Drinska hodoljublja

Postavio sportski ribolov 21/10/2014 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Mada nisam u godinama kada čovek treba da se raduje brzom protoku vremena, evo, jedva čekam da prođe ova 2007.

Izuzmem li neobično suvo i toplo proljeće, desilo nam se kolebljivo ljeto, koje se nekako prerano i naglo svelo u hladnu, kišovitu i tešku jesen, a sudeći po ranim snjegovima, čeka nas još tmurnija i hladnija zima.

Možda su sve te priče o globalnom zagrijavanju zaista i tačne, ali, meni je nekako iz godine u godinu sve hladnije. Sve mi se češće, kad onako malkice sjednem da odmorim na kakav krtičnjak, majčica zemlja obrati: „Jel` dosta bilo? Lezi, odmori malo, prepusti se, i ne zaboravi – iz praha si nastao, u prah ćeš se....“ Skočim tada kao oparen i brže - bolje se prihvatim štapa. Nedam se ja još, a nedajte se ni vi? Zato, kakva god bila ova zima, svaki slobodan trenutak iskoristite za odlazak na omiljenu vodu. Još ako je vaša voda krševita, čista i traži gaženje kroz nju, eto svih preduslova da za života odgledate barem dvadeset olimpijada.

HODATI NEUTABANIM STAZAMA

Po stoti put ponavljam nešto što mnogi ribolovci prihvate sa „aha“, a u stvari ne znaju o čemu se tu radi. Nije najbolji ribar onaj koji uhvati najviše riba na stazi, već onaj koji sa sigurnošću zna, na bilo kojoj vodi i u bilo koje vrijeme, gdje se riba nalazi.

Tehnika ribolova, dakle, vještina zabacivanja, vađenja mamca i same egzekucije, samo je jedan segment ribolovnog umijeća. Poznajem momke koji su za dvije godine staža, zahvaljujući dobroj motorici i urođenom talentu, doveli svoju tehniku na mnogo veći nivo od nekih koji love četrdeset godina. Love momci, sve se praši, ali samo pod jednim uslovom – da ga za rukicu dovedeš na teren i nacrtaš mu gdje da zabacuje. Onda se po mahali hvale da su prevazišli tog istog koji im je sve pokazao.

Kao što treba dar da se uspešno savladaju tehnike ribolova, u mnogo većoj mjeri treba dar, ali i dugogodišnji rad i istraživalačka strast, da se postane kompletan ribar. To je onaj koji je dobro ovladao svim ribolovnim tehnikama koje se izvode na njegovom tipu vode, i koji uvijek i na bilo kojoj vodi pronađe dobru poziciju, a da pri tome nikome ne diše za vrat.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što su pred nama tri duga zimska mjeseca, kada se lovi samo po zimovnicima, što je po pravilu praćeno velikim gužvama na vodi. Cilj ovog teksta, kao uostalom većine mojih tekstova u proteklih trinaest godina, jeste da vam dam neke inicijalne ideje kako da ove godine izbjegnete gužvu i da ne budete kao uvijek žrtva „masovnog terora“. Jer, ako se složimo da je ribolov, za razliku od lova, tiha djelatnost i zabava samotnjaka, vrijedi se potruditi da ove zime pronađemo na svojoj vodi neki tihi kutak, čak i po cijenu da ponekad ništa ne ulovimo. Sama pomisao da ćemo na vodi o kojoj se „sve zna“, otkriti neko novo, dotad netaknuto mjesto, kod pravog ribara je dovoljan motiv da se upusti u avanturu istraživanja. Onaj koji samo jednom osjeti to neizmjerno zadovoljstvo otkrivanja novih terena, više nikada ne hoda utabanim stazama.

GDJE SU SADA RIBE?

Govorićemo o zimskom ribolovu na Drini, ali na takav način da možete slične situacije da nađete i na Moravi, Limu, Ibru, Bosni, Uni, Sani i svim sličnim vodama.

Da riba zimi boravi u zimovnicima zna i mali Đokica. Radi se o tome da mnogi ne znaju šta je to zimovnik. Dio rijeke gdje voda usporava tok, a dubina se povećava na relativno dužem potezu, naziva se vir. Svaki vir je potencijalni zimovnik, odnosno mjesto na rijeci gdje se riba masovno okuplja u najhladnije doba godine. Da li će i u kojoj mjeri će neki vir biti zimovnik, zavisi od karakeristika tog vira i od samog tipa vode.

