Brza i besplatna dostava za 2 dana - za sve narudžbe veće od 5000RSD (Srbija).
Poslednji tekstovi
Grupni ples ljubavi Srpskog lososa
Grupni ples ljubavi Srpskog lososa
09/10/2019 0

Ulov soma na Dunavu
Ulov soma na Dunavu
07/10/2019 0

Dunavci naši nasušni
Dunavci naši nasušni
20/09/2019 0

Ne mora uvek da zvecka
Ne mora uvek da zvecka
13/09/2019 0

Lov štuke dzerk varalicama
Lov štuke dzerk varalicama
12/09/2019 0

Za klenove nema zime

Postavio sportski ribolov 16/11/2015 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Ljeto 1963. godine. Tata mi je napokon kupio bambusov štap i čak tri metra pravog najlona i udicu. Postao sam, dakle, i ja pravi ribar. Svoj stari štap od sušene ljeske sa šivaćim koncem, na kom je bilo bezbroj čvorova, odložio sam pažljivo u podrum – za „zlu ne trebalo“.

I dok su drugi klinci jurili romobile, hvatali štigliće i gađali curice iz boljih familija blatom, ja sam kao mjesečar hodao sa svojim bambusom, strogo vodeći računa da nisam u blizini onih sa niskim čelima, što već puše, psuju i okreću se za mojom učiteljicom uz vrisku i roktanje. To su oni što ribu tuku karabitom, smrdi im iz usta i moj će ih tata svakako jednom sve istući. A vole i bambus.

Mama me je to veče istukla, jer mi nije dala da spavam sa štapom. Ipak, kada su njih dvoje zaspali, ustao sam i opet otišao po svoju prvu ljubav. Naslonio sam ga na prozor obasjan svjetlostima željeznice, i dugo ga gledao, povlačeći prstiće preko žljebova, ispupčenja i one željezne spojnice u koju se tako lako umeće ona druga, tanja polovina štapa.

„Čudo, pravo čudo od tehnike“ – mislio sam diveći se i nisam ni primjetio kako me nečija ruka miluje po glavi. Bio je to moj otac: „Sine, hajde sada na spavanjac. Vodim te sutra na pecanje. Naučiću te kako se lovi klen“. Naravno, odmah sam zaspao čvrstim, klenovskim snom.

Izjutra smo baš poranili. Čim smo izašli iz zgrade, odmah sam razvukao svoj štap i k`o fol ga ležerno prebacio preko ramena. Nek` svi vide da sa mnom nema šale. Tata se, ne znam zbog čega, sav tresao od smijeha. Čim smo stigli na vodu, on iz ruksaka izvadi i dade mi nekakvu plastičnu bocu, začepljenu kukuruzovinom i reče: Sine, prisloni to na uho.“

Prislonim bocu bojažljivo na uho u čujem nekakvo zujanje i klepetanje, od čega se sav stresem. Bili su to bumbari, ili gundelji, kako ih neko naziva. Opet onaj isti smijeh, koji me pomalo vrijeđa: „Ma šta on tu mene zeza, kad sam ja sad pravi ribar. Sa svojim bambusom i ovim silnim najlonom, sve ću mu ribe ispred nosa pohvatati“.

Otac izvadi jednog bumbara i pažljivo mu odstrani onaj gornji par tvrđih krila, ispod kojih se izdigoše mekana, paperjasta krila. Zatim ga natače od glave ka zadku na moju udicu: „Slušaj me sada pažljivo. Zabaci što dalje možeš, pravo ispred sebe, pa kad ti bumbar dođe do one vrbe, zaustavi ga i malo protresi vrhom štapa“, reče tata, opali mi laganu čvrgu o glavu i ode loviti škobalje.

Zamahnuo sam sa obe ruke i bumbar je uskoro zatreperio na glatkoj površini vode. Prvih par zabačaja se ništa nije desilo, mada sam sve radio kako mi je rečeno. Pokušao sam da se požalim, ali tata je već ulovio par škobalja i znao sam da ga sad iz one vode ne bi mogli ni kukama iščupati. Dakle, moram se sam snaći.

