Zimske štuke

Postavio Pedja Pašćan 21/01/2019 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Ako biste jednog dana (kada nemate pametnija posla) rešili da među prosečnim srpskim ribolovcima sprovedete anketu (ono po sistemu - koja je najgledanija TV emisija, sem naravno, neprikosnovenog Dnevnika 2 RTS-a) na temu „Kada loviti štuku?“, odgovori ne bi bili nešto izneneđujući... Sem ustaljenih top-termina proleće i jesen, poneko bi se možda odvažio da kao soluciju navede i leto. Zima? Jako retko (da ne kažem skoro niko).

To i ne čudi baš previše, jer se zna da štuka (a u ostalom i druge grabljivice) spadaju u jako racionalna bića (???). Pa, da...

Dolaskom hladnijeg vremena i hlađenjem vode, njihov metabolizam se usporava (da ne kažem - prelazi na „rezervu“) i u potragu za hranom kreću vrlo retko (ili nikako) i ograničavaju se na ono što im slučajno „zaluta“ na teritoriju, u domašaj nekoliko zamaha repom. Racionalno - priznaćete... Zašto uzalud trošiti dragocenu energiju i zalihu (rezervu) koju su nakupile u toku leta i jeseni, na tamo neku ribicu koja joj je prošla van „dometa“. Ako se zalete i promaše je - „džabe su krečile“, a zima je duga (i hladna). O.K., reći će neki od vas, pa gde je tu onda naš, pecaroški rezon, da je (mislim štuku) „pojurimo“ zimi u „nevreme“? Kakve su nam šanse za neki, iole pristojniji ulov, gde je potražiti, čime, kako, zašto?... Polako rođaci... Idemo redom...

Dugo godina sam spadao u onu većinu (anketiranih) koja je štuku, po nekom nepisanom pravilu, lovila isključivo u proleće i jesen (tačnije, težište je bilo na jeseni, jer u proleće štuka, posle mresta i nije baš nešto „ješna“, dok ne „odboluje“ i vrati se u „normalu“). Bilo da sam se opredeljivao za „pampuranje“ ili varaličarenje, činio sam uzgred još jednu (vrlo čestu) grešku. Tražio sam je u plićim delovima vode, koji se brže zagrevaju i samim tim predstavljaju okupljališta sitne, bele ribe, njihove omiljene „poslastice“. Međutim, vremenom sam, kroz praksu, počeo da menjam neka svoja (zastarela?) shvatanja. Za početak, počeo sam da „češljam“ dublje delove u priobalju, „začinjene“ panjevima i granjem, „rupe“ u blizini plićaka, odsečene obale i ostale „budžake“ koji su mi se učinili zanimljivim za „obradu“, pogotovu s proleća. Umesto „standardnih“ kedera (odomaćenih kod naših „štukoljuba“) od čitavih 5-6-7cm, počeo sam da koristim, recimo bodorke, od 15-20cm (dušu dale za tiganj), ili „babe“ veličine dlana (odraslog muškarca višeg od 180cm, da ne bude zabune), ili leptiraste varalice nikad manje od no.5 (po Mepps-u), ili pak silikonce veće od 15cm. Takav „renovirani“ pristup rešavanju „štučjeg pitanja“ doneo mi je u startu (kao nagradu) veliki broj povelikih štuka (kad kažem povelika štuka, mislim na onu iz kategorije +5kg). Sledeći korak je predstavljalo „čačkanje“ takvih mesta i u toku leta (mnogi bi se iznenadili kakve se sve ale mogu „izbunariti“ u julu ili u avgustu, po temperaturi vode idealnoj za čaj). Pravila postoje da bi se kršila (to, jel‘te zna svaki prosečan Srbin, koji u svakom zakonu odmah „izburgija“ rupu i tako ga učini validnim). Vreme je bilo za završni „udarac“...

Reših tako jedne (nešto blaže) zime da okušam sreću negde oko Nove godine na Dudinom dunavcu. Namerno nisam požurio na vodu ranom zorom (mimo mog običaja da ako ne bauljam po mrklom mraku po obali, smatram da i nisam bio na pecanju), nego sam rešio da se tamo „nacrtam“ negde oko podne, pa šta mi bog da... Do mraka (znači do nekih 16:00-17:00h) imaću sasvim dovoljno vremena da „izroštiljam“ većinu pozicija koje sam nameravao da pretražim. Ako ništa drugo, neću se nešto preterano napatiti po mraku, magli i jutarnjoj zimoći. Na „Dudu“ sam stigao (normalno BUSom, kako drugačije) negde posle 11:00h. Magla se već poprilično podigla i „zubato“ Sunce je lagano grejalo površinu vode (joj, lirskog li opisa). Za početak, nema leda po površini. Prvi „plus“ za moje varalice. Iz obližnjeg šumarka podizao se tanak pramen dima - opa, nisam izgleda jedini manijak koji očekuje štuku od Deda Mraza. Kraj vatrice zatičem dedicu od skoro 70 leta. Predstavio mi se kao deda Đole, „samofinansirajući“ penzioner (reče da redovno plaća porez, info-stan, struju, telefon i ostale „harače“, da bi posle država imala od čega da mu isplati penziju, koju im on uredno, kroz redovno plaćanje računa vrati pa tako u krug...). Simbioza...

