Balerina, a-ha, balerina

Postavio Pedja Pašćan 20/03/2019 0 Komentara Ribolovački pribor i oprema,

Iako sam po vokaciji varaličar (joj, što sam se profinio, ne mož’ majka da me pozna), i dan-danas, s vremena na vreme, odlučim da porazbacujem „pampurčiće“ u potrazi za štukom.

Međutim (uvek ima neko „međutim“ ili „ali“, što devojci sreću kvari), to radim na jedan malo modifikovaniji način... Ne, nema tu neke preterane „filozofije“ (ako je neko nešto tako i očekiv’o), već je „tajna“ u samom pristupu „problemu“. Prvo i osnovno pravilo, koga se držim „k’o pijan plota“, je izbor kedera na koje lovim „drugar’cu štuku“. Na vodu obično ponesem desetak babuškica koje ujutru pazarim kod „dilera“ (čuj, babuškica – to su više babuške, nekada i veličine dlana), koje vrlo brzo na vodi zamenim „domaćim“ bodorkama, kesegama, crvenperkama, pa bandarima ili čak sunčicama (jako dobar keder, koga, ne znam iz kojih razloga, mnogi ribolovci izbegavaju). Podrazumeva se, jel’te da su i one sličnih gabarita (veliki keder – velika riba, mali keder – čorak...). Jednostavno, izbegavam sitnije kedere i na taj način eliminišem mogućnost da me „gloce“ čitavog dana „cimaju“ i „daju mi gas“. Uostalom, odavno je poznata činjenica da za štuku nema prevelikog kedera (mnogo puta sam na kedere duge 15-20cm lovio štuke teške između 1,5 i 2,0kg, što je, po meni, neka donja granica „isplativosti“, jer je sve ispod toga ipak – „štukica“). Drugi deo priče vezan je za samu taktiku lova g-đe „tigrice“...

U zavisnosti od same vode (bara, kanal, Dunavac, trska, trava, panjevi ili krš) opredeljujem se za lov slobodnim „balerinama“ ili onim drugim, tzv. „lengerisanim“ plovcima. S obzirom da koristim velike kedere, da ne bih svakih par minuta morao da vadim sisteme iz vode i ponovo ih zabacujem (težak fizički „rad“), uglavnom bacam dva „fix-a“ (iz keca u kec) i jednog „libera“, da je juri po terenu (mislim štuku). E, sad i ona dva „fixa“ imaju jednu svoju malu „tajnu“ (kakva bi to tajna bila da vam je sad ne odam?). To odprilike izgleda ovako: „Balerina“ nosivosti, recimo 40gr, na drugom kraju je opterećena olovom nešto veće težine (45-50gr), tako da tone kad se zabaci. Navlačenjem sistema tražim dubinu – kad „pampur“ izroni, sa sigurnošću znam da je sistem pravilno pružen i da keder ne „leži“ na dnu. Samo olovo je vezano na najlonu, recimo 0,25mm, dugom nekih 50-60cm, i preko virble je spojeno sa glavnim najlonom (0,32-0,35mm). Iznad virble je gumeni stoper, pa žičani odbojnik koji nosi sajlu i kedera, a iznad toga još jedan gumeni stoper (?).

„Šta je ovaj navalio na gumu k’o vulkanizer?“, pitaće se mnogi. E, pa u tim stoperima je i „tajna“... I u onom žičanom odbojniku... Menjanjem rastojanja između stopera omogućavam kederu da se „slobodno“ šeta, od gotovo samog dna pa skoro do površine i sam „traži“ sloj vode u kom se štuka „muva“. Pri tom on, zahvaljujući žičanom odbojniku, ne može da se umrsi oko osnovnog najlona ili da se „skemba“ u neku travuljagu. Vrti se oko glavnog najlona u krug, penje se gore-dole po sistemu (k’o u liftu), i u svakom momentu je strašno uočljiv dotičnoj „dami“ (vidi sliku 1). „Srce“ samog sistema je dakle upravo taj žičani „lift“. Jako retko sam uspevao da pronađem „kupovne“ (i njih je,u ostalom, neko pravio), pa ih zato najčešće napravim sam. Tanka čelična žica se savije (kao feder) oko nekog eksera (5-6 puta)i na dužini od 10-15cm (sasvim dovoljno) se napravi omčica, koju opet nekoliko puta uvrnemo oko glavne žice da bi čvrsto držala nastavak cele montaže (alkicu, kopču ili samo virblu, ako se umesto sajle koristi predvez od kevlara ili hard-monoa).