Na Drini, kao našoj najvećoj rijeci, na njenom najatraktivnijem dijelu, od Perućca do ulaza u Zvorničko jezero, ima više od 50 jakih virova. Neki od njih su dugački gotovo dva kilometra, a neki jedva stotinjak metara. Svaki od tih pedesetak virova je ujedno i zimovnik. Međutim, razlike u količini ribe koja se zadržava u tim virovima zimi su dramatično velike. Te razlike često nemaju nikakve veze sa veličinom vira, već proizilaze iz specifične konfiguracije terena, koja bitno utiče na smještajne mogućnosti vira u uslovima različitog vodostaja. Konkretno, imamo virove koji sjajno izgledaju pri malom vodostaju, međutim, kad dođe do zimskog porasta vodostaja (i do 2 metra), riba jednostavno nema gdje da se skloni od podivljale matice. To su obično oni ravni virovi sa okomitim obalama, bez ijedne markantne uvale ili zaliva, gdje je protok vode miran i pri najvećem vodostaju. Zato, s druge strane, imamo mnogo kratkih i nepravilno zalomljenih virova, koji na malom vodostaju djeluju totalno neuvjerljivo, ali zato pri većem vodostaju postaju idealno stanište sve ribe.

Najbolje uslove za rasne zimovnike imaju dugački i duboki virovi, koji nastaju iza neke markantne okuke, usljed čega se sa unutrašnje strane, odmah ispod špica vira formiraju prostrani „džepovi“ sa plitkom i mirnom vodom, gdje sva riba uđe pri porastu vode. Sa vanjske strane ovih virova formiraju se plitki šljunkoviti sprudovi, gdje riba takođe rado zalazi pri srednjoj, a često i najvećoj vodi.

Većina ribara hrli upravo na ove idealne zimovnike, kojih brat-bratu nema više od osam na 64 km toka Drine. Onih ostalih četrdesetak i kusur virova ostaju slobodni, jer, kako većina ribara kaže – kratak je zimski dan za eksperimentisanje. Prošle zime škobalj je fenomenalno radio i sve se živo sjatilo na Drinu, od Sarajeva do Niša. Sva ta sila od ribara iz Srbije i Bosne zgurala se, vjerovali ili ne, na četiri-pet virova. Bilo je zaista zabavno doći na čuveni Orašnjak (preko puta Bačevaca). U vodi stoji trideset ljudi, a na obali čeka svoju priliku još njih trideset. Čim neko ulovi normu od 5 komada, odmah dvojica strče do njega da ga istjeraju iz vode. A na tom istom Orašnjaku, samo stotinjak metara nizvodno od gužve, nema nikoga – a gigantski škobalji pljušte na sve strane. Naravno da sam uvijek hvatao tu praznu poziciju i za sat – dva norma bi bila ispunjena.

Upravo te prošle zime svaki odlazak na Drinu iskoristio sam da pronađem neki novi teren. Kad sam do kraja februara došao do broja petnaest, shvatio sam jako bitnu stvar – svaki drinski vir duži od stotinu metara je zimovnik. I ne samo vir. Bacajući mladici u januaru, nailazio sam slučajno na jata krupnih škobalja po nekim kratkim rupama u koritu, propustima između obale i centralne matice, pa čak i u brzacima sa malo dubljim kanalima, daleko od svakog vira. Ne budu to neka jata da se raspametiš, ali vjerujte mi da nema veće sreće, kada iz nekog terenčića od desetak metara dužine izvadite par „domaćina“.

Nemoguće je napraviti neki univerzalni ključ koji će vam sa sigurnošću otvoriti neki novi teren. Zato postoje korisni savjeti koji će vam sigurno pomoći da olakšate sebi posao u pronalaženju dobrog, a nenapadnutog mjesta.

