Ulaganje u infrastrukturu

Postavio Pedja Pašćan 08/11/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Bombastično zvuči, znam, ali se ljuto varate ako ste, i za tren, pomislili da je to Mrka uleteo na stranice „Revira“ sa obećanjem o završetku nekog auto-puta ili mosta (normalno, „pre roka“). Ovo je ipak neka druga priča... Priča o „ribljoj infrastrukturi“...

Još kao klinac, pecajući skobalja i mrenu na Toplici, uočio sam da daleko bolje prolazim na mestima gde je neka prirodna prepreka (stena ili veći kamen, ili drvo u vodi) zajazilo i usporilo tok. Iza te „brane“ primama se uvek bolje „držala“ i zadržavala ribu u blizini, a kao po nekom nepisanom pravilu, tu su se uvek i lovili najkrupniji komadi (em ima klope, em sporiji tok pa ne mora grešna mrena da „pegla punom parom“ uzvodno). Uskoro smo i sami počeli da pravimo ovakve mini „brane“ od kamenja i pruća kraj kojih smo uredno punili čuvarke. Gotovo identična priča ponavljala se i sa krupnim „glavonjama“ koji su koristili slične pozicije za zasedu ili popodnevnu dremku posle dobre klope. Skakavac, žabica ili varalica ubačeni iza zaklona, gotovo uvek su rezultirali snažnim udarcem i lepim klenom na udici. Kasnije, slična iskustva sam stekao i pri pecanju bele ribe, deverike, babuške ili šarana. Osnovna „mudrost“ je bila pronaći neku potopljenu vrbu ili topolu (nebitno da li je u pitanju reka, kanal, bara, jezero...), par dana potrošiti na prihranjivanje, pa zabaciti što bliže tom kršu. E, ako se sa druge strane najlona nađe neki podebeli „ćora“, pa odmah po kontri zapali pravo u granje... to onda postaje pitanje ne samo veštine, znanja i iskustva, nego i kvaliteta pribora, pa i čiste sreće. Zašto sam vam sve ovo ispričao? Pa zato što (na sreću) sve ovo važi i za grabljivice, pa i njih uglavnom tražimo u nekom kršu, granju, kamenjaru, oko stubova mostova (nije nužno da ih je Mrka gradio), ili po „rupama“ na rečnom dnu. Nisu ni one blesave da uludo troše snagu na plivanje u potrazi za dobrim zalogajem ako im već on sam može upasti „na leglo“. Ima li šta lepše za nekog „štukoljuba-pampuraša“ nego da svoje balerine „parkira“ kraj nekog granja (ili panja) i da samo sačeka da ono krene da se „razmrdava“ - „ mama“ snimila kedera, pa krenula da ga „pita za zdravlje“. Ili, šta mislite o nivou adrenalina kod nekog „smudjaroša-dubinkaša“, koji je zorom ranom zabacio kedere ili filete na dno posuto šljunkom i krupnim kamenom i bar pod nekim starim panjem kog je voda „još onomad“ nanela... Ruka je kraj samog štapa a srčka ’oće da iskoči... Somaroši (kao i somovi) vole da „nagaze“ veliku rupu na rečnom dnu, pa da „obaramo ruku sa brkom“ - ko će koga da odvuče (dovuče)... Sve je to lepo, reći ćete, kad takvih rečnih „frcokli“ na vašoj vodi ima,ali... Pa, ako ih nema - izmislite ih!!! Hoću reći, napravite ih... OK, samo ne preterujte. Nemoj da neko pomisli da što veće „građevine“-to veća riba, pa da ćapi u ruke „motorku“ i u vodu svali jedno „dvajes-trijes meteri“ drva, ili da u pokušaju prebačaja plana, u vodu, kraj obale, podavi jednu kompletnu mesečnu produkciju omanjeg kamenoloma. Pravljenje „mesta“ se ponekad graniči sa umetnošću (ikebana brate... ma kakvai kebana - bonsai bre!). U „dane gadne, kad voda padne...“ (Ð. Balašević), a to je negde uvek u toku leta (juli, avgust, pa i polovina septembra), kad po pravilu i riba slabo mari za naše varke, ja se bacam na „težak fi zički rad“. Čišćenje terena, peglanje, prepakivanje, zidanje i uređenje „bašte“ i okoline. Ma, idila...

