Oman, fishing trip - Sadh

Postavio Pedja Pašćan 28/02/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Dr. Nele ili Nenad Nećakov je jedan od mojih drugara sa kojim je druženje jednostavno i lako. „Vas dvojica se ne vidite pet meseci”, primetila je njegova supruga, „onda sednete i nastavite priču tamo gde ste je prekinuli prošlog puta.” To je uvek tako kada ljudi imaju slične poglede na svet i zajednička interesovanja. Nele nije ribolovac, ili bar to nije bio pre nego što je otišao u Oman. Spuštali smo se zajedno niz kanjon Tare, vodili klince na izlete na reku Gradac i vozikali se Tamišom ali nikad nisam uspeo da ga zainteresujem za ribolov. Pre dve godine otišao je da radi u Oman i tamo otkrio neslućene lepote ove pustinjske zemlje. Napisao je nekoliko putopisa sa svojih krstarenja a ovaj koji je vezan za ribolov meni se posebno svideo. U njemu je moj drug prvi put u životu upecao ribu i potpuno promenio svoje stavove o ribolovu

Awad je momak koga sam upoznao na poslu, bavi se kompjuterima u mojoj fi rmi. Fascinirala ga je moja ludačka žeđ za lutanjem i istraživanjem, pa me pozvao na fi shing trip u ribarsko naselje Sadh. Krenuli smo mojim “Pradom”, popodne, meni pomalo nelogično (tj. kasno), njih trojica Omanaca i ja.

Sadh iliti Sada je mestašce koje se ugnezdilo oko 150 km od Salale prema istoku. Pričvrljeno između dve masivne stenovite formacije, leži u dubokom, uskom zalivu koji one čine. Kao  ord, tako nekako. Malopre pomenute stenovite formacije su priča za sebe. Svaki geolog bi dao par litara krvi da vidi ove mešavine stena, slojeva i boja. A da objasni kako je čitava stvar nastala, morao bi da upotrebi gomilu mašte odozgo. Mene zadovoljava razmišljanje da je Bog jednostavno voleo ovu zemlju i darovao je čudima za dušu čoveka. Crne stene dramatično presečene crvenim ili zelenim slojevima koji ponekad vertikalno, ponekad koso razdiru njihovo tkivo utapaju se u safi rno more ili oskudno zelenilo neke doline sa belim šljunkom na dnu. Mermer, vulkanske trošne crnestene melirane kvarcom, beli prelivi, formacije koje su nalik testu ludih oblika, u koje mašta može da spakuje ljude davno prokletstvom zamrznute u steni.

Prosečnom oku pusto i goletno, tlo je darovano životom koji prokulja iz svakog “harifa”, a životinje, plahe i stidljive, pokazuju se samo onima koji znaju da vide i poštuju to što vide. Naravno da sam ponosan što mi je Priroda dozvolila da vidim antilope, lisice, kojote, malene glodare čije ime ni ne znam, bodljikavo prase, kameleone.

U Sadh-u je neobič- no živo za naselje takve veličine - sezona lova na Aboloniju, kraljicu među školjkama, čija vrednost dostiže astronomske cifre na trpezama bogatih na dalekom Istoku. Ljudi će svašta da trpaju u usta kada čuju da poboljšava potenciju. Da bi sprečila preterano izlovljavanje, vlada Omana je ograničila sezonu na mesec dana u godini. Lov može da bude samo ronjenjem “na dah” i postoji ograničenje u veličini. I pored toga, u sezoni se ovde vrti velika lova. I gužva je na ulici popodne. Ulični roštilji nude ražnjiće, oskudno opremljeni restorani su puni, klinci zuje okolo u preskupim mašinama. Gladni smo i ja se prepuštam izboru domaćina. Prvi put probam ražnjiće od kamiljeg mesa. Strava je, mnogo bolje nego kravetina! Bez obzira na povrće i kulturu začina, kao i upotrebu žitarica, Arapi su u osnovi mesožderi. Kao i ja. Uporno gubimo vreme, i ja se već pitam kog andraka sam i pošao. Objašnjenje stiže na vreme: čekamo Awadovog brata, pa preuzimamo čamac a ribarenje je u večernjim časovima. O.K.

