Najbolji ribolov u životu

Postavio Pedja Pašćan 29/09/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,Destinacije / Vode,

Reka je nosila naš čamac a mi smo uživali u senkama vrba koje su se konačno izdužile i pružile nam spas od nesnosne julske vrućine. Iza krivine nalazio se čuveni Mačkov Vir. Iz tog pravca dopirali su čudni zvuci bućkanja po vodi. Činilo nam se da je neko doveo krave na pojilo. Ali znali smo da niko nije lud da to učini jer je trebalo da pregazi skoro kilometar ipo poplavljenog terena da bi stigao dovde. Izlazili smo iz krivine. Polako nam se otvarao pogled na ceo vir. Imali smo šta i da vidimo... Celom površinom reke orgijali su bucovi. Voda je prštala na sve strane, mnoštvo kedera je iskakalo a čitava jata bucova su ih proganjala. Izgledalo je kao da su se svi bucovi iz Tamiša skupili ovde da večeraju. Ruka mi je zadrhtala kada sam uzimao štap...

Hajde da me voziš na Ordivir da slikam one orlove belorepane”, javio mi se Čeda telefonom, „obećao si da ćemo ići danas”. Napolju je bilo 36° i nije mi se izlazilo iz kuće. Paklena vrućina mi je već nekoliko dana ubijala volju za izlaskom u ribolov. Ali, ako sam obećao onda idemo. Bilo je oko četiri po podne kad smo krenuli čamcem uzvodno od brane u Opovu. Tamiš je bio u opadanju, ali još uvek su ogromne površine bile poplavljene. Ovoliki vodostaj doprineo je nezapamćenom mrestu svih vrsta riba pa su poplavljene livade postale dom milijardama ličinki. Voda je sporo opadala pa se mlađ još uvek nije vraćala u korito sa bogatih plavnih hranilišta. „Merkjuri” od četiri KS sporo je napredovao uzvodno dok je sunce pržilo, još uvek suviše visoko, da bi nam okolno drveće pružilo hlad. Srećom, pre polaska smo se okupali. Krećući se uzvodno prošli smo i Mačkov Vir na kome je vladala potpuna tišina. Ovo je interesantno mesto za ribolov jer kada počne da se povlači voda, sva riba iz razliva mora ovuda da uđe u korito. Čak je prokopan i kanal koji omogu- ćava brže isticanje vode. Prostor od stotinak metara širine mora da propusti ribu a to samo čekaju sve moguće grabljivice da bi se počastile lakim zalogajem. Čitava reka mlađi teče ka matici i ulazi pravo u gladna usta predatora. Nastavili smo ka našem odredištu, Ordiviru. To je mesto na kome se od Tamiša odvaja kanal odnosiv- ši vodu iz Dunava. Veštački rukavac koji meštani Čente nazivaju Karaš. Na njemu se nalazi brana koja se otvara samo kada je nivo Dunava niži od Tamiša. Nekada je ovaj vir bio najopasnije mesto na ovom delu reke. Pre nije bilo brana i nasipa pa je u proleće nesputani Tamiš ovde pravio ogromne virove sa dubinom većom od dvadeset metara. Njegovo pravo ime je u stvari Orden vir jer je po priči, čuveni ribar Duda Bošković, koji je između dva rata uzimao Tamiš u zakup, davao zlatni orden onome ko uspe da prepliva reku na ovom mestu u proleće. I sada to mesto izgleda malo zastrašujuće, sa ogromnim topolama i jagnjedama koje ga natkriljuju. „Hvala Bogu”, reče Čeda, „konačno hlad”.

 

Pir na Orden viru

 

