Hahahahahhaha
Pre više decenija radio sam na Aerodromu „Beograd“ i češće putovao. Tada su avio kompanije stajale dobro pa su putnicima delile hranu, kafu, suvenire, štampu. Tako sam i ja, da ubijem vreme, uzeo u ruke časopis „Scanorama“ koji je delila kompanija „SAS“ (Skandinavska avio kompanija). Prelistavao sam ga i na veliko iznenađenje ugledao članak o ribolovu. To je bilo davne 1984 godine, izdanje je za juli – avgust. Pisac teksta na čitavih 5 strana bio je Stiven Douns (Stephen Downes).
Pecam od malih nogu ali do tada nisam ulovio ribu težu od 1 kg. Kako se u članku radilo o štukama koje obožavam da pecam, preveo sam ga i ostavio među moje papire. Da li je on uticao na moje pecanje ne znam, ali znam da sam oktobra 1985., na Tamišu kod Sefkerina upecao štuku dugu 67 cm a tešku 2,45 kg. Od tad do danas nisam ulovio veću ribu. Ova moja je minijaturna u odnosu na štuke o kojima je pisano u „Scanorami“, zato mislim da moj prevod vredi pročitati od početka do kraja.
Tela građenog za ubrzanje, potajno i brzo ubijanje, lukava štuka može da poraste do težine od preko 22,5 kg i nema kraja opisima čudovišnih primeraka. No, ulovljeni kolosi imaju značajnu sklonost da rastu posle smrti. To je ozbiljna grabljivica, njeni zubi nanose teške telesne povrede, a štuka jedina od svih slatkovodnih riba gleda ribolovce u lice očima koje kao da se nalaze na pretećoj masci. Smisao toga je obeshrabrivanje neprijatelja pre nego li izbora žrtve, što inspiriše neke ribolovce da tragaju za velikankom, a druge da preuveličavaju njenu veličinu. Granice gabarita ostaju neutvrđene, a odvojiti legendu od istine vrlo je delikatno. Koliko je poznato, samo jednom je zabeleženo da je ronioca ugrizla štuka, a i tad zbog zablude: u tamnim vodama „Norfolk Broadsa“ ronilac je bio u crnom gumenom odelu i na ruci je imao zlatan sat, te je štuka jurnula za sjajnim mamcem ne shvativši da je on pričvršćen za roniočevu ruku. Štuke su, izraženije nego losos ili pastrmka, oblikovane za iznenadna ubrzanja. Dugo, hidrodinamično telo može da proizvede veliku snagu potiska a moćan rep, zajedno sa leđnim i analnim perajem - koji su postavljeni kao pera na streli - prenosi i usmerava ovu snagu kad štuka iz stanja mirovanja prelazi u napad. Iznenađena, može ubrzati do 8 G i više, ali velika repna peraja onemogućavaju je da pliva duže tom brzinom. Zbog toga je njena taktika da vreba skrivena, ako je moguće u mirnoj vodi, sve dok neoprezna žrtva ne dođe na domet iznenadnog kratkog napada, ili da „patrolira“ lagano i približava se žrtvi na udaljenost potrebnu za brzi napad. Štukine boje savršeno odgovaraju takvoj taktici. Mlad primerak ima duge, talasaste, drap–bele pruge duž svetlo–braon–zelenkastih bokova, beličasti stomak i duga tamnozelena leđa. Tako kamufl irane štuke se „muvaju“ oko trske ili u senci grana koje vise nad vodom, bukvalno nevidljive. Koriste i još neobjašnjenu veštinu da plivaju lagano kroz trsku ili drugu vegetaciju, tik pored stabljika, a da pri tom ne prouzrokuju ni najmanje podrhtavanje istih. U toku rasta i starenja pruge se lome praveći neobičnu talasastu granicu između boje slabina i stomaka i redove nepravilnih ovalnih tačaka sa obe strane tela (kod nekih primeraka dostižu i devet redova). Ove išarane strane izgledaju još ubedljivije kod promene svetla zbog mreškanja površine vode u kojoj velike štuke plivaju sa više sigurnosti nego male.
