Zima, zima e pa šta je, ako je zima nije lav...

Postavio Pedja Pašćan 13/12/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Zima – nekada najomraženije godišnje doba ribolovaca doživljava preobražaj poput priče o ružnom pačetu. Ako bi se nečim imala i pohvaliti to bi pre svega bile hedonističke polemike ide li uz kiseo kupus bolje proja ili slanina, a uz to prija li više šah ili jamb, crno vino kuvano ili dobra ljuta rakija...? Ima onih koji vole skijanje, ali to je sve u svemu nekih desetak dana, a sve ostalo se nekada svodilo na glancanje i podmazivanje pribora, sočno okićene i preuveličane priče iz ribolova na svakoj slavi i proslavi i dugo, dugo iščekivanje proleća.

Ukoliko bi trebao navesti racionalne razloge nekadašnje „zimske“ apatije, najpre bi to pripisao tehnološkoj nezrelosti, jer u vreme kada smo mrzeli zimu nije bilo prefinjenih tankih najlona (skobalj se lovio na Lesku 0,18 koja je imala slične karakteristike telefonskom kablu), karbonskih udica i dugih laganih štapova pa je na taj način izvan domašaja ostajao onaj prvi preduslov uspešne zimske sezone, a to je suptilnost. A evo i zbog čega.

Dolaskom zime i niskih temperatura sve u prirodi polako i usnulo zastane, uspori se. Sivo nebo i ogoljene grane bez cvrkuta ptica, a voda hladna prividno bez života. Većina ribljih vrsta toliko smanji metabolizam i potrebu za uzimanjem hrane da ih je gotovo nemoguće uloviti, dok druge krenu u pregrupisavanje i formiranje velikih jata koja zauzimaju delove vodotoka sa umerenim tokom. Ta grupisanja su vezana za prvu stvar koja dolazi na red sa prolećem a to je mrest i mrestne migracije. Dakle imamo jednu kontradiktornu situaciju: riba drastično smanjuje metabolizam (što je za ribolov nepovoljno), a sa druge odjednom se sa svih preliva, sprudova i brzaka ogromna količina ribe sjati u tačno određene zimovnike (što je za ribolov jako povoljno). Na tako malom prostoru velika količina riba brzo obrsti sve zalihe prirodne hrane čija produkcija drastično pada u zimskom periodu. I eto nama prilike da ne prespavamo baš celu zimu.

Kao dečačić pamtim komšiju Laleta koji se odnekud stvori na vratima lokalne kafane (put do škole najčešće vodi pored neke kafane) pokazujući prijateljima ulov skobalja! Istog momenta zaboravih na domaći i pravac kući kod mog Koleta i Miljana ozaren kao Kolumbo. Sve u svemu rođenim očima moraš verovati, pa na osnovu tog verovanja hrabra trojka kreće u potragu puna iščekivanja. Gde ići? Pa naravno, nismo mi neki tamo derani, zna se gde se peca skobalj, na prvi preliv. U to vreme nezgoda kod naglog radovanja je bila spora i duga tuga kada smo nakon nekoliko pokušaja najzad shvatili da postoji neka fora usput prebolevši pošteno zarađene batine zbog propuštenih domaćih zadataka i bežanja iz škole. Vrati se sumorna zima bar za neko vreme dok stasali momčići ne otkriše tajnu. Možeš celo polugodište bežati iz škole na pecanje, ali ako nisi na pravom mestu nećeš ništa upecati (osim batina).

 

Prvo i osnovno pravilo – pronađi zimovnike.

 