Jedan potopljeni stari šporet učini mi se vrijednim pažnje i zabacih tačno iznad njega. Riba je silovito zategla i prije nego što sam protresao insekta na vodi. Takvo nešto ipak nisam očekivao. Bambus, kojeg sam ionako jedva držao, ispade mi na trenutak iz ruke i krenu po vodi. Uletim panično u obalni mulj i ščepam ga grčevito sa obe ruke, a zatim - `ajmo nazad uz strmu obalu. U laktovima je sve nešto škljocalo, a u glavi su zujale i pištale vodene lokomotive. Tek kada sam ribu izbacio u duboku travu, daleko od obale, osjetim da sam sav ušao u kupinov grm i da se odatle sam ne mogu iskobeljati. Napokon, onako izgreban i muljav, prihvatim svoj plijen u ruke, a iz grudi mi se ote urlik od kojeg su zelene šljive pootpadale sa grana i čiji eho osluškujem do dana današnjeg.

Bio je to klen od pola kilograma – prva moja ozbiljnija riba u životu i možda glavni razlog što se i danas, nakon trideset i dvije godine, još uvijek, sa nesmanjenim žarom i svakodnevno lomatam oko voda.

 

KO  JE  KLEN?

Klen (lat. Cephalus Leuciscus, L.) je riba šaranskog roda, koja naraste do pet kilograma a svi primjerci preko tri kilograma se smatraju kapitalnim ulovom. Ribolovcima iz Srbije i Crne Gore klena ne treba posebno predstavljati, jer je to jedna od dominantnih vrsta riba (uz salmonide, škobalja, mrenu i ploticu) u slivu Drine, Morave i vodama Jadranskog sliva.

Međutim, kad je u pitanju Vojvodina i njeni ribolovci, razumljivo je da se o klenu vrlo malo zna i da tu treba biti pomalo dosadan pa neke stvari možda i više puta ponoviti. Dakle, vi iz „dinarskog kompleksa“ slobodno preskočite ovaj „obavezni deo“ jer je namjenjen prevashodno vašim kolegama „DTD-ovcima“. 

Klen je lijepa riba, baš kao i ambijent za koji se najčešće vezuje. Po izgledu je najsličnija svom bliskom rođaku jezu (protfišu) od kog se razlikuje po nešto izduženijem tijelu, većim ustima i za nijansu svjetlijoj boji bokova i trbuha.

U pogledu areala koji nastanjuje, klen ne samo da je rasprostranjeniji od jeza, već je jedna od najviše naseljenih vrsta uopšte.

Od ukupno 68 voda (rijeka, jezera i potoka) na kojima sam lovio ribu, klena sam sretao čak u 49. Nalazio sam ga u gornjim tokovima planinskih rijeka i potoka, na nadmorskim visinama od preko 1000 metara (u društvu sa pastrmkom i pijorom – gdje je čak i za peša bilo previsoko), ali isto tako i u donjim tokovima rijeka iz sliva Save, jezerima i šljunkarama. Na Dunavu i DTD kanalima ga još nisam napipao, niti sam čuo da ga je neko ulovio. Očito da se tu nešto ne uklapa u klenovu predstavu o dobrom stanovanju, a šta to gospodinu ne štima ne znam niti ja ni ono malo stručnjaka koje sam imao priliku konsultovati. Jedan mi nedavno reče da klena ipak u Dunavu ima, jer da je on onomad čuo od XY-a kako je neki tamo n2 u Futogu ulovio čak dva klena, pa da je i on pojeo rep od jednog. Veli da je bio ukusan. Još me pozva na kraju tog nadrealističkog dijaloga da idemo tamo na neki dunavce – loviti klenove. Naravno, poziv sam prihvatio jer sam uvjek imao sluha za tipove iz „zone sumraka“.     

Dakle, da rezimiramo: klena u Dunavu nema, jer da ga ima – ljudi bi ga lovili, pošto dotični nema problema sa apetitom i indigestijama. Jede, naime, sve – od hljeba, insekata, žaba i riba, do opušaka, zajedno sa pepeljarom.

