Februarsko vremenovanje u ravnici

Postavio sportski ribolov 22/01/2015 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Sa dolaskom februara već se nazire kraj one dugačke sive niti što počinje s prvim novembarskim mrazevima, a završava se negdje polovinom marta. Kad je ribolov u pitanju, ne razlikuje se ovaj mjesec u bitnom od svoja tri prethodnika. Još je to tvdo vrijeme. Rijeke se zbile u korito i lagano teku, kao istopljena guma. Sve živo nabilo se u dugačke virove - zimovnike, prikupljajući sa oskudnog dna ono malo hrane, koja treba da ih okrijepi i pripremi za predstojeće napore u martu, kada počinju velike proljećne migracije.

Dakle, za ribe je sve isto kao u predhodnim zimskim mjesecima, ali ne i za nas ribolovce. Sad napokon opet možemo loviti punih 12 sati - od šest do šest. To znači da sad možemo komotno i bez nervoze izgubiti 4-5 sati u lutanju i eksperimentisanju, pa da nam opet ostane dosta vremena za efektivni ribolov. Takav komfor nismo imali u decembru.

Ovaj tekst je upravo posvećen tom umijeću racionalnog koriŠtenja vremena na vodi, dakle, jednom fenomenu o kojem do sada gotovo da i nije pisano, pa kad već nije pisao, ajde da ga onda krstimo i nazovemo, recimo "ribarsko vremenovanje".

Nema ribara koji se nakon neuspješnog dana nije zapitao, da li je možda mogao drukčije da otpeca taj dan. Na žalost, rijetki su oni koji uviđaju gdje su pogriješili, a još su najrjeđi oni koji dobro znaju gdje griješe i nastoje da stare greške ne ponavljaju. Ponosan sam što nakon toliko decenija i dalje više strasti investiram u iznalaženju svojih grešaka, nego u samozadovoljnim praktikovanju stečenih znanja. Radost i tajna ribolova leži upravo u sposobnosti da se uvijek iznova nalazite u poziciji početnika. Pravog ribara hvata nesvjestica od sreće pri samoj pomisli da je tek na početku puta saznanja, puta do čijeg kraja nikada neće stići. Loše ribare je lako prepoznati. Oni već sve znaju, i to toliko znaju, da im je izlazak na vodu postalo nešto ispod časti. Poznajem dobro tu sortu, koja se krtoži po kafanama kao svom jedinom prirodnom ambijentu, gdje će vam za par tura ispričati kako su onomad obrukali nekog svjetskog prvaka, te da im na kućnu adresu redovno dolaze noviteti iz Rapale, potpisani od Riste svojeručno.

Klonimo se sada i pravih i loših ribara, pa da vidimo kako nam valja na najbolji mogući način provesti jedan februarski dan na vodi.

Februarko vremenovanje u ravnici

Kad kažem ravnica - mislim Vojvodina. Nigdje dan jasnije ne počinje i završava se kao u ravnici. Kad na radiju kažu da sviće u 6 časova, to znači da od tog momenta možete komotno početi sa pecanjem. U planini je u to doba još duboki mrak, a sa ribolovom možete otpočeti tek nakon što se raziđu guste februarske magle, a to zna potrajati satima. To znači da su lale u dvostrukoj prednosti u odnosu na južnjake. Em dan duže traje, em su im vode bogatije ribom. Pitanje glasi: koliko je njih spremno da koristi ove prednosti.

U februaru najviše izgleda za uspjeh imate na Dunavu. Dovoljna su vam dva štapa, i to jedan za plovak i drugi za varanje, kojeg po potrebi možete premontirati za dubinski ribolov. Treba dobro poraniti, ali ne radi samog pecanja, već zbog toga što se u rano jutro bijela riba intenzivno izbacuje, što će vam pomoći da znate gdje su najveće koncentracije ribe. Tamo gdje je bijela riba, tu je i smuđ, a bogami i bucov. Kazaćete "zašto da rani kad već znam gde se lovi bela riba". Da, u pravu ste, ali ne zaboravite da ta mjesta poznaju svi, pa je tu po pravilu velika gužva, a vi, kao ni ja, baš ne volite gužvu.