Ono što najviše interesuje ribolovca nisu oblik ili boje njegovog ulova nego veličina štuke. U mirnim jezerima ili tihim nizijskim rekama gde borave, one su lokalna čudovišta. U nekim mestima su zamena za odsutnog lososa, a samo ponegde imaju rivale u velikom šaranu. Sasvim je sigurno da rastu do težina od preko 20 kg, ali otvoreno je pitanje koliko preko toga. Drugo pitanje je kako uloviti veliku štuku a da bi to postigli treba znati nešto i o interakciji štuka sa drugim ribama. U toku dana u bistroj vodi štuke love uglavnom vizuelno pretražujući lovište, krećući se u istom nivou sa žrtvom ili nešto ispod nje. Zato će vešt ribolovac nastojati da postavi mamac na dubinu manju od one na kojoj misli da se štuka nalazi. Međutim, u istoj onoj meri koliko se oslanjaju na pogled, štuke se oslanjaju i na sposobnost da osete kretanje u vodi, što čine bočnom linijom. Ova veština zagonetka je za čoveka, jer čulo sluha nije isto što i čulo dodira. Možda najbolji način da se ovo objasni je da se, lagano mašući ispruženom rukom, prolazi ispred svog lica. Pored šuma koji se jedva može čuti oseća se i dašak vazdušne struje. Štuka, ležeći mirno u vodi, može da oseti približavanje plena čak i u mraku, daleko preciznije nego bilo koja druga riba. Nije poznato na kolikoj udaljenosti koristi ovu prirodnu nadarenost, ali ogledi sa slepim primercima su pokazali da će sigurno krenuti ka mamcu ako se nađe na udaljenosti od 10 cm. Štuka mora proceniti položaj plena vrlo precizno, jer su prilikom napada njena duga, iskežena usta – zbog toga što u njih prilikom egzekucije voda ulazi sa strana - manje efi kasna nego smuđeva okruglasta, izbočena usta. Zauzvrat, štukine vilice mogu da dosegnu plen iz bilo kog ugla pa čak i popreko, dok smuđ može da uhvati žrtvu samo po dužini, od repa ili s glave. Štuka radije napada plen sa strane i drži ga popreko u čeljusti a njeni veliki donji zubi nanose mu smrtonosne rane. Brojnji gornji, manji zubi elastično su učvršćeni za nepce i mogu se lako poviti unazad da načine hrani prolaz kroz jednjak, onemogućivši žrtvi da pobegne. Često, štuka otpliva sa plenom u otvorenu vodu ili na mesto sa kog još živa žrtva ne može da pobegne, da bi zatim olabavila popreč- ni ugriz, okrenula plen i počela da ga guta od glave.
Neki ribolovci su se godinama vodili predubeđenjem da štuka dva puta zagriza mamac. Zato su praktikovali davanje dve kontre. Jedna je sledila neposredno po prvom udarcu (kad je mamac u ustima ribe). Zatim se čekalo da ova drugi put zagrize mamac, i davala nežnija kontra ne bi li se izbegao momenat kada štuka, osetiv- ši da nešto nije u redu, počinje da ga pušta. Ima i nesportskih „kolega“ koji ribi ne daju šansu i čekaju da mamac potpuno proguta, a to može da znači i njeno uginuće (ako se udica otkine ili prekine najlon ). Na ovakvu praksu se gleda sa neodobravanjem.
Štuka, suprotno verovanjima, ne prezire ni gliste. Sve što joj liči na bilo šta jestivo njen je cilj. Kada je davne 1765. ulovljen primerak od 12,60kg (reka Ousa kod grada Jorka u Engleskoj), u stomaku joj je nađen džepni sat čoveka koji se utopio nešto pre toga – ko zna na šta je štuki ličio sat? Za svakodnevni mamac ribolovac mora imati nešto što će privući samo štuku pa je potrebno nešto veće od gliste. Živa ribica joj je omiljena hrana ali ne zazire ni od mrtvih. Dugo se smatralo da je u lovu mrtvim mamcem najvažnije prevariti je adekvatnom prezentacijom. Tako se došlo na ideju da se kroz usta mrtvog kedera provuče najlon a pozadi zakači udica. Sledi vešto zabacivanje a mamcu se dozvoljava da naizmenično tone i isplivava, uz neznatne kretnje. Postoji i drugi način: keder sa udicom pričvršćen je za osnovni najlon vrtilicom i vučen kroz vodu. Obe tehnike su primenjljive i daju rezultate.