 

MAMCI? SVI MAMCI

Na temu mamaca za lov klena toliko je već pisano da mislim da čak ni uvijek inventivni Đole Veber ne bi mogao nešto bitno novo smisliti na ovu temu.

Međutim, mada je u lovu klena zaista mnogo pisano, a bilo je boga mi i sjajnih tekstova, čini mi se da je u svemu tome nedostajalo nekog sistema. Zbog toga su neke stvari često ponavljane, a pojedine, možda čak i bitnije, tek tu ponegdje stidljivo nagovještene. Znam, dosadan je i mučan posao uvoditi poredak, sistem i uopšte rubricirati na neki način nešto što je, po svom bitnom određenju, čista ljubav.

Eto, ja ipak prihvatam na sebe jedan takav zadatak. U nastavku ovog teksta, pokušaću da prikažem svoja iskustva i zapažanja o vrstama mamaca za lov klena, njihovoj uspješnosti u različitim godišnjim dobima i generalnoj ocjeni efikasnosti pojedinih mamaca. Što veli Švabo – ako već nisam originalan, biću vrijedan.     

Sve mamce za lov klena u načelu možemo podijeliti u tri skupine:

  1. prirodni mamci;
  2. uslovno vještački mamci;
  3. vještački mamci

Prirodni mamci su svi oni koji se u određenom periodu bez posredovanja čovjeka, pojavljuju u i na vodi. To je, ujedno i najveća skupina mamaca, koja se dalje može dijeliti na:

  1. prirodne mamce životinjskog porijekla;
  2. prirodne mamce biljnog porijekla.

Prirodni mamci životinjskog porijekla dijele se opet, po svom bližem određenju na one koji nastaju u vodi i mamce koji se reprodukuju na kopnu.

U prvu skupinu mamaca životinjskog porijekla spadaju maltene svi vodeni organizmi. Nabrojaćemo samo one najbitnije: ribe (najčešće se koristi riblja mlađ ili rep od beovice); punoglavci i žabice; vodeni insekti (vilinski konjic, larve, lutke, imago i subimago tularoša, efemerida, kamenjarki i ostalih organizama iz bentosa); pijavice.

Od mamaca životinjskog porijekla koji nastaju na kopnu, nabrojaćemo samo one najčešće upotrebljavanje:

  • a) gliste, larve gundelja, golježi (člankoviti crvi iz vlažne zemlje); insekti: skakavac, popac, bumbar (gundelj), krompirova zlatica, svitac, obad, muva, vrbova mušica, osa, leteći mrav, bijela noćna leptirica, crvena „majska baja“ i sl.
  • b) prirodni mamci biljnog porijekla su plodovi raznih biljaka koji prirodno, kroz proces sazrijevanja, padaju u vodu i prava su poslastica, naročito za krupne klenove. Ovih mamaca nema mnogo pa ću ih sve pobrojati hronološki, prema dobu sazrevanja: trešnje, višnje, dudovi, maline, kupine, šljive džanarike, grožđe, drenjci, gloginje.

2. Uslovno vještački mamci su mamci prirodnog porijekla ali u vodu dolaze samo ljudskim posredovanjem: hljeb, francuski hljeb, topljeni sir, razne nokle, mladi kukuruz; pileća i riblja džigerica, teleća slezina, kokošija crijeva, usirena krv.

3. Vještački mamci su mamci vještačkog porijekla, koje čovjek namjenski proizvodi za lov klena i sličnih grabljivica. Na pojedinim vodama, u određeno doba godine, na vještačke mamce se postižu najbolji rezultati, pa su oni nezaobilazni u rancu svakog ozbiljnog lovca na klenove.

Vještački mamci se dijele na četiri osvnovne skupine:

  • leptiraste varalice (brojevi od 0 do 3);
  • imitacije ribica (vobleri i silionske ribice od 3 do 5 cm);
  • vještačke mušice (površinske, mokre i podvodne, na brojevima od 12 do 6);
  • potezanke (imitacije sitnih ribica, rađene u tehnici vještačkih mušica).