Ovde smo se pritajili u debeloj hladovini i posmatrali staru topolu koja se nalazila na stotinak metara od nas. Naime, to je bila osmatračnica jednom paru orlova belorepana, veličanstvenim pticama koje su svoje gnezdo savile negde u okolnoj neprohodnoj šikari. Vreme je sporo prolazilo a od orlova ni traga. Polako sam pripremio štap za mušičarenje u nadi da će se kad sunce malo lakne javiti neki gladan bucko. Ovo je jedan od najinteresantnijih načina ribolova a taktika je sledeća: pustite da vodena struja slobodno nosi čamac na desetak metara od obale. Jedan ribolovac održava veslom pravac čamca a drugi zabacuje mušicu-strimer na najizglednija mesta, nedostupna sa obale. Isprepletane grane pod vodom često kriju kapitalne bucove. Pomeranje čamca i vaša pojava uzbune kedere i isteraju ih iz skrovišta a to samo čekaju gladni bucovi. Kada riba radi to su nezaboravna pecanja. „Eno ga sleće na drvo”, uzbuđeno je kroz zube propustio Čedoni, „mladi orao!”. Objektivom je tražio najbolje poze mlađanog kralja ptica. Odjednom, orao se uzbunio i poleteo. Nešto se čudno dešavalo. Voda je počela da neobično teče i pomera velike grane što je i uplašilo malog belorepana. Otvorili su branu na Karašu. Reka se sada delila na dva toka, jedan veći ka Opovu i jedan nešto manji ka Dunavu. Nivo će sada početi naglo da opada. Pustili smo se niz reku. Čeda je veslom održavao pravac a ja sam zabacivao mušicu ka granju. Međutim, voda je ostajala mirna, nigde ni najmanjeg pomeranja. Samo se u daljini čulo ono, već pomenuto pljuskanje. Bucovski ludi pir! Pažljivo smo ušli u plićak da ne rasplašimo pomahnitalu ribu. Ispod čamca smo mogli da vidimo čitava jata mladih ribica kako u paničnom strahu da ne ostanu na suvom šibaju ka reci. Čeda je spustio teg i uzeo fotoaparat u ruke. Oko nas se dešavalo nešto zaista nesvakidašnje. Površina vode je bukvalno vrila od ribe. Svuda oko nas, ispred, iza i oko čamca, bez ikakvog straha, bucovi, štukice i bandari, hranili su se bez prestanka. Ovakva prilika se pruža samo jednom. Čedoni je bio potpuno zbunjen ovim prizorom, pokušavao da slika ribe dok iskaču iz vode. Ruka mi je drhtala dok sam uzimao štap a srce ludački tuklo. Ovo je sad i verovatno nikad više. Prilika koja je ravna dobitku na „lotou”. Zamahnuo sam i plasirao mušicu u samo bucovsko grotlo. Povukao je par puta i nisam ni video kada je između desetak rauba lep kilaš pokupio. Osetio sam udarac na štapu. Riba je pružala neobično veliki otpor. Nisam žurio, štap se savio do vode jer je riba pokušavala da se dočepa dubine. Uživao sam u svakom trenutku. Trzaji na štapu pokazivali su da je bucko u odličnoj kondiciji, ugojen od prekomerne ovogodišnje ishrane. Konačno se pojavio na površini. Privukao sam ga da bih ga položio na ruku i pažljivo uzeo, ali u poslednjem trenu je pljusnuo i nastavio borbu jurnuvši ponovo ka dubini. „Baš su jaki ove godine”, rekao sam Čedi koji je sve vreme fotografisao, „neće napolje”. U drugom pokušaju bucov, već umoran, položen je na ruku i fotografisan. Udica bez povratne kuke lako je ispala iz usta uplašene ribe pa sam je neozleđenu vratio u vodu. Oko nas se ludilo nastavljalo nesmanjenom žestinom. Već u sledećem zabačaju ponovo sam imao ribu na štapu. Ovaj je bio nešto manji od prethodnog, ali još borbeniji. Pravio je „žabice” po vodi poku- šavajući da se oslobodi udice. Nije bilo potrebe za žurbom jer je bilo očigledno da žurka neće skoro prestati. Čak je izgledalo da tek počinje. U narednom zabačaju imao sam tri promašaja. Bucovi su jurcali i jeli sve što je mrdalo ne trudeći se previše oko jedne ribice koja će im pobeći. Zabačaj i ponovo riba na štapu. Ovoga puta bio je to „onaj pravi” od preko dve kile. Krenuo je nizvodno i nije se dao vratiti. Samo je svom snagom vukao niz vodu i u dubinu. Kao da je znao da će udica bez kuke popustiti i ispasti iz usta. Bilo mi je krivo zbog fotografisanja, ali je Čedoni i dalje opčinjen dešavanjima samo rekao: „Ma, šta se nerviraš, gledaj šta tu ima ribe!”. Sledećih sat vremena je nešto što neću zaboraviti celog života. U svakom zabačaju imao sam neko dešavanje: ili je bila riba, ili su to bili spektakularni promašaji i spadanja. Nešto što nisam mogao zamisliti ni u najluđim ribolovačkim snovima. Pecao sam aligator gara u Teksasu, džinovske pastrmke na Aljasci i lude doradose u Omanu a, eto, desi se da te najbolje pecanje u životu čeka tu, na po’ sata od kuće, na rođenom Tamišu.

Odložio sam štap i seo. Više nije bilo svrhe pecati. Posle desetina ulovljenih riba sve je izgubilo smisao. Bilo je dovoljno samo provući strimer na pet metara od čamca i uloviti ribu. Nestalo je takmičarskog duha a samim tim se ribolov pretvorio u mehaničko zabacivanje mušice i vađenje ribe. Pogledao sam u Čedonija, odložio je fotoaparat i uživao u retkom hiru prirode.

Na sve strane je prštalo a ja sam samo sedeo i uživao, rasterećen svih briga na ovom svetu...

 

Autor teksta: Srđan Savulov;
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 17, avgust 2010.

Ostavite komentar