Cilj našeg uranka je, dakle, da otkrijemo neka nova, malo zabačenija mjesta, gdje ima ribe, ali nema ribara.

Ne radimo mi to zato što smo neki osobenjaci i nedruželjubivi ljudi, već zato što je naš pristup ribolovu takav, da bi nas prisustvo većeg broja ljudi ometalo, a i mi bismo njima smetali. U gužvi mogu loviti samo oni koji su se opredijelili za jedan metod ribolova, bilo da je u pitanju lov na plovak ili imamo samo varaličare.
Mi smo drukčiji. Često mijenjamo lokacije i tehnike ribolova. Mi smo plovkaroši, varaličari i dubinkaši, ali to nikada ne radimo istovremeno. Uvijek koristimo samo jedan štap.

Jutro smo iskoristili da otkrijemo što više interesatnih lokacija i čvrsto smo odlučili da ćemo ih sve ispitati. Dogovaramo se da rano jutro iskoristimo za varaličarenje smuđa, jer pretpostavljamo da će se uskoro udaljiti od obale, a tada valja tražiti neke druge pristupe. Nikada ne lovimo tako da jedan drugome dišemo za vrat, jer nam je cilj da ispitamo što širi rejon.

Iz iskustva znamo da ne pije vode ona teorija po kojoj smuđu treba sto puta zabaciti na isto mjesto, nebili ga isprovocirali na udarac. Tri - četiri izbačaja i ajmo dalje. Tamo gdje dobijete jednog do kilograma, znajte da ih tu ima još nekoliko, ali ukoliko izostanu udarci, to mjesto treba odmoriti, ali ga i upamtiti za kasnije pokušaje.

Vidim, uhvatio si već dva komada, a ja još nemam udarca. To ipak nije dovoljan razlog da stanem kraj tebe i odustanem od pretraživanja. Trudim se da ispoštujem tvoj komoditet, mada osjećam da sam propustio jutarnju šansu. Odustajem.

Dok ti polazi za rukom da izvadiš svog trećeg smuđa, ja sam već zabacio plovak tako gdje se jutros riba najviše izbacivala. Predhodno sam bacio desetak kugli primame, ne da bih privukao ribu, već u namjeri da je koliko - toliko odvratim od njenog prirodnog nagona da se u toku dana udaljava od obale. Uspijevam u svojoj namjeri i uskoro počinjem da vadim debele zimske krupatice i poneku deveriku. Kako vrijeme odmiče, riba me prisiljava na dalje i dalje izbačaje, a moj graničnik za klizni plovak uskoro se popeo na više od 8 metara.

Oko 11 časova ustupam ti svoje mjesto, jer vidim da si promijenio već tri lokacije, a nisi napipao jato. Ne radim to iz velikodušnosti, već zato što osjećam da je sada pravo vrijeme za moju užu specijalnost - muvanje smuđa.

Napravim desetak fileta od krupatice i krećem sa montažom sistema. Za ovaj posao koristim onaj isti telemeč štap od 4,50 metara sa kojim sam doskora plovkario, ali na mašinicu stavljam drugu špulnu sa najlonom od 0,22 mm. Za kraj osnovnog najlona vezujem virblu iznad koje navučem olovo suzu od 6 - 10 grama. Ispod virble ide predvez od pola metra i udica "smuđarka" veličine 1/0. Ako je teren težak i previše zapinje, umjesto jedne velike udice, stavim sistem sa dvije manje udice (broj 8), vodeći računa da špic udice bude okrenut u mesnati deo fileta.