Kao što vidite, mamaca za lov klena je na pretek i nijedan od pobrojanih nije slučajno naveden. „Pa je li moguće da čovjek sve te mamce isproba“, upitaće se neki dobronamjerni početnik u ovom poslu. Ne samo da je moguće, nego je i obavezno da se svake godine, u zavisnosti od godišnjeg doba i vrste vode na kojoj se lovi, svaki od ovih mamaca intenzivno koristi.

Ponekad ste prisiljeni da na istoj vodi, u toku jednog dana, upotrebite pola od ovog arsenala, kako biste prevarili lukavog glavonju (tamo preko ga zovu „žvaljo“, radi velikih usta). Vjerujte mi da svaki, ama baš svaki od pobrojanih mamaca, zavređuje najmanje jednu posebnu tematsku jedinicu ili barem priču, a to bi već značilo knjigu od nekih 150 stranica.

Dodamo li još otprilike toliko stranica za opis tehnike ribolova klena različitim mamcima na raznim tipovima voda i kroz sva godišnja doba, sa svojim neophodnim ilustracijama – eto nam knjige o klenu, tolstojevskih gabarita. Jednog dana, kad još malo ostarim za vodu, možda sjednem i napišem tako nešto, pa kad umrem i ukinu nam, ako Bog da sankcije, neka to moj klinjo štampa, za neka srećnija pokolenja.

Za sada, biću vrlo zadovoljan ako Redakcija pusti ovu tabelu u koju sam pokušao da strpam, na pomalo činovnički način svoje 32 godine bavljenja ovom krasnom ribom.

Ovaj pregled efikasnosti pojedinih mamaca u različitim godišnjim dobima sačinjen je dijelom na osnovu egzaktnih pokazatelja iz mog ribolovačkog dnevnika (obuhvaćen je period od 1970. do 1994. godine i podaci sa 49 voda), a dijelom na osnovu prisjećanja, jer ne posjedujem integralni tekst dnevnika.    

Pokazatelji predstavljaju uprosječene odnose, što znači da postoji mogućnost odstupanja na nekoj konkretnoj vodi. Primjera radi, na hladnim vodama (gornji tokovi planinskih rijeka), najbolji mamac za lov krupnog klena u januaru i februaru je hljeb ili Pen Šaju, dok na toplim vodama (donji tokovi većih rijeka) u tom periodu klen najbolje uzima tanke crvene gliste i golježe.

Upravo stoga, za hljeb i slične mamce u januaru i februaru sam stavio oznaku efikasnosti „dobro“, mada bi prva ocjena bila „odlično“ (na hladnim vodama), odnosno „loše“ na toplim.

Prema tome, ocjene iz donje tabele nemojte shvatiti kao katehizis, već samo kao polaznu osnovu za svoja lična propitivanja i usavršavanja na vodi.

 

ZIMSKI   LOV

Kada u novembru naglo padne temperatura i prvi snjegovi počnu da zasipaju ogoljeli pejzaž, za mnoge ribe i većinu ribolovaca počinje dugi zimski san. Kad u tom periodu nekog sretnete na vodi, znajte da imate posla sa pravim ribolovnim fanaticima – mladičarima, škobaljašima i klenarošima (a smuđaroši i štukaroši – op.ur.). To su oni što na vodu nikada ne nose tranzistore niti vode kućne ljubimce, a iz njih možete poneku riječ izvući tek predveče, kad već isprazne pljoske.

Lovci na klenove su možda najmanje fanatizovani u ovoj zimskoj družini, ali su zato sigurno najraznovrsnijeg repertoara. Naime, dok škobaljaši kao mumije prestoje cijeli dan na jednom mjestu, pa su zbog toga stalno nešto nervozni i dok mladičari po hiljadu puta zabace, „češljajući“ sistematski svako izglednije mjesto, kod onih što love klenove se stalno dešava nešto interesanstno. Naravno, pri tome mislim na prve majstore u lovu ove ribe, a ne na one što se ukipe na jednom mjestu, love stalno na jedan isti mamac i stalno se nešto dure i čude u stilu „ma što to klen ove godine ne radi a, evo baš ovdje sam ga nagrdio prošle godine“.

