dozvola (26.000) odgovara stvarnom broju ribolovaca u Vojvodini. Da vam pomognem u razmišljanju, iznosim jedan vrlo indikativan podatak. Godine 1989. Novosadsko udruženje ribolovaca prodalo je 7.800 dozvola, a 2600 godine 780 komada !? U međuvremenu grad je udvostručio broj stanovnika. A i zašto bi ljudi kupovali dozvole, kad sam ja u poslednjih trinaest godina (na vodi sam gotovo svakodnevno) dva puta vidio čuvara ribolova. I oba puta u januaru, kad je kampanja za kupovinu dozvola. S druge strane, na Drini nijednom nisam prošao bez dvije kontrole dnevno. Plata čuvara na Drini je 9.500 dinara, a u Novom Sadu 25.000 dinara. Mogao bih do zore da navodim ovakve i gore primjere besmisla, ali mislim da je i ovo dovoljno da svakom bude jasno da mora nešto mijenjati u " državi Danskoj ". Vratimo se mojoj viziji idelanog organizacionog modela.

  • Savez utvrđuje visinu nacionalne dozvole za ribolov prema proceduri utvrđenoj Statutom Saveza. Recimo da u prvoj godini djelovanja utvrdi cijenu dozvole na nivou od 25 eura, naravno uz mogućnost plaćanja na rate.

Distribuciju dozvola vršila bi Udruženja sportskih ribolovaca, a tamo gdje ih nema čuvari direktno. Od ukupnog iznosa Savezu bi ostalo 20, a udruženjima 5 eura na ime članarine. Sredstva ostvarena od članarine, donatora i po drugim osnovama, udruženja bi koristila isključivo u svrhu popularizacije i unapređenja sportskog ribolova. Siromašnim udruženjima Savez bi davao donacije u skladu sa ostvarenim rezultatima u popularizaciji sportskog ribolova. Shodno procjeni o neophodnosti uključivanja u čuvanje voda čuvara volontera, Savez bi izdvojio dodatna sredstva za pokriće njihovih materijalnih troškova i eventualne stimulacije.

Smanjenje cijene jedinstvene dozvole, te jačanje čuvarske službe, dovelo bi već prve godine do značajnog porasta broja prodatih dozvola. Sticanjem statusa državnog službenika sa posebnim ovlašćenjima, čuvari bi neuporedivo lakše ostvarili saradnju sa kolegama iz lokalne policije, čime bi, uz pooštrene zakonske mjere, bile stvorene realne pretpostavke za konačan obračun sa ribolovnim kriminalom.

Sa sadašnjih sramnih cca 80.000 registrovanih ribolovaca, za godinu-dvije broj bi se najmanje udvostručio. Međutim, čak i sa 100.000 prodatih dozvola, bez ikakvih dodatnih sredstava, sistem finansijski funkcioniše.

Evo računice :

  • Prihod od dozvola : 2.000.000 eura
  • Plate za 200 čuvara (sad ih je oko 150) : 1.000.000 eura
  • Plate zaposlenih u Savezu : 45.000 eura
  • Materijalni troškovi : 300.000 eura
  • Sredstva za unapređenje ribljeg fonda : 655.000 eura

 

Dajem glavu da u Srbiji ima najmanje 250.000 ribolovaca, ili 3% od ukupne populacije. To tvrdim na osnovu egzaktnih podataka iz relevantnih publikacija u kojima se navode procenti učešća broja ribolovaca u ukupnom broju stanovništva. U zapadnom svijetu oni se kreću od 5 do čak 25% (Kanada, švedska...).

Ako doživim da se moja ideja o centralizovanom državnom "servisu" svih ribolovaca ostvari, budite ubijeđeni da će cifra od 250.000 ribolovaca biti brzo realizovana i prebačena. Tada ćemo praviti i nove računice, pa će možda i 15 eura biti dovoljno da naš čovjek peca na svakoj vodi u Srbiji i da zaboravi svo ludilo koje nam se sada dešava u najljepšem od svih sportova.

Naravno da od ove priče neće biti ništa ukoliko država odmah i sada ne prepozna u oblasti zaštite i unapređenja nacionalnih voda svoj najveći vitalni interes. Ako je dvadeseti vijek po svom bitnom određenju bio doba tehnološkog društva, dvadeset i prvi biće zasigurno doba ekološkog društva. Na to nas upozoravaju svi znaci iz zemlje i neba. Ako među poslednjima i dalje budemo gluvi i slijepi za te znake, naći će se već neko i to ubzro, koji će nam milom ili silom otvoriti oči i otčepiti uši. U tog nekog, koji će doći sa strane, evo, samo što nije došao, valja se zasad i nama uzdati.

U međuvremenu spremite pare za buljuk dozvola. Samo za lov na Drini od Bajine Bašte do ušća u Savu trebaće vam 14.000 dinara za dozvole. Imam podatak da prosječni evropski ribolovac potroši godišnje na ribolov cca 100 eura. Izračunajte koliko potroši naš kad poplaća sve dozvole na par voda koje posjećuje. Meni, koji lovim u Vojvodini i na Drini treba 20.900 dinara za dozvole. Da platim mogu, ali bogami neću. Nemojte ni vi. Pitanje glasi : Da li se poslije svega što rekoh i dalje slažete sa stavovima onih koji bi da ukinu jedinstvenu nacionalnu dozvolu?

 

Autor teksta: Ranko Travar
Tekst objavljen u časopisu Reviri SRBIJE, februar 2007. godine

Tagovi: dozvole

Ostavite komentar