U marini, povratak čamaca sa uspešnog lova. Ronioci, svojevrsni lokalni heroji, slave klicanjem, okupani suncem koje zalazi. U jednom čamcu, crni ronioci pevaju neku drevnu pesmu, pobedničku. Čekaju ih usklicima na obali, nekog rodbina, nekog samo lokalni starosta koji će da školjke očisti i pripremi za nakupca u centru. I mi dočekujemo Awadovog brata sa popriličnim ulovom, preuzimamo čamac i krećemo. Ukotvljavamo se na nekih dva kilometra od ulaza u zaliv. Odavde se pruža opasno lep pogled na obalu i magičnu planinu Gingri prema Salali, sa vrhom koji kao da je nakalemljen sa druge planine.U krajoliku stenja koje se spaja sa morem, ne viših od stotinjak metera, Gingri deluje gorostasno, onako usamljena, uronjena direktno u okean. U podnožju joj je nepristupačan Gingri Halik, fantastičan zaliv koji sam kasnije i sam posetio. Pokušavam u sumraku da napravim koju fotku ali mi slabo uspeva, pa puštam aparat na miru i uživam u pogledu.

I, naravno, iznenađenje - manta se izvija iz dubine i pravi salto na samo par metara od čamca. Pa još jednom, kao da hoće da je što bolje vidim. Skroz sam zapanjen, prvi put vidim ovu ražu uživo. Omanci se smeju. Za razliku od većine raža, manta se ne kreće po dnu, već traži plankton kojim se hrani bliže površini. I pokreti su joj drugačiji, više nalik letu neke čarobne ptice. Kasnije sam imao prilike da manje primerke vidim roneći okolo.

Pecanje je ovde jednostavno: na koture namotan najlon, udice poprilične, i olovo. Kao mamac koristimo sardele, tj delove sardela. Pustiš da se najlon odmota sve do dna, na nekih 15 metara, malo podigneš, i za 5-6 sekundi nešto udari. Opališ kontru, i izvlačiš. I tako non-stop! Nema pauze, grize kao luda! Nisam pecaroš (na nerviranje Srđanovo), koji je jedan od najboljih pecaroša u Srbiji i nikad nije uspeo da me zarazi pecanjem. Ipak, ovo je uživanje! Radujem se kao malo dete, a Omanci me pale “kao Hepo kocku”. Tišinu koncentrisanog pecanja odjednom prekida gromoglasan uzdah. Zastajem smrznut u pola pokreta. Pa još jedan, u mraku. Kao kada stotinjak ljudi u isti mah izduva nos. Kit!!! Ima li kraja čudesima koje mi daruje Priroda?! Slušam kako se zvuk ogromnog sisara udaljuje, teško se oporavljajući od ushićenja. Ali nema kraja, nema pauze - moju udicu trza nešto žestoko! Sa mukom izvlačim, prsti mi krvare i sada je red na Omance da ostanu zapanjeni: barakuda! Ovo se retko dešava i njima, i na sebi osećam poglede divljenja. Romantična predstava o “velikom belom lovcu” me kratko drži, jerbo udara još jedna. HA! Dve barakude je ‘fatio čiča! I onda, još par manjih riba. Kraj. Kao po komandi, udice prestaju da se trzaju. Sedimo još neko vreme, duvaneći holandske cigare koje sam poneo, a onda krećemo prema svetlima Sadh-e.

Tamo, u kući iznajmljenoj samo za sezonu Abolonije, čeka nas Awadov brat sa sve ekipom ronilaca. Vreme je da se nešto jede. Nude mi stolicu, tanjir i escajg, ali odbijam učtivo. Hoću da jedem na njihov način, sedeći na podu, koristeći samo desnu ruku, jedući prstima. Podučavaju me kako da se ne ubrljam kao prase. I pored zezanja i šale, puni su poštovanja prema meni, posebno zbog barakuda. Za jelo imamo pirinač sa nekim cool sosom prepunim dagnji, pomalo ljutim. Uopšte se ne stidim, veterinari su po default-u otvoren narod, posebno kad je klopa u pitanju. Polazimo kući ispraćeni lokalnim klincima koji smatraju da je moj izbor muzike sasvim u redu. Arape pali Creed?

Kasnije, kući, ležim otvorenih očiju a ljuljanje čamca i uzdah kitova tiho me prevode u san.

 

Autor teksta:  Nenad Nećakov
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 24, Mart 2011

Tagovi: ribolov more oman sadh

Ostavite komentar