Ozbiljni radovi na „infrastrukturnim objektima“ koji će već na jesen dati svoje prve rezultate i početi da „otplaćuju“ (ribom) sve što je u njih uloženo (story by Mlađan Dinkić). Prvi korak koji obično preduzimam kada sam gotovo siguran da je voda dostigla neki svoj minimum za tu godinu (i nema brate gde dalje - možeš u Krnjaču peške i bez mosta), je obilazak i „snimanje“ terena. Pošto jako dobro (po nekim orijentirima na obali) pamtim mesta koja su po višoj vodi „davala ribu“, ali i ona gde sam se besomučno kidao, prvo ona dolaze na red za „inspekciju“. Povadim pokidane varalice (vobleri,tvisteri,glavinjare...) od kojih retko kad ima vajde (voda uvek odradi svoje) i gomile konca koji se dobro upleo u kamen ili granje i prosto mami sledeću varalicu da tu zapne i „ispusti plemenitu dušu“. Sledeći korak je čišćenje terena od „viška delova“. To su vrlo često opasne stvari (staklo od razbijenih fl aša - ko bi reko da smuđ cirka „Lava“ - smuđevi znaju zašto, zatim razne konzerve - a tek što vole mesni narezak i paštetu, pa onda regularno zaglavljene grane u kamenjaru ili utrpane u šoder, pa zatim kanapi, prazni najlon džakovi koje je voda nanela, pa šporetii frižideri, školjka od „Juga 55“ - dobro, preterao sam...) po naš konac i predveze. Tu se po pravilu nađu i džakčići za papriku koji plovkarošima služe za hranjenje bele (a to tek „ne volem“) - ono po sistemu 3 kg starog ’leba i 3 kg kamenja, pa kad to pazariš voblerom kukala ti majka... Kad je čišćenje i peglanje završeno, ide sledeća faza - zidanje... Ukoliko je reč o smuđevskom „kvartu“, osnovni materijal je krupan kamen.Pre dodavanja novih „kloca“ prvo isprevrćem već postojeće, da smanjim broj potencijalno opasnih rupa izmedju dva kamena, u koje tvister prosto ne može a da ne uleti. Tu i tamo ubacim po koji manji kamen ili krupniji šoder, tako da cela „struktura“ (ne, nisam rekao „skulptura“) dobije formu nekog kamenog nasipa, podzida ili „keja“. Sasvim lepo mesto da se tu smuđ, po višoj vodi, muva, a opet relativno bezbedno za rad sa tvisterima. Na kraju još nekoliko većih „kamenčića“, tek onako kao ukras, da dotični ima gde da „ćućne“ (dok ćetiri ćasa bude ćamijo ćekajući da mu ja naiđem). Dok se bavim ovim kamenorezačkim radovima, često ulovim poglede kolega ili slučajnih prolaznika (znate ono - 15.000 slučajnih prolaznika danas se okupilo na Trgu Republike) koji se verovatno pitaju šta li sam to zgrešio ovim „proevropskim snagama“ da fasujem „Goli otok“. Ma, jok, ja to onako dobrovoljno (ORA „Dunav 2011.“; udarnikpripravnik). Često mi u tim radovima Dunav i sam pomogne. Dovalja, ko zna odakle (iz EU), dobru panjčinu, pa i čitavo drvo, i nasuče ga taman tamo gde treba, k‘o da me pit‘o. Šta mi drugo preostaje,nego da mu samo malo pripomognem. Testera ili sekirče u ruke junačke pa raspali... Okrešem višak granja, odbacim trule delove koji bi isplivavali ili odizali čitavu „konstrukciju“ sa dna, i uz pomoć malo kanapa i gore navedenih „kamenčića“ sve to lepo uvežem i učvrstim i „usidrim“ taman tamo gde to smuđ „vole“. Dok tako kotrljam kamenje po obali pevušim onu lepu staru „Satisfaction“ („Rolling Stones“) - tako mi prija. Kad prve jesenje kiše „napumpaju“ Dunav, i on prekrije moj „investicioni program“, o‘ma brzo će se u blizini naseliti neka podeblja teta-štuja (čuj, reći nekoj ženskoj da je debela - samoubistvo s predumišljajem), ili neki smuki iz Zabele (poprečno-prugasti dezen na pidžami), a Boga mi ni bandari im ne nalaze manu... Normalno, sve to treba lepo pripamtiti pre dolaska vode, da ne bude posle „sam sebi grob (za varalice) iskopao“. Neka mala šema ili crtež nisu na odmet (pametan piše, a budala pamti). Još nešto... Ne moram valjda da vam napominjem i to, da bar malo, prikrijete od radoznalaca (pogotovu onih sa štapom u rukama) te svoje „investicione, infrastrukturne radove“. Da ne bude posle - to je „njegovo mesto“, to je on „svojim znojem, sa ovih deset prstiju napravio“... Ili, još bolje, samoinicijativno rešio da vam pomogne, pa navaljao još granja i panjeva da „prebaci plan“. Odvalićete se od kidanja, a ništa vam neće biti jasno... Zato lagano, po malo, ali ipak požurite dok je voda niska. Ako zakasnite, moraćete da sačekate sledeći „investicioni ciklus“ do sledećeg leta...

P.S. Tek da napomenem (mada sam u magazinu "Reviri Srbije" o tome već pisao) da postoji još jedan vid „infrastrukturnih radova“ koje upražnjavaju smuđaroši - pravljenje gnezda od vrbovog pruća, vlakana vrbove kore, mahovine, žice i sl. U principu se ježim od takve vrste „pomoći“ našem „dragom smuđu“, jer prečesto zatičem „autore“ ovih „švalerskih garsonjera“ u akciji, sa štapom u rukama, negde oko februara-marta (pa i aprila). Teška džig glava sa nekim bezveznim tvisterom (on je samo maska i verovatno će ubrzo biti pokidan na nekom gnezdu), a iznad nje trokraka udica koja „animira“ neodlučnog, napaljenog smuđa da se lakše leđima ili stomakom na nju nabode. Još je gore ako ona naleti na neku „porodilju“ koja nikad neće ukapirati šta joj je to onaj zgodni smuđ uradio, kad je završila u zamrzivaču. Te „građevine“, po pravilu, u maniru NATO pilota rasturam po obali na sastavne (rastavne) delove. Neka, fala... Zna smuđ sam sebi da razmesti krevet kad mu za to dođe vreme. Mi tu samo smetamo...

 

Autor teksta: Dejan Mučalica Uča
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 31, Oktobar 2011

Ostavite komentar