Nepokretan, mrtav mamac daje dobre rezultate, a ostaci haringe predstavljaju (za određene predele na severu) omiljen mamac. Po normalnom redosledu stvari štuka neće propustiti da uzme haringu. Naravno, ovo važi za ribolov na manje slanim terenima Baltika, gde se voda otopljenih glečera još nije pomešala sa slanom vodom Atlantika. Tamo štuka pliva kilometrima od kopna i hrani se raznim vrstama plena. Izgleda da i engleska štuka voli ukus haringe, a naročito miris ulja. Haringa ne mora biti sveža, naprotiv. Zašto su ribolovci napustili ovaj poznati ubistven metod? Od pronalaska čekrka i mogućnosti zabacivanja najlona sa udicom i mamcem ribolovcu je omogućeno da aktivno lovi (varaličari), a ne da ulov čeka. Savremena oprema za ribolov dovodi ribolovca u povoljniji položaj, položaj tragača.
Pecanje povlačenjem radi ulova veće štuke zahteva jak pribor. Ko želi veliku ribu mora imati veći mamac, jak najlon, sajlicu između udice i osnovne strune jer će inače štukini zubi njoj lako omogućiti beg i sa udicom u ustima. Upotrebom savremenih (plastičnih, drvenih) mamaca oblikovanih i obojenih kao prave male ribe dobar ribolovac može postići sjajan ulov. Savremene varalice posebno uvećavaju vaše šanse jer su napravljene tako da mogu tonuti brže ili sporije, dublje ili pliće, mogu biti vučene preko prepreka i ispod granja radi pretraživanja dela terena za koji se smatra da je prebivalište štuke. Mnogi se ribolovci kunu da su blinkerima hvatali štuku koja je prethodno, kod neuspelih pokušaja, zubima izgrebala boju sa varalice. Stoga se smatra da nju prvenstveno izaziva pokret a ne boja.
Neki irski lovci izjavili su da su videli plovku kako nestaje pod vodom u jezeru Loh Šilan i smatrali su da ju je povukla velika štuka. Postavili su improvizovan plovak, mamac zakačen za burence, koga je vetar nosio kroz zaliv. Štuka je posle uzimanja vukla burence 80 minuta. Kada su je izvadili i izmerili bila je duga 1,20 metara, obima od 155 cm i teška oko 24 kg. Ako je ovo tačno, bila je veća od bilo koje ranije ulovljene štuke u Velikoj Britaniji. Kad je pukovnik Tornton upecao komad težak oko 22 kg na jezeru Loh Patulih 1784. godine, on je vukao čamac, kapetana Valera i dvojicu slugu. Prošlo je sat i četvrt pre nego što su sluge izvukle čudovište za rep na obalu... Jedan način koji više nije u primeni bio je da se mamac veže guski za nogu i da se ona pusti da pliva po jezeru u kome ima štuke. I razne druge neuobičejene metode bile su povremeno uspešne. Divna štuka, teška oko 18 kg, dužine preko 1,20 metara, uhvaćena je u leto 1865. godine na terenu „Apton Haus“ blizu Edžhila u Engleskoj. „Upecao“ ju je pukovnik Pjurfoj Ficdžerald, odnosno primetio kako je zgrabila palicu za kriket, koju je u jezero ispustio njegov trogodišnji sin. Za palicu je bio zavezan kanap, te je on štuku izvukao na obalu. Velika štuka iz jezera Whittlesea, najveća za koju se zna u Engleskoj (teška 23,40 kg) „ulovljena“ je 14 godina pre toga na neponovljiv način: iskopan je kanal dug 24 kilometra i je zero je isušeno! A evo i ribolovačke priče iz neproverenih izvora: jedna je nađena u plastu sena sa zubima zarivenim u zadnju nogu mrtve lisice?!