Pronađem liman sa što mirnijim tokom i zabacim dvadesetak metara od sebe. Kad osjetim da je olovo na dnu, laganim dizanjem štapa, sa povremenim zastajkivanjem, postepeno privlačim mamac obali. Mašinicu koristim samo da namotam višak najlona, a sav posao se radi tako što je najlon neprekidno između palca i kažiprsta. Sitniji smuđ jasno kvrcne, a onaj pravi samo zaustavi mamac, pa treba dosta iskustva da se tačno ocijeni da li ste u smuđu ili u kamenu.
Stajem na tvoj jutarnji teren i nakon pola sata pipanja i kidanja nabodem jednog pravog i to jako daleko od obale. Zovem te da se pohvalim, ali tebe je toliko kupio plovak da me nisi udostojio ni pogleda. Uskoro imam još dva udarca, ili zbog sitnih udica ribe mi otpadnu nakon par pumpanja. Poslije toga sve nekako stade, mada sam kilometar terena ispitao. Šta ću, predam se.

Bilo mi je pomalo sumnjivo što si se ukopao baš kod onog broda, jer tu je bilo najmanje prostora za ribolov, a i voda je tu brzo tekla. Kad priđoh, postade mi sve jasno. U čuvarci je bilo desetak škobalja od oko 500 grama. Naravno, polovina je februara i škobalj se već pokrenuo uzvodno radi mrijesta. Tad nastoji da troši što manje energije i drži se priobalne zone, zadržavajući se povremeno na lokacijama sa nešto bržim protokom vode, gdje je najveća koncentracija rakušca rivulogamarusa. Naravno, premontiram se brže - bolje i pridružim se, u želji da osjetim ribu svoje mladosti, istina u ravničarskom izdanju.
Čim zađe sunce, stade i škobalj, što je bio znak da je vrijeme da probamo maknuti kojeg bucova na meps. Da, dobro ste pročitali - upravo bucova i to na meps, u gornjim slojevima vode!? A zima je, srce puca. To čudo da bucov zimi uzima meps ili vobler u gornjim slojevima vode, ali samo u večernjim časovima, otkrio sam slučajno još `96. Ovdje u Novom Sadu. Istina, za ove četiri godine pronašao sam samo tri lokacije na kojima mi to polazi za rukom, ali još se nije desilo da omane godina i da bucov ne ponovi ovu neobičnu naviku.
Tako je bilo i ovog februarskog dana. Kao i uvijek, radio je samo 20 minuta, što je bilo dovoljno da uhvatimo par komada, od kojih ćemo napraviti filete za noćni lov manića.
U suton se javio prvi manić, a do 8 sati imali smo već desetak komada, čime smo ispunili svoj bonus i okončali ovaj krasni februarski dan. Na vodi smo proveli čak 14 sati, a konstatovali smo da je tu bilo najmanje 10 sati efektivnog ribolova. Ima li veće sreće od ovako provedenog dana.
Ova priča je istinita i desila se jednog februarskog dana tamo neke godine, ali je možete doživjeti i kao hipotetičko kazivanje i savjet, kako da svoj ribolov učinite što raznovrsnijim i da dođete do nekih novih dragocjenih saznanja.

Vremenovanje u Dinarskom pojasu

Da ne bih puno mudrovao, evo još jedne hipotetičke, ali istinite februarske priče, iz doba, kad sam još "mlađan lovac" bio ja.

Tog jutra krenuo sam solo na rijeku Krivaju, što se kod Zavidovića ulijeva u svoju majčicu Bosnu. Nikog nisam uspio nagovoriti da mi pravi društvo, jer na Krivaju se zimi išlo uglavnom radi mladice, a ona je u zabrani već desetak dana. Ni meni samom nije bilo jasno što sam krenuo na taj prilično dalek put, ali šta se tu može, mladost - ludost.

U putu me je držao nekakav moralni mamurluk i grizodušje zbog glupe odluke da sam idem u tu vukojebinu, umjesto da sa jaranima zapucam na Bosnu, pa, ako omanu škobalji, kafana sigurno neće.