- Boljeg saveznika za detekciju ribe nema od ranog jutra. Koliki god da je minus, ili ste mamurni, pa je jorgan jači od vas, mislite li taj dan izbjeći gužvu i naći novi teren, valja vam na vodi biti u samo svitanje. Pogađate, tada se riba izbacuje na površini i odaje svoje prisustvo. Ponekad prašti na sve strane, a opet, bude dana kada samo jedan iskoči. Za iskusnog ribara svjejedno je da li iskoči sto ili jedan. Gdje je jedan tu ih je stotine. Istina, mnogo je lakše kad imate intenzivno izbacivanje ribe, jer, osim što ste sigurni da ste našli pravi teren, riba vam sama markira liniju rasporeda kompletnog jata. A kad iskoči samo jedan, nikada niste sigurni da li je to onaj iz špica, sredine ili kraja jata. Ponavaljam, radi se o nepoznatom terenu.

- Zakasnite li sa polaskom na vodu, što je zimi vrlo čest slučaj, a ipak bi da otpecate sami, ili sa svojim drugarima, uključite mozak i sva čula na šesticu.

Prvo vam valja dobro razmisliti kakav je vir na koji želite doći. Neka vam polazno načelo bude da sagledate da li postoji mogućnost da se riba u njemu udobno smjesti u svim uslovima vodostaja. Dakle, pokušajmo izbjeći ravne virove sa okomitim obalama i naći neki zalomljen teren, jer iza okuka su uvijek „džepovi“ sa plićom i tišom vodom, u koju se riba može skloniti pri najvećem vodostaju.

Kad nađemo takav neki „krivi“ vir, pogledajmo šta nam to voda kazuje. Naravno, ako se desi da i u pozno jutro riba iskače, nema se šta gledati, već odmah preći na posao, ali, ako riba ćuti, natjerajmo vodu da nam progovori. Ako je voda mala, najpametnije je prošetati do mjesta gdje se može očekivati da se riba sklanja od velike vode. Ako je dno od krupnog šljunka ili kamenih ploča, trebalo bi da su tu i tragovi od njuški škobalja. Čak i kad nađete tragove, budite obazrivi. Ako su tragovi sivkasti i preko njih se već navukao novi sloj epifitona, to je poudan znak da je riba migrirala iz tog vira. U tom slučaju važi ona stara vojvođanska – džaba ste krečili. Dakle, samo svježi tragovi tamno braon boje, pouzdan su znak da je riba tu.

- Ako nema ni izbacivanja ni tragova, a teren nije pretjerano dubok, nema vam druge, nego pripeti se na kakvo stablo, uzeti prave polarizacione naočare (dakle, ne one od 15€) i stopiti svoje oči sa dnom. Ne bljesne li ništa nakon pola sata buljenja, nema se šta čekati, nego u auto i tutanj na neki drugi teren.

- Nema nijednog jedinog znaka prisustva ribe, a vama se baš ne da odlijepiti od tog vira. Recimo da ste dvojica na vodi. Neka jedan nabaca uzvodno od očekivane linije jata 5-6 kugli rastresitog hljeba i zatim proba na bijele mamce (francuz ili obični hljeb). Drugi neka krene u sistematsku pretragu vira na „travu“. Ako padne samo jedan škobalj za sat vremena, ostajte tu cijeli dan, jer ta riba nikada nije sama. Uhvatili ste za isti period dva klenčića i ploticu ispod mjere, trk sa terena. Upamtite, kada nema nikakvih znakova prisustva ribe na vama nepoznatom terenu, sat vremena je zimi gornja granica za nastavak ispitivanja terena direktnim lovom. To nipošto ne znači da tu nema ribe, ali vi nemate vremena za daljnje izvođenje dokaza. Idite na drugi, pa ako treba i na peti teren – i uvijek budite ubjeđeni da ćete pronaći ribu. Ako je ipak ne pronađete, naknadno ćete saznati od onih što idu na provjerne terene, da taj dan riba nije bila aktivna.

ŠTA ĆE RIBA JESTI OVOG DECEMBRA NA DRINI?

Da je kojim slučajem ova godina normalna, a nije, niko ne bi u decembru imao dileme, bilo da lovi škobalja, ploticu, klena ili mrenu – lovilo bi se na algu.

Krajem oktobra, tu i tamo, iznikla je nova alga, ali su ubrzo uslijedile pomute i veliki vodostaj. Tek u drugoj polovini novembra Drina je počela da bistri, ali voda je i dalje bila velika. Nevolja je što je odmah nakon bistrenja palo mnogo snijega, a znamo da je sudbina svakog novembarskog snijega da se otopi. Taj novi priliv hladne, a vjerovatno i mutne vode može se očekivati u prvim danima decembra. Bude li hladno, moguće je da se u planinama zadrži snijeg i da prihvati novi, što bi se povoljno odrazilo na vodostaj i bistrinu vode. Sve u svemu, od metereologije će mnogo zavisiti reproduktivni ciklus alge kladofore.

