Uzročno-poslednična povezanost svega što nas okružuje čini gotovo smešnim sve pokušaje čoveka da po svojoj meri prekraja i uređuje, naročito kada se to odnosi na prirodu.
Kako ne zapamtiti opšte mišljanje sa početka šezdesetih godina prošlog veka kada se smatralo da je skobalj korov i da ga treba uništiti ili bar svesti na neku „razumnu“ meru, pri čemu se niko živi tada nije zapitao šta je to „razumna mera“ i ko je može odrediti.
Dovoljno je bilo da rodonačelnik takve ideje kao obrazloženje ponudi konstataciju da je bolje da u reke pustimo „plemenitu“ ribu a da korov uništimo, pri čemu je svako ponaosob maštao o svojim „plemenitim“ ribama, pa makar se radilo o somu, šaranu, pastrmci ili mladici. Prema pisanim tragovima iz tog vremena, neko se prisetio da bi najbolji način smanjenja populacije skobalja bio izlov za vreme mresta, pa se krenulo sa prodajom prava na izlov kroz licitacije mrestnih pozicija na pritokama gde se skobalj mrestio.
Ma nema šta, prava idila, preko dana ribolovci sa štapovima love koliko mogu, a noću sačme i bezivoji punili su traktorske (ili volovske) prikolice. I u očekivanji da se „plemenite“ toliko namnože, potraja taj riblji Holokaust skoro deceniju, ali gle čuda, gotovo da nestade skobalja a od „plemstva“ ni traga ni glasa!
Žiteljima ruralnih područja se ovaj novonastali „sport“ toliko svideo da su nakon početne prodaje ribe i punjenja svih mogućih raspoloživih rashladnih uređaja, prelazili na hranjenje svinja, a kada su svi kapaciteti i sve mogućnosti bili popunjeni i svinje sa gađenjem odbijale da jedu skobalje, ruralci su i dalje lovili i lovili, dok god se moglo bilo šta uloviti, a ulov su bacali u seoske vrzine i utrine.
Sećam se da sam jednom prilkom, početkom maja, krenuo u gornje tokove reke Lopatnice na pastrmku i pri prolasku kroz Bogutovac osetio nesnosni smrad od raspadanja bačene ribe u priobalju! Na nesreću, nije „rodonačelnicima“ novog pogleda na prirodu to bio jedini eksperiment, setite se priča o američkom somu koji je valjda trebao da bude mnogo bolji od domaćeg, pa babuška, pa čebačok...
Bilo je potrebno 10-tak godina da shvatimo šta smo učinili (mada još uvek ima starog kova koji nikako neće da shvate), a umesto plemenitih riba dobismo skoro prazne vode. Od tada poče da se menja i svest i razmišljanje, te najzad shvatismo da je priroda glavna, i da će biti po njenom ili neće biti nikako. U razvijenim zemljama je odavno postalo jasno da svaka voda ima svoje karakteristike koje uslovljavaju tačnu razmeru određenih ribljih vrsta. Ukoliko se prenamnoži sitna riba, grabljivice će to shvatiti kao signal za povećanu reprodukciju, dok će u nedostatku hrane posegnuti i za kanibalizmom. Surovo, ali jednostavno.
Kada tome pridodamo i genetiku, kojoj savremana ihtiologija stremi, jasno je da sa rekama i ribama nema mnogo inprovizacija, jer svaka greška u ukupnom zbiru skupo košta.
Zbog toga smatram da imperativ sadašnjih upravljača (čitaj: korisnika) na našim vodama mora biti očuvanje prirodnih procesa, pri čemu je mrest svakako najvažniji.
Deo ribarskog područja „Srbija-jugozapad“, Kraljevo, na korišćenje je dobilo preduzeće Plussport Doo iz Kraljeva. Na tom delu postoje dve pritoke koje oduvek predstavljaju velika mrestilišta skobalja. Ušće reke Ribnice i Reke Lopatnice početkom aprila postaju stecište za naše prilike nesvakidašnjeg prizora. Ogromna jata skobalja krajem februara, početkom topljenja snega i porastom vodostaja, napuštaju zimovnike i kreću u mresne migracije. Deo tih jata odlazi uzvodno Zapadnom Moravom do brana u Parmencu i Ovčaru, a deo uz Ibar dolazi na ušća Ribnice i Lopatnice. Početkom aprila formiraju se ogromna jata u blizini ovih pritoka i disciplinovano čekaju da biološki sat otkuca svoje, tačnije da temperatura vode u pritokama naraste iznad 11 stepeni.