Na fotografijama se vidi izgled cele „priče“... Ponekad kroz otvor za montiranje na glavni najlon provučem i plastičnu cevčicu odgovarajućeg promera, tek da sprečim da žica „nažulja“ najlon, ali i da dodatno „učvrsti“ čitav odbojnik da se ne „zalepi“ za glavni najlon. Još jedan „model“ sa slike (po meni i bolji) se malo „teže“ pravi, i možemo ga nazvati „dupli“ odbojnik. Umesto omčice na kraju odbojnika, jednostavno se vratimo unazad, omotavajući žicu samu oko sebe, pa na kraju napravimo (oko eksera) još jedan „federčić“. Ovaj odbojnik ima oslonac u dve tačke i mnogo je „čvršći“, tako da keder nema kud – samo gore-dole, pa u krug... Ko kako voli – odaberite sami…

To bi bili sistemi za lov „normalnim“ kederima od 5-10cm (za koje se, nažalost, većina „pampuraša“ odlučuje), a za one „hrabrije“, koji se ne libe „kederčića“ od 15-20- 25cm, ima jedna dodatna „caka“, koja je do sada (bar meni) donela veliki broj podebelih „teta“. Elem, na alkicu sa kraja odbojnika se okače dve sajle (ili kevlarski ili hardmono predvezi), na čijim krajevima mogu da budu ili dve trokrake ili dve udice dužeg vrata (naravno sa „okcem“), ili kombinacija „1+1“ (troka+udica)... U bilo kojoj kombinaciji, jedna udica ide ispod leđnog peraja i „nosi“ kedera, a druga se kači prema repu, ali tako da ne „umrtvi“ kedera. Koju godudicu da dohvati, štuka je „iz mesta naj...“ (vidi sliku 2 – video). Srodna modifikacija ove montaže je na slici 3. Sve je isto (samo NJEGA nema) kao u prethodnoj, samo što se nešto kraća sajla (kevlar ili hard-mono) ne kači na alkicu na žici, nego na kopču prve sajle. Poželjno je da dužina ove „bočne“ bude u skladu sa veličinom kedera, da ne bi preterano „landarala“. Jednostavno, zar ne? Ovako „naoružani“ keder teško spada prilikom zabacivanja (bez obzira na veličinu) i ukoliko „natrči“ na zainteresovanu „mušteriju“ pruža joj minimalne šanse za bekstvo.

Najveća mana cele „priče“ je pecanje u kršu i granju (2 troke = 2x veća šansa da keder odveze „lift“ do zakačke), ali ljubav traži žrtve (reče svitac i skoči na pikavac...). A, da... Umalo da zaboravim na „male tajne velikih majstora kuhinje“ (seća li se možda neko Steve Karapandže i Olivera Mlakara?). Šarandžije imaju svoje „dipove“, varaličari neke svoje „maže“ (uvek sam se čudio kako to silikon, balza ili metal „drže“ neki tamo „miris“), a „baletani“ mogu u tu svrhu da iskoriste par, recimo „mirisa“. Naime, kad vidim da je đavo odn’o šalu, i da štuje nemaju nameru da jedu u mojoj „kafani“, ja im ručak malo „zamirišem“... Od vune (kakve druge ako ne crvene?) napravim „kićanku“ koju okačim na jednu troku (nema svrhe kačiti na dve – i ovako sasvim lepo „smrdi“), a kao „atraktor“ koristim „Cormoranovo“ ulje od haringe (mada sasvim lepo može posao da odradi i ulje iz sardine, naravno bez povrća, ili čak obično, jestivo ulje u kom smo pržili prethodnu turu štuka, mada, ko je „pazio na času“ možda se seti i priče o lovu štuke na „čvarak“). Da priznam, u prvo vreme sam se sam sebi smejao (jes’ štuka blesava pa će da se „navuče“ na kedera sa mirisom „morskih plodova“), ali sam posle par (uspelih) pokušaja na redovni „meni“ kafane uvrstio i ovu „poslasticu“. Pa, gospodo „štukoljubi“, sve sam vam rekao (O.K., ostavio sam još ponešto za neki drugi put, ima dana...), a na vama je da se namontirate, pa na vodu... Bistro vam bilo i setite me se ponekad kad vam u „lift“ uđe neka „zgodna“ štuja...

P.S. Oprostite mi na lošim crtežima, ja sam ipak kompjuterski „naivac“...

P.P.S. U vreme kada budete držali ovaj broj u rukama, štuka će već par dana biti na „tajnom zadatku“. Budite džentlmeni pa joj dozvolite da „odradi posao“ na miru – biće vam veoma zahvalna...

 

Autor teksta: Dejan Mučalica - Uča
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 35, Februar 2012

Ostavite komentar