Za pravilan izbor metode lova klena u zimskim mjesecima neophodno je da znate kojem tipu vode pripada vaša omiljena rijeka. U načelu, sve vode možemo podijeli na „tople“ i „hladne“. Pod „toplim“ podrazumjevamo rijeke, potoke i jezera kod kojih postoji velika oscilacija između minimalnih i maksimalnih temperatura (od 2°C do 28°C). To su uglavnom donji i srednji tokovi velikih pritoka Save i Dunava, te jezera i manje rijeke i potoci na nadmorskim visinama ispod 400 m.

„Hladne vode“ su gornji tokovi planinskih rijeka i potoka, te jezera na nadmorskim visinama preko 400 m. Za te vode su karakteristična mala odstupanja minimalne temperature u odnosu na maksimalnu (4 do 12°C°), visok alkalitet vode, te relativno skromna naselja ciprinida u odnosu na dominantne – salmonidne vrste.

 

NA TOPLIM VODAMA

Kad na „toplim“ rijekama temperatura vode padne ispod osam stepeni, klen se pri niskom vodostaju povlači u srednji dio rijeke,  u kanale sa najvećom dubinom i relativno sporijim tokom. Mada zimi traži dublju vodu, klen se ipak najradije zadržava u široj zoni preljeva a izbjegava središnji dio vira, iako je tu najveća dubina.

Sitnije primjerke ćete i dalje moći loviti blizu obale, oko potopljenih stabala, u procjepima između krupnog kamenja, ispred i iza stubova mosta, u adekvatnom korijenju vrba, ispod podlokanih obala i na sličnim mjestima.

Međutim, krupni klen se drži središnjeg dijela rijeke, pogotovo ako je korito sačinjeno od dugih kamenih ploča, između kojih se formira mnoštvo kanala sa šljunkovitim dnom.     

Na manjim rijekama (do 30 m širine) nije problem loviti klena sredinom rijeke, međutim na onim širom od 50 metara morate imati posebnu opremu, pogotovo ako lovite na plovak.

Kada klena lovite na plovak udaljenosti od preko 30 m, obavezan je lagani teleskopski štap dužine od 3,8 do 4,5 m, opterećenja vrha od 5 do 15 gr, lagana grafitna mašinica sa špulnom za daleke izbačaje, kvalitetan najlon  - neutralne boje i promjera od 0,15 do 0,18 mm.

Najbolji plovci su oni od balze, vretenastog oblika (kao za škobalja) nosivosti od 5 do 8 grama i sa drečavo obojenim vrhom, bez ikakvih vršnih nastavaka (kuglica, antenica i sličnih skalamerija).    

Idealni mamci za zimski lov klena na „toplim“ vodama su tanka crvena glista, goljež, zelena larva tularoša i pileća džigerica. Može se loviti i na hljeb, ali rezultati nisu spektakularni.

Od gliste su se najbolje pokazale đubretarske i kalifornijske gliste, prije svega radi svoje žilavosti i otpornosti, mada se dobri rezultati postižu i sa običnom kišnom glistom i lauferkom.

Za lov krupnog klena, možda je još ponajbolji mamac goljež, to je člankoviti crv, crno-sive boje, koji naraste do 5 cm dužine. Nalazi se po vlažnom zemljištu, naročito uz vododerine, ispod trulog lišća, vlažnih krpa i kamenja. Tamo gdje nađete jednog, uz malo truda ćete naći dovoljnu količinu za jednodnevni ribolov.

Crv se nabija na oštru udicu broj 6 do 8, pri čemu treba voditi računa da iz tijela ne iscuri limfa, jer tada ostaje samo tvrda kožica na udici. Goljež je vrlo otporan na habanja (hapanje? – op.ur.), tako da na jednog možete uloviti i po desetak klenova.

Zelene larve tularoša su mali (do 1 cm) člankoviti crni, sa tvrdom glavicom svjetlo do maslinasto-zelene boje. Možete ih pronaći u potocima, ispod krupnog kamenja, u malim kućicama od sitnog šljunka ili u nitima alge kladofore. Ovaj mamac se najčešće koristi zimi za dubinski lov mrene, škobalja i plotice, ali je isto tako vrlo uspješan u lovu klena, kako dubinkom – tako i na plovak.        