Mimo običaja (zakletog „Kokakoličara“), „prekrstim“ se sa dekicom da razbijemo „Maler(a)“ (deka nije tada znao da se taj Maler ne razbija baš tako lako - ako je doživeo, pročitao je u magazinu „Reviri Srbije“ koju godinu kasnije, pa batalio „ćorava posla“). Pogledam usput tri balerine ispod oka (zabačene par metara odobale, dubina oko 1,5m), na šta mi „ćale“ na brzinu „raportira“ stanje na terenu: „Džabe sinko“, reče on, „od zore sam tu, kubik drva spalih na ovoj vatrici, a štuka ni da gricne...“. Nisam hteo da mu kažem da se u startu zaj... (joj, što sam se profinio sa ovim tačkicama) u taktici, ali i tehnici (u ovo doba štuka se slabo kreće i treba je „pronaći“, a za to je varalica mnogo pogodnija od kedera, i to onog „piccola“ od 5-6cm). Ima vremena...

Prvo da ja isprobam moju taktiku (i tehniku), pa ću posle da mu „mudrujem“, da ne bude posle da se novi selektor fudbalera Srbije u startu zaj... („Mudrost je zaćutati onda kada treba, a ne kad ti kažu da ćutiš“. D.M. Uča). Odmah iza krivine je bilo potopljeno drvo (ma šta drvo - sekvoja!), za koju sam znao od ranije. Dubina nekih 3-4m, visoka, odsečena obala, nešto zaostale trave u priobalju. Miriše na ribu (nisam rekao „neopranu“)... Malo me je brinula ta odsečena, visoka i blatnjava obala, ako pazarim štujku, kako ću je podići gore... Nema veze, „o tome ću misliti sutra“ (g-đica Skarlet O’Hara)... Došunjao sam se do te topole (nema kod nas sekvoja) i bacio varalicu paralelno sa potopljenim stablom, za svaki slučaj jedno metar-dva dalje da ne okačim varku u startu. Pustio sam mog „Mepps Giant-Killer-a“ da legne na dno, odigao ga vrhom štapa i vrlo lagano „zaroštiljao“... Negde na pola puta do obale „Killer“ je stao k’o ukopan. Bez udarca? Zakačka? Više mahinalno sam kratko, onako iz zgloba, „bocnuo kontricu“...

Kad mi tad nije izleteo štap iz ruke neće nikada... Normalno, „gospođa“ je pojurila pravo „kući“ (pod stablo), valjda da me tuži „mužu“, ali joj nisam daovremena da „vrišti“. Odvojio sam je od topole (od Topole, od Topole...) vrhom štapa, dok je istovremeno druga ruka stiskala špulnu, da joj kočnica ne da tih par metara konca koji bi (za nju) značili spas. Posle jedno dva minuta „dama“ je videla da je „vrag odneo šalu“, vrlo elegantno se ispružila na površini i... predala mi se... Skarlet (ali ne Johanson) je tek tad ukapirala da nema teorije da siđe do vode i pokupi „smorenu“ štujku. Ništa... Idemo „u šetnju“ obalom do deke (joj, romantike ba...). Kod njega je obala u nivou vode, samo da joj usput ne „nadođe“ da proba opet da napipa neki krš.

Šetam ja tako „kera“ po obali i deda me spazi: „Šta je sinovac? Sedmica na ‘Loto-u’?“. Nije ćale sedmica, nekako mi više liči na peticu... Ma, „Brzi Gonzales“ je mala beba za čiču. U par sekundi se stvorio kraj mene sa meredovom u rukama. Gospođa je „sela“ k‘o beba na nošu... Poveliki stomak nam je govorio da je dotična u „blagoslovenom stanju“ (poodmakli stadijum trudnoće). Pogledali smo se za trenutak (mislim deda i ja) i u momentu doneli odluku... „Mama“ ide „kući“ (svojoj)... Umesto mene, tu čast je imao dekica (imao je čizme, za razliku od mene). E, od tog doba, jedno dobro parče zime (ono kada nema leda) posvećujem štuki. Ostatak zime je ipak „rezervisan“ za moju „najveću ljubav“ - smuđa (jes‘, mogu da „lajem“ kad mi žena nije u blizini). Zato, „naoružajte“ se većim varalicama (leptiri, kašike, vobleri, silikonci...), ili krupnijim kederima (ako vas baš mrzi da „roštiljate“), natrontajte se k‘o da ste krenuli u Sibir (na ekskuziju), pa na vodu... Sve dok led ne okuje kanale, bare, jezera i Dunavce, štuka vas strpljivo čeka. Nemojte se previše iznenaditi ako „bocnete“ i neku sedmicu i to ne na „Loto“-u... Bistro vam (i toplo) bilo, i... vidimo se na vodi...

 

Autor teksta: Dejan Mučalica - Uča
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 34, Januar 2012

Ostavite komentar