Ali, čim sam se strmom stazicom spustio do čuvenog vira "zelenca" u Podvolujku, i udahnuo miris jutrom oslobođene rijeke, sve moje muke i dileme nestadoše netragom. Ko se nikada nije sam i zimi zatekao kraj divlje rijeke, zauvijek će mu ostati skrivena tajna one iskonske vezanosti čovjeka i vode, koja je s onu stranu svake ljudske djelatnosti, pa i ljubavi prema ribolovu.
Dok sam se raspakivao pažnju mi privuče rezak zvuk praćen sa više manjih pljuskanja. Krajičkom oka registrujem da to mladica na ulaznom dijelu vira raubuje, a skokoviti bijeg škobalja podsjeti me na cirkus i delfine. Na svu sreću ništa ne ponesoh od teške artiljerije, jer ovakvom iskušenju ne bi odoljeli ni mnogo jači karakteri od moga. Bilo bi tu bogami, "hooodi dedi, `oće deda da izujeda".

No, ipak se smirim, jer mi za utjehu ostade samo znanje da sam barem siguran da ovdje ima škobalja. Bacim odmah pet-šest kamenica prema ulazu u vir, da otjeram starku pod ploče, a škobalje vratim prema središnjem dijelu vira. Tu, gdje vir iz najdubljeg postepeno prelazi u plići dio, bacim primamu i dam se na loženje vatre i prvu jutarnju kafu.

Sa izlaskom sunca, izađoh i ja na stazu, duboko ubijeđen da ću napraviti lom sa škobaljima. Uostalom, gdje da mi utekne riba iz vira dugačkog 30, a širokog tek 10-tak metara. Međutim, prođe sat, prođoše dva, a od loma postade izvjestan još jedino (s)lom mojih živaca. "E, nećemo tako braćo škobalji" - govorim ja naglas, uostalom, kao i uvijek kada sam sam na vodi.

Rizikujući mnogo toga, pripnem se uz neku poluzaleđenu jošiku što se nadvija nad virom i trudim se da vidom prodrem do dna. Trebalo mi je pola sata da uočim desetak tamnih silueta na dnu, a isto toliko vremena da shvatim da to nisu klade ni kamenje, a bogami ni škobalji. Siluete su povremeno nestajale krećući se prema sklopu ploča bliže ulaznom dijelu da bi se potom ponovo vraćale prema središnjem dijelu vira, ali nikada prema preljevu, gdje je dubina pada ispod dva metra. Gotovo u samom preljevu, pod dubljom suprotnom obalom, iza blago isturene stijene treperilo je vitko tijelo mladice od oko pet kilograma, što za Krivaju predstavlja više nego solidan primjerak. Ostatak preljeva bio je prazan. Bilo mi je jasno da onih desetak silueta u sredini pripada krupnim mrenama, vidio sam mladicu na izlazu i čuo sam drugu na ulazu. Dobro, gdje su onda škobalji - upitao sam se.

Dok ne riješim ovu enigmu, pokušaću da nešto uradim sa tim mrenama. Ali kako i čime? Bijele mamce očito neće, jer sam im provozao "šaju" sto puta kraj njuške. Varaličarski pribor nisam ponijeo, tako da otpada varijanta sa mini voblerima. Dakle, ostaje da se nešto nađe u vodi. Odem u brzake uzvodno od ulaza u vir i krenem da prevrćem kamenje.

Pola Krivaje sam okrenuo naopačke i jedva nađoh tri zelene larve tulara (Hydropsyhe), ali zato na svu sreću u priobalnom pijesku i mulju iščeprkam još desetak sočnih žutih larvi jednodnevki (Ephemera Danica). Dok sam prao ruke od mulja do očiju mi dopre čudan bljesak iz plitkog brzaka, neposredno iznad ulaza u vir. Pridignem se i ima šta da vidim. Jato od pedesetak krupnih Škobalja nabilo se u brzačić od jedva pola metra dubine, a dole onoliki vir zjapi prazan. Mora da tu ima više od dvije starke - pomislim, jer ne bi ovoliki škobalj bez teške muke zašao u ovaj plićak.