Što se tiče vremena za lov štuke treba da se zna da se ona mresti početkom godine, od marta do maja (kod nas od februara do aprila - prim. prev.) tako da njena mlađ može da raste i hrani se tek izmreštenim ribicama ostalih vrsta. Štuke se dobro hrane i zimi kada ima leda i snega. Lakše se love po hladnom vremenu kada nema vodene vegetacije, a pohlepni ribolovci znaju da je najbolje termin u novembru, kada nema rastinja koje smeta, a vreme je za čoveka još podnošljivo. U toku 24 časa postoji top-period za lov štuke: sigurno je da su, bar u nekim vodama, one aktivnije u sumrak nego li usred dana. Njihovo dnevno kruženje bilo je vrlo pažljivo proučavano na jezerima u oblasti Manitoba (Kanada), gde je doktor D.H. Louler postavio škržne mreže na različitim dubinama i povlačio ih s vremena na vreme da bi utvrdio njihovo kretanje. Zaključio je da su na dubini manjoj od 2 metra štuke bile najaktivnije od 18:30 uveče do 5:30 ujutro. Sa rađanjem sunca štuke su se hvatale u plićoj vodi, a njihova aktivnost je smanjena za petinu u odnosu na noć. Posle 10 časova pre podne idu u plićake, u kasno posle podne ima ih kao rano ujutro. Najveći broj zabele- žen je posle prvog sumraka. Ali, sa drugom vrstom mreže dobijeni su i drugačiji rezultati (duboko postavljene mreže). Štuke su lovljene tokom noći, ali se ulov povećao odmah po izlasku sunca. Ako se štuke u Engleskoj ponašaju kao ove u Manitobi onda se mogu izuvući dve pouke. Jedna je da noćni lov štuke primenom nepokretnog mamca ili prikačenim živim može biti vrlo bogat. Druga je da su, ako se lovi varalicom, šanse bolje u kasno popodne nego ujutro.
Štuke imaju značajnu sklonost da rastu posle uginuća. Ponekad je taj rast izmerljiv (kao u slučaju ulova rekordne britanske štuke teške 19,35 kg, uhva- ćene 1974. godine štapom i najlonom a koja je imala samo 14,40 kg pre prepariranja). Problem je u tome da su štuke, a to je realna pretpostavka, u prošlosti bile veće i nalazile su se u vodama udaljenim od civilizacije, a danas su manje i ima ih u svim lokalnim vodama. Velika štuka ulovljena kod Manhajma, verovatno 1497., bila je teška 157,5 kg ili, kako su neki tvrdili 247 kilograma... Najveći primerak štuke u Britaniji zabeležila je štampa. Bio je dug 2,70 metara i težak 76,5 kg, a ulovljen je u bari dubokoj preko 8 metara, u „Lillishall Limeworksu“ blizu Njuporta, Monmaut, u januaru 1765. godine. Priča je vrlo sumnjiva, jer se na tom mestu nije lovilo, niti je bara ikad poribljavana. Suprotno tome navedeno je da je jedan parohijan bio uvučen u baru dok je pecao. Prema tome, nešto od ovog je netačno. Pored toga podatak o ulovu objavljen je 30 godina kasnije, što je dalo vremena štuki da poraste... Štuka teška 35,10 kg, čak veća od one u Loh Kanu, navodno je bila žrtva gospodina O’Hanagana iz Kantri Klera i to avgusta 1830. godine. Ribolovac je imao 70 godina. Njegov drug Pursel iz Kantri Korka bio je čak i stariji, a i poznatiji jer je navodno dobio titulu viteza kad je 1811. ubio nožem za rezbarenje trojicu provalnika.