Pileća džigerica je „tamo preko“ jedan od najpopularnijih mamaca za zimski lov klena i to baš onog najkrupnijeg. Nevolja s tim mamcem je u tome što se ne može daleko zabacivati, pogotovo ako je džigerica iz zamrzivača, jer tada lako spada sa udice.

Zimi se klen na „toplim“ vodama može loviti tokom cijelog dana, ali je udarni termin od 11 do 15 časova, kad je i najtoplije. Ponekad, kad je sunčano i temperatura se podigne iznad 8°C, klen se izuzetno uspješno može loviti na vještačke mušice. Na manjim vodama možete izuzetno uspješno koristiti klasični mušičarski pribor, dok na većim rijekama i jezerima treba koristiti sistem sa vaser kuglom. U ovom slučaju, bolji rezultati se postižu ako mušice rasporedite iza kugle. Bez obzira da li je u pitanju klasično mušičarenje ili lov vaser kuglom, po meni je najefikasnija ova kombinacija: „Aleksandra“ na kraju sistema, na udaljenosti od pola metra, „Zulu“ mušica na udici broj 8 i na kraju, kao „pilota“ sam najčešće vezivao nekog broan „Palmera“ i to bogato naperenog i izvedenog u dabing tehnici.        

Klen nije sofisticiran kao pastrmka i lipljen, pa mu slobodno možete vući cijeli sistem, uz povremeno lagane trzaje. Za razliku od ljetnjeg perioda, u poznu jesen i zimu se na mušice ne love krupni klenovi (najčešće oni od oko 300gr), ali se zato, kad krenu, čuvarka brzo puni.

 

NA HLADNIM VODAMA

Najatrakivniji zimski lov klena je na gornjim tokovima planinskih tekućica, naravno gdje je to dozvoljeno.

Najvećeg klena u životu (36kg) sam ulovio upravo zimi i to na gornjem toku Sane, 5-6 km iznad Ključa. Istog dana sam uhvatio još osam komada i nijedan nije bio lakši od kilograma. Kao mamac sam koristion „angel-brod“ (Pen Šaju), a lovio sam dijelom na plovak (na sporijim mjestima sa ravnim dnom) a dijelom na „zastavicu“ (na bržim preljevima sa krupnim kamenom). Iskren da budem, tu sam dolazio uglavnom radi izuzetno krupnog lipljena i solidne koncetracije mladice, ali kad sam otkrio ove klenove, kasnije sam namjenski dolazio sa ekipom baš radi njih, mada je valjalo zimi, po onim gudurama, voziti oko 170 km.      

Dakle, za razliku od „toplih“ voda, na kojima zimi klen jede mamce životinjskog porijekla, na „hladnim“ vodama on upravo ludi za angel-brodom i običnim hljebom. S obzirom na to da je klen u „hladnim“ vodama ipak rijetka zverka, vrlo je važno znati mjesta gdje se okuplja (obično su to dublji virovi sa krupnim kamenim pločama ili sa potopljenim stablima). Kad ga „napipate“, teren dobro prihranite nakvašenim i dobro izgnječenim hljebom (otežanim kamenjem), ali tako da se riba ne može baš najesti od vaše primame.

Na ovakvim mjestima riba maksimalno radi jedan do dva sata i to u najtoplijem dijelu dana. Ako profulate onaj pravi termin, bilo da u to vrijeme lovite drugu ribu ili pržite slaninicu uz domaću ljutu – džaba ste došli.

Na ovakvim vodama morate biti spremni na česta „fulanja“, ali zato, kad jednom pogodite prve „oru“, doživjećete nezaboravne trenutke u borbi sa džinovskim klenovima i to u okruženju koje nadima pluća i krijepi duša.

Dakle: „Hajdemo u planine, jer tamo nema zime“. A ima (krupnih) klenova.

 

Ranko Travar
Časopis "Riblovačka revija", br. 2, 1996. godine

Tagovi: klen plovak

Ostavite komentar