Tada određena količina mužjaka ulazi u pritoke i vrši izviđanje pozicija koje mogu biti pogodne za mrest (obeležava bojišta). Nakon toga, svi mužjaci zaposedaju ta mesta, koja su uglavnom plitki prelivi sa čistim kamenitim dnom, i čekau ženke koje u turnusima izlaze na bojišta. U trenutku pojave ženke na nju se okomi po nekoliko mužjaka koji je okruže i počinju treperenjem repnih peraja da istiskuju ikru iz nje, kao i da ispuštaju mleč. Treba napomenuti da su mužjaci neposredno pred mrest izgubili svu sluz i dobili mrestni osip koji se ogleda u beloj skrami na glavi i brojnim belkastim rožnatim izraslinama. Ikra i mleč reaguju gotrovo trenutno i pokreće se proces koji u početku uvećava jajašca i čini ih lepljivim. Oplođena jajšca (ona lepljiva) se zakače za obode kamenja na dnu reke, dok neoplođena jajašca odnosi voda. Nakon perioda inkubacije izvaljuju se ličinke koje polagano voda nosi u matičnu reku. Ne treba ni pominjati da u tom momentu ličinke i jajašca skobalja predstavljaju poslasticu za većinu ribljih vrsta, pa u blizini mrestilišta uvek ima velikih klenova, mrena, dok u večernjim satima raubovanje velikih somova nije ništa neobično.
Korisnik ovog dela ribarskog područja se mora prvo izboriti sa nasleđem nakada legalnog izlova skobalja i recidivima mišljenja da je skobalj „najveći korov“ od svih riba! Zamislite apsurd kada u zimskom periodu imate dnevni prosek od preko 300-400 ribolovaca na vodi koje je privukla činjenica da ima puno krupnog skobalja koji odlično radi, nasuprot težnjama pojedinaca da ga unište u mrestu, krijući se iza davno izbledele fraze „najvećeg korova“. Zbog toga u Plussportu pripreme za mrest počinju još dok traje zimska sezona. Najpre treba ponovo napraviti table za obeležavanje mrestilišta (jer ima izlomljenih od prošle godine), obići pritoke i po potrebi iz vode izvući sav kabasti lom i proceniti hidrološke prilike. Tada se pristupa izradi operativnog plana čuvanja mresta, koji podrazumeva sve od papirologije, zahteva MUP-u za asistencije, pripreme kampova, saglasnosti na priključke za struju, postavljanja čvrste mrežaste prepreke za sprečavanje smeća, procene broja potrebnih izvršioca na poslovima čuvanja i nadzora do nabavke hrane i ogreva, izrade markera za volontere i još dosta toga što treba učiniti kako bi sve proteklo u najboljem redu. Kada se tome doda da niko ne može predvideti kada će mrest početi, ni kada će se završiti, jasno je da posao čuvanja mresta nije nimalo lak ni jednostavan. Valja misliti i na ostale delove ribarskog područja, jer se gubi smisao ako za vreme mresta svi budemo pored Ribnice i Lopatnice, pa se formiraju dežurne ekipe koje pokrivaju ostala područja. Sve u svemu, ozbiljan i kompleksan posao koji odnosi i velika finansijska sredstva a ljudstvo dovodi do granice izdržljivosti, ali daje benefite koji su uočljivi i koji kompenzuju sav trud, bez obzira koliko veliki on bio. A ti benefiti se ogledaju dvojako i to kroz očuvanje matičnog jata riba, što znači da će se i ove godine loviti krupni skobalji, i kroz uvećanje brojnosti zbog dobro obavljenog mresta.
I taman dok onako umorni, ali zadovoljni, konstatujemo po ko zna koji put da ovako nešto nema cenu, valja se spremati za nove izazove koji su na pragu, a to je mrest šarana i soma koje očekujemo zbog povoljnog vodostaja i toplog vremena u skorije vreme.
Autor teksta : Goran Radović - Gica
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 38, Maj 2012