U današnje vrema ribarska kompanija „Inland Fisheries Trust“ smanjila je broj štuke pokušavajući da ribolov učini interesantnijim i privlačnijim za turiste, pa je tom prilikom mrežama izlovila i nekoliko komada težine preko 18 kilograma. Potreba kapitalnih štuka za velikim, ribom bogatim vodama u kojima se još ne lovi, rezultirala je njihovim opstankom u velikim jezerima i rekama oko kojih skoro da nema civilizacije. Prema podacima, do 1984. godine najveća štuka ulovljena štapom u zapadnoevropskim zemljama bila je teška 23,40 kg. Pala je u kubicima kod Goslaua, u Zapadnoj Nemačkoj, a srećni ribolovac bio je Fridrih Vicani. To se zbilo 1981. god. Međutim, Nemci govore o velikoj štuki ulovljenoj blizu Dahaua (zloglasnog logora) koja je bila još veća. Ova zver bila je, po priči, zakasnela žrtva I svetskog rata. Navodno je jedan zemljoradnik ure- đivao imanje i našao u štali eksploziv koji je tu ostavljen ili zaboravljen. Kako mu je bilo poznato rukovanje eksplozivom, a želeo je da ga se otarasi, spojio je upaljač i detonator i sve to bacio u dubinu obližnjeg jezera. Posle eksplozije došlo je do sekundarnog potresa. Zemljoradnik je uzeo kanap i ribarski pribor i izvukao izuzetan primerak štuke, duži od njega samog, i odneo u banku. Na nesreću, 1919. bila je „gladna“ godina, pa je odmah prodao ulov. Zbog toga nije bilo dokaza o njenoj veličini i težini, ali izveštači spominju 31,5 kg.
N. V. Krostov, biolog, izjavio je da je lično video štuku tešku 34 kg ulovljenu u jezeru II’men blizu Novogoroda 1930. godine, a I.S. Berg, autor publikacije-vodiča za ribolov u sovjetskim vodama, govorio je o primercima teškim do 65 kg ulovljenim u donjem toku reke Dnjepar, doduše u prošlom veku. Jezero II’men je pravi raj za ribolovce, ali i za štuke. Široko oko 60 km., sa primercima deverika od 6 kg i grgeča od 15 kg težine za poštovanje je i u Britaniji – ono odista jeste raj. Istočno od ovog jezera, u basenu reke Amur, na granici između Kine i SSSR-a (sad Rusije) ima izvrsnih primeraka štuka obrnuto poređanih boja (tamne tačke na svetloj osnovi). Nisu kapitalke ali su ipak povelike (Esox reicherti). Još istoč- nije u severnoj Americi, ima pet vrsta štuka. Tri su male, četvrta (Esox ester), severna štuka, ista je kao i Esox lucius u Evropi i Aziji. Peta, možda najveća od svih je čuvena „muskellunge“ - Esox masquinongy iz Velikih jezera Ontario i St. Lorens. Zabeležen je rekordni ulov štapom, primerak od 31,5 kg, a mrežom je ulovljen kolos od 45 kg, dužine 1,80 metar. Ova vrsta štuke se mresti kasnije od evropske i daleko je borbenija.
Postoje hibridi, zbog tamnih pruga zvani „tigrasti maski“ ali oni nisu plodni. Poznata veličina „muskellunge“ nije veća od registrovanih većih štuka u Evropi, iz sličnih voda. Ovakvim čudovištima potrebne su veće količine hrane, a smatra se da štuka stara 12 godina, teška 9 kg pojede za života oko 2.500 drugih riba ukupne težine oko 170 kg. Takođe, veći primerci rastu sporije i jedu više. Ali, hrana nije sve čak ni za ribe grabljivice. Postoji fenomen koji ihtiolozi nazivaju „veličina sa hijerarhijskim dejstvom“. Čak i kad ima više hrane nego što može da pojede, velika riba raste brže ako je u društvu ostalih iz iste vrste (a manjih od nje), nego ako je sama. Moguće je da na nekim mestima štuke rastu brže nego na drugim. Velika štuka iz irskih jezera raste zapanjujućom brzinom! Jedna težine 18,45 kg imala je samo 8 prstenova na škržnim poklopcima ali nisu nađene starije od 12 godina. Ako se može verovati podacima iz knjige R. Bruka „Veštine ribolova“ (London 1772.) par izmreštenih štuka uzet je iz jarka blizu Valingforda, ženka od 24,30 kg i mužjak 22,95 kg. Ali, nije sigurno da su takve štuke ulovljene na sportski način. Nije reka Temza takva da bi ovakve grdosije u njoj našle odgovarajuća mesta.
Objavljeno u časopisu "Uhvati & Pusti", broj 1, decembar 2010.