Uprkos usporenom metabolizmu za stabilnog vremena se predveče i u ranim jutarnjim časovima riba odaje svojim iskakanjem iz vode. Ne postoje čvrsta pravila o terenima na kojima su zimovnici, to se može promeniti iz godine u godinu, ali najsigurniji način lociranja zimovnika je šetnja obalom u sumrak. Tada osim pronalaženja zimovnika možemo tačno uočiti pozicije na kojima je najveća koncentracija ribe. Jedina napomena vezana je za jutarnje izbacivanje ribe koje se po pravilu intenzivnije javlja u mirnijim i dubljim delovima zimovnika, dok je predvečernji cug obrnut, na izlasku iz zimovnika na manjim dubinama. Zaključak je nedvosmislen, riba noć provodi u dubini vira sa najsporijim tokom, dok se preko dana polako premešta ka grebenima i plićacima. Kada prvom i osnovnom pravilu dodamo prvi preduslov a to je suptilnost, na dobrom smo putu. Najučestalija primama za skobalja u zimskom periodu je stari, raskvašeni hleb. Vodite računa da je voda hladna te je i otvaranje kugli sa primamom usporeno, pa zbog toga hleb treba zamesiti mekano, tek toliko da može poneti kamen koji služi za otežanje. Ukoliko konfiguracija terena to dozvoljava još je bolje primamu bacati bez otežanja, ali tada hleb zamesite tako da kugla koju bacate u vodu mora gotovo cela da dođe do dna.

Danas je gotovo svaki zimovnik poznat velikom broju poklonika zimskog ribolova, pa je ribolovni pritisak na njima zaista veliki. To ima i dobre i loše strane. Dobro je što se na takvim zimovnicima riba svakodnevno i obilno prihranjuje, pa zahvaljujući uslovnom refleksu riba rado prihvata prihranu i na nju dobro reaguje. Na takvim zimovnicima često je moguće uspešno loviti bez primame. Mamac je standardna ruža od hleba ili neki od ribolovnih hlebova, naročito za izrazito hladnog vremena. Hlebna ruže se montira mekano na udice veličine no 12 ili 14 za prosečnu težinu riba do 1 kilograma, a kada se love krupne ribe, preko kilograma veličina udica može biti do broja 10. Bistra i hladna voda, duboki prelivi sa sporim tokom upućuju na upotrebu što finijeg i kvalitetnijeg pribora a standard je: osnovni najlon debljine 0,14-0,12 a predvez za broj manji 0,12-0,10. Kada se odlučujete za težinu plovka osnovno je da se uvek koristi najlakši mogući prema brzini toka, jer su uzimanja mamca nežna pa se može desiti da upotrebom težeg plovka ona ostanu neprimećena. Ukoliko očekujete da će riba kidisati na ponuđeni mamac, to se neće događati, ali će umesto toga na repertoaru biti čitav dijapazon najrazličitijih načina uzimanja mamca, od blagog usporavanja, košenja antene plovka do neznatnog titranja.

Poenta se nameće u vidu besprekornog sondiranja terena i vrhunske prezentacije mamca. Naravno i tada postoji bezbroj varijacija koje će zavisiti od konfiguracije dna, neprimetnih podvodnih strujanja i načina prezentacije u čemu će vam praksa najviše pomoći, bez obzira šta ja sada budem napisao. Postoje situacije kada riba jednostavno neće da uzima hleb, pa otuda i u zimskom repertoaru postoji još nekoliko mamaca. Naravno crvi kao visoko proteinska hrana naročito po velikoj i suroj vodi mogu biti odličan mamac koji povećava izglede za ulov i drugih zimskih špecija kao što su klen i plotica. U samom pristupu ribolova se upotrebom crvića ništa se drastično ne menja. I dalje je od vrhunske važnosti suptilnost i prezentacija. Po ekstremno hladnom vremenu na ravničarskim rekama moguću alternativu, kada je visok vodostaj, možete uspešno pronaći i u tankoj crvenoj glisti. To se bezbroj puta pokazalo uspešnim, naročito na Ibru i Moravi. I na kraju „trava”, kao prirodni produkt ili najčešća prirodna hrana skobalja.

 

Saga o „travi“

 