U najboljem mogućem slučaju alga se neće masovno pojaviti do polovine decembra, a samim tim neće je ni voda pronijeti kroz virove. A kad Drina ne nosi algu, taman da je i nađete u brzacima, slaba vajda od nje. Uzeće nju riba, nema govora, ali to vam dođe kao kad palite kombi na guranje.

Šta onda raditi? Ništa posebno, samo nastavite ono što ste radili u drugoj polovni novembra. Kod kuće umijesite pet-šest kila hljeba, otopite par kriškica „angela“ (francuski hljeb) i m`rš na vodu.

Mada sam stari „bombaš“, na Drini je bezrboj puta dokazano da je pametnije bacati rastresitu hranu, nego čvrste kugle sa kamenom. Drina je naprosto velika rijeka, jata su često duža od sto i šira od pedeset metara, pa je pomalo glupavo svu hranu služiti u šest kvadrata i nadati se da će riba samo tu da uzima. Hajde de, može se baciti i poneka „bomba“, čisto onako, radi uroka, ali da znate da to ni za jotu neće uticati na vaš rezultat.

Drinski škobalji i plotice sigurno nisu onako debeli i krupni radi naše primame, niti se pretjerano otimaju o nju, kao na Savi ili DTD kanalu. Bacanjem hrane u Drinu mi faktički ništa ne primamljujemo, nego navikavamo i navodimo. Kad na jednom viru iz dana u dan ljudi bacaju ogromnu količinu hljeba ili crva, ta riba, htjela ne htjela, guta tu hranu zajedno sa vodom. Slično je i sa našim Pančevcima – rado bi oni da udišu čist vazduh, ali šta vrijedi kad neko u taj vazduh stalno umeće neko zlo. Na kraju naviknu na to, pa im čak i zafali kad se zadese negdje na Zlatiboru (imam pravo na ovu šalu, jer i sam potičem iz nekada najzagađenijeg grada u Evropi - Zenice).

Sad vam je jasno zašto je na Drini bolje bacati rastresitu hranu. Komade hrane, a kamoli cijele „bombe“, riba može da ignoriše, ali milione sitnih hranjivih čestica, sve i da se okrene naglavačke, mora gutati. Vremenom se navikne na tu novu hranu, pa čak se i navadi. Zato se nemojte čuditi kad u istom danu, na iste bijele mamce, na jednom viru „razvale“ ribu, a na drugom joj ne vide repa. Na Drini bijele mamce riba uzima samo na onim terenima gdje se stalno u vodu baca hrana. Možete vi baciti jednog dana u vodu i dvadeset kila hljeba, pa da uhvatite jednog, jal nijednog. Samo hranjenje u kontinuitetu donosi rezultate, barem kada je u pitanju škobalj. Plotica i klen, kao klasični svežderi, mnogo su alaviji od škobalja, pa ih čak i par šaka hrane, na totalno nerazrađenom terenu, može natjerati na grupisanje i aktivnost.

Zato ljubiteljima samoće ovog decembra preporučujem da se malo više usresrede na lov plotica i klena, jer ove ribe ne traže mnogo primame, a ima ih praktično u svakom viru na tišim i dubljim mjestima. Tek kad se voda stabilizuje i masovno pojavi alga u vodi, mogu krenuti u potragu za škobaljem na nekim novim terenima.

Novi tereni ne pronalaze se isturanjem vratova kroz prozor automobila. Parkiraj auto, prihvati se mladičarskog pribora i piči uz Drinu barem pet kilometara. Sa kolegom se dogovori gdje da te pokupi, pa onda ponovi turu. Boljeg i aktivnijeg načina za detaljno skeniranje rijeke nećeš naći. Još ako si, ne daj bože, mlad kao ja, za par godina ćeš znati gdje koji kamen leži u rijeci. Voda nije da se na njoj stanuje, već da se po njoj hodi i gaza. Tako tvoja hodoljublja postaju vodoljublja i , ne brini se, od vode ćeš više saznati nego od bilo koje škole ili čovjeka.

Ranko Travar

Ostavite komentar