Ipak, odlučim da iskoristim one jedva uhvaćene mamce, ne bi li me onaj odozgo pogledao i dao mi barem jednu od onih silueta iz sredine vira. Odlučim da lovim metodom kotrljanja, znajući od ranije da mrene neće prihvatiti nikakvu brzu prezentaciju, što znači ni plovak. Trebalo je više od tri sata da dobijem udarac na žutu larvu iz pijeska, a odmeračio sam i dobrih dvadesetak minuta dok nisam nekako nasukao mrenu od blizu tri kilograma na strmu i blatnjavu obalu.

Ni danas mi nije jasno zašto sam odmah poslije prve mrene odustao od još nekog pokušaja, već sam montirao mali plovak i otišao na onaj uzvodni brzačić da se obračunavam sa škobaljima. Znao sam da oni nisu tamo zato što im je lijepo, nego što ih je nevolja natjerala, te da im sigurno nije do mog "šaje". Bio sam u pravu, svašta sam pokušao. Plovak sam zamijenio "zastavicom", a "šaju" imitacijom trave. Probao sam na larvu tulara, crvića iz čička, sredinu i koru od kifle... Ništa nije pomoglo.

Negdje oko tri sata počeo je da pada rijedak snijeg u krupnim pahuljama. Vratio sam se na vir da ručam. Bio je to moj drugi pokušaj da nešto pojedem, ali, ispostaviće se, bezuspješan. Šta se desilo? Ispočetka su to bili jedva primjetni kružići na povrŠini vode u samom preljevu, da bi to postali pravi kolobari, i to na desetak različitih pozicija. Bilo je izvjesno da su to ozbiljne ribe i da kupe sićuŠne prozračene jednodnevke, a ja sam bio ubijeđen da to može biti samo klen.

Na svu sreću, na motalici sam još od poslednjeg boravka na Sani već imao montiran sistem sa ovim mušicama i vaser kuglom, inače ne bih ništa ni pokušao. Da probam i to čudo. I desi se zaista čudo. Prvi zabac i odmah riba i to krupna. Ali koja, već sam se pitao, jer po otporu mi to nimalo nije ličilo na klena. Možda je plotica - pomislio sam, sudeći po žustrom otresanju glavom i stalnom mijenjanju pravca. Uskoro vidim da nije ni jedno ni drugo, već nešto sasvim treće - lipljen! I to onaj pravi, od blizu kilogram težine. Mom čuđenju nije bilo kraja, jer nikad tako nizvodno na Krivaji nisam registrovao njegovo pristustvo, niti sam to od drugih čuo. Uhvatim ubrzo još dva, ali znatno manja, a poslije toga zapada takav snijeg, da se ništa na površini nije moglo razaznati. Hvala bogu što zapada, jer da sam joŠ desetak minuta ostao kraj vode, izgubio bi poslednji autobus, a to bi značilo noćenje kraj Krivaje, a tada ne vjerujem da bi me razgalilo ni ovakvo plemenito riblje društvo, kakvo sam imao čast da upoznam tog nezaboravnog dana.

Nisam vam slučajno ispričao ovu priču iz ne baš tako davnih vremena. Tog dana sam naučio nekoliko važnih lekcija iz najvažnijeg ribarskog predmetovanja. Prvo, ako već odlučite da u ribolov krenete sami, nikad se radi toga nemojte kajati, jer biti sam sa sobom u prirodi je velika avantura duha i jedino tada svaki trenutak pripada isključivo vama. Drugo, nikada se nemojte unaprijed opredijeliti samo za jednu vrstu ribe ili metod ribolova. Neka stvarna situacija na vodi bude ta koja će vas nagnati na aktivan odnos prema ribolovu i koja će opredijeliti šta ćete i kako loviti. Treće, nikad se ne predajte. To ne znači da budete po svaku cijenu istrajni u nečemu što očigledno ne donosi rezultate, već da maksimalno iskoristite raspoloživo vrijeme na istraživanje i prilagođavanje vodi.

Što reče jedan junak iz mog ribolovnog djetinjstva, legendarni Slavko "šećerko": "Šta je pravi ribar? Onaj što uvijek zna pronać` gdje je riba i našta uzima. A zabacit i kontrirat` zna svaka šuša".

Ranko Travar

Ostavite komentar