Prva spoznaja trave kao mamca za ribolov došla je slučajno. U eri neosocijalizma, kao svaki lepo vasptiani sinčić na radnoj akciji u Plitvicama 1984. godine, u blizini... vidim tablu sa natpisom koji me je jako zbunio: „Zabranjen ribolov na travu!“. Ostade to nekako u podsvesti do momenta kada sam danima odlazio na Lim i nekako načuo priče o čarobnom mamcu – travi. Malo pomalo počinjem da eksperimentišem i gle čuda, zaista sam tada imao puno uspeha. To što sam tamo naučio počinjem da primenjujem i kod kuće na Rzavu i Moravici, koristeći blagodeti ovog izuma koji me je najedanput izbacio ispred mnogih „na glasu“ ribara iz mog kraja. Nakon višedecenijskog iskustva danas mogu reći da o travi znam sve. Osvrnuvši se na zimsku sezonu i osnovni postulat mogu da kažem da zimi riba rado uzima travu isključivo na mestima sa ekstremno sporim protokom vode, na tačnoj dubini pri čemu se uzimanja mamaca jedva uočavaju. Pamtim ribolove na Drini kada sam uspešno lovio na velikoj udaljenosti sa toliko sporim protokom da jedva uočavate kretanje plovka. Signal da je riba uzela je zaustavljanje plovka, a jedini način da to uočite je da istovremeno uz antenu plovka „markirate“ neki orjentir na obali. Postoji još jedna karakteristika pecanja na travu. Filozofija ovog pecanja je u pravilnoj prezentaciji, jer je cilj oponašati prirodnu travu koju voda kida i odnosi. To znači da se mamac prirodno spušta vodenim strujama bez ikakvog zadržavanja i najvažnije da se kreće iznad dna. Zbog toga je karakteristika pecanja na travu da plovak glatko klizi po površini vode i trava ne sme dodirivati dno. U tom slučaju svaka promena u ponašanju (plivanju) plovka je uzimanje mamca. Svako uzimanje mamaca (svaka promena) znači ulovljenu ribu, pri čemu je gotovo nemoguće da riba spadne sa udice. Drugim rečima od 100 riba na štapu možda se desi da se jedna ne izvadi. Dugo godina sam svesrdno uživao u ovoj tehnici pa su prve zabrane ove tehnike kod nas početkom ovog veka i kod mene izazivele revolt. Polako era trave dobija puni zamah kroz masovnost a tada na scenu stupa naša tradicionalna sposobnost da sve što je lepo i dobro uništimo. Sve veći broj „majstora“ počinje da primenjuje ovu tehniku na potpuno drugačijim principima koji se mogu svesti na prostu rečenicu, veća dubina od stvarne i pravo u srce jata pa udri po 5, 6 i više kontri u jednom prolazu. Pri tome riba se svesno ili nesvesno kači za telo, a procenat izvađene ribe sa gotvo 100 postotnog spada na 20-tak procenata ili drugim rečima od 10 zakačenih riba izvadi se 2-3 ribe. Kada se ova tehnika širila na područja izvan Drine i Lima poprimila je nepravilnosti koje su dalje nadograđivane prvo na Zapadnoj Moravi, pa na Ibru, pa na Južnoj Moravi, pa....

Danas mi je gotovo mučno prošetati obalama Ibra ili Zapadne Morave jer vidim ogroman broj ribolovaca koji najčešće potpuno nesvesno pogrešno primenjuju „ribolov na travu“: dubina na sistemu bar za 1m veća od stvarne, ogromni plovci, zimovnici sa nešto brzim protokom i većom koncentracijom ribe, pa u svakom prolazu udri po 7-8 kontri. To što na sistem pojednini nesavesni dodaju i trokraku udicu je već priča za sebe... Među svim tim ribolovcima ima i takvih koji su svakog dana na vodi u cik zore, da se zauzme najbolje mesto, i koji bi bez ikakve griže savesti ulovili što je moguće više ribe. Na stranu što ogroman broj časnih ribolovaca, koji cele nedelje radi na svojim poslovima, vikendom ili praznikom dođu na zimovnik i jednostavno nemaju mesta zbog njih. I možda najvažnija stvar je ta da nije najveći problem što će se neko napecati ribe više nego što je dozvoljeno, već je problem što će usput petostruko veću količinu ribe povrediti. O tome najbolje govore prošlogodišnji ulovi na Zapadnoj Moravi kada od 10 ulovljenih skobalja barem 5 ima vidne povrede od kačenja udice za telo. Svaka zabrana u ribolovu imaće i svoje kolateralne štete, ali ovog puta mi se čini da će je opšta dobrobit daleko prevazići.

 

Autor teksta: Goran Radović - Gica
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 33, Decembar 2011

Ostavite komentar