Moć navike

Postavio Pedja Pašćan 24/05/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Ribolovci imaju navike. Ribe im se prilagođavaju i posle određenog vremena više ih nije lako upecati. Stoga su na duži rok uspešni samo oni pecaroši koje nije strah da pokušaju nešto novo. Možda se i na to treba navići. „Ne dozvolite da Vas navike, rođene mnogostrukim iskustvom, prisile kako da na ovom putu upravljate vašim okom, uhom i jezikom, već sudite po razumu koji govori iz Vas.“ (Parmenid iz Eleje, grčki fi lozof)

Životinje poseduju instinkt koji im pomaže da izbegnu opasnost. Zbog toga ih ljudi karakterišu kao oprezne. Usled novih iskustava, ta opreznost postaje sve naglašenija čak i kod šarana. Uvek je na granici između „stekni više poverenja“ i „upozorenje, budi pažljiv“.

Uzmimo za primer neko jezerce u parku, sa brodićem i mnogo ljudi koji, sa brodi- ća, hrane hlebom patke. Taj hleb nije namenjen ribama. Riba koja prva prevaziđe stidljivost će se gostiti najvećim parčetom hleba. Za onu koja se ulovi udicom na kojoj je bio hleb, ovo će zasigurno biti loše iskustvo. Kad se sledeći put pojavi grudvica hleba, riba će joj prilaziti sa mnogo više rezerve pa ju je mnogo teže uhvatiti. Sposobnost učenja ove veštine ipak varira. Riba koju je lako namamiti na mamac može sa pravom biti označena kao naivna. Samim tim, u toku godine biva upecana više puta. Takođe, postoje i ribe koje se hrane mnogo opreznije i bivaju uhvaćene veoma retko. One ne narastaju do prosečne veličine za njihovu vrstu. Čak i u ba- štenskom jezercetu mogu se videti dominantnije ribe, koje se više hrane i samim tim bivaju veće od svojih stidljivijih saplemenika. Mo- žemo umanjiti stidljivost riba koje se retko upecaju. Ključne reči su: postojanost i vreme. Kada zadovoljimo ta dva faktora, možemo u riblje okruženje ubaciti čak i neka strana tela a da ona ne budu sumnjiva. Naravno, lakše je to učiniti stvarima koje su ribama poznate iz prirodnog okruženja, jer je to nešto što ih ne poziva na uzbunu.

 

YATES-OV TRIK SA LUTKOM

 

Čovek je takođe stvorenje kojim upravlja navika. Da li i Vi imate rituale tokom pecanja? Na primer, omiljenu opremu? Različite ribe imaju različite prehrambene navike, a Vi ćete upecati samo određene ribe. Pecaroš koji je otvoren za nova iskustva - i zbog toga ima poverenja u različitu opremu - ima veću mogućnost da upeca više riba. Chris Yates, legendarni šarandžija sa britanskih ostrva, iskoristio je riblju moć navike. Jednom je, na poznatom reviru Redmire Pool, stavio lutki štap u ruku i postavio je u vodu. Već tada je ovo jezero važilo za mesto na kome je teško nadmudriti šarana. Sumnjičavim velikanima je bio potreban izvestan period da se naviknu na lutku. Posle nekog vremena (ključne reči: postojanost i vreme) šarani su prevazišli svoju stidljivost. Hranili su se čak i u blizini lutke, jer ona nije predstavljala opasnost. Lutka-pecaroš se nije pomerala, samo je nepomično stajala. Yates je, eto, uspeoda integriše strano telo u šaranovu prirodnu okolinu. Potom je pažljivo izvadio lutku iz vode i obukao istovetnu odeću. Vratio se na mesto na kojem je stajala lutka, uzeo štap i počeo da peca. Čovek na mestu lutke nije izazivao uzbunu, jer su se ribe već navikle da nešto slično stoji tu tokom prethodnih par dana. Nedugo zatim, jedan šaran je zagrizao mamac i to nedaleko od Yates-ovih nogu. Trik sa integracijom stranog objekta u prirodno okruženje je uspeo. Ovo dokazuje da je moguće ribi „podmetnuti“ nešto na šta će se ona navići i što će je učiniti manje sumnjičavom. Samim tim, biće lakše uhvatiti je.

 

HRANE NEMA, MAMAC JOŠ UVEK TU

 

Kao i naša oprema, i mi pecaroši smo strani objekti u svetu riba. Što se njih tiče, mi tu nemamo šta da tražimo. Postoje dva načina koja vode ka uspehu. Moramo učiniti sve da bismo i mi i oprema bili što neprimetniji. Male udice i tanak najlon, na primer. Ali možemo uraditi i suprotno, imitirajući stvari koje već postoje u prirodnom okruženju riba. Možete namestiti vašu opremu da izgleda poput smotuljka trave ili grančice. U prirodi ništa nije potpuno pravilnog oblika, za razliku od naših cevčica protiv mršenja ili najlona. To je neprirodno i ribe to lako primećuju, što za posledicu može imati slab ili nikakav ulov. Oni koji vole da masivno prihranjuju sada misle: „Izbor mesta je najbitniji“. Prevedeno, to bi trebalo da znači kako, pod uslovom da hrane ima u izobilju, sve ribe gube stidljivost. Izvinite, dame i gospodo, ali nijedno mesto nije produktivno tokom cele godine. Dođe vreme kada ni obilno i precizno prihranjivanje ne garantuju uspeh, i to bez obzira što riba nije sumnjičava. Iskusio sam to na svojoj koži. Sva hrana je nestala ali mamac je ostao netaknut! Ako su se mamac i udica pomerali, možemo pretpostaviti da oprema nije bila dovoljno efi kasna pri hvatanju ribe. Ako mamac i oprema miruju, tvrdim: riba je „namirisala“ da nešto ne valja. Zbog toga će se hraniti veoma oprezno, te se vaša oprema neće preterano naraditi. Koliko često sam prisustvovao ovakvim situacijama? Uprkos preciznom prihranjivanju koje je prisutnima smanjilo sumnjičavost, uspeh je izostajao. Pritom, u blizini je bilo mnoštvo riba. Verovatno se među njima našla jedna koja ima drugačije prehrambene navike. Uplašena mojom opremom, verovatno je preplašila sve druge, uprkos odlično kamufl iranoj opremi. Možda sam zabacio pored riba, dok su se one hranile prirodnom hranom za to doba godine? Ne verujem, jer je sva hrana istrulila. Izbegavam kamufl iranje olova i opreme. Umesto toga, pokušavam da imitiram stvari koje se mogu naći na dnu jezera, recimo male grančice koje su ribama poznate.

 

GRANA KAO IMITACIJA ŠTAPA

 

U svom članku pod nazivom „Videti i biti viđen“ već sam objašnjavao kako sam pomoću grana sličnih šaranskim štapovima „pecao“ na jezeru kristalno prozirne vode. Na tom mestu riba stalno patrolira od mesta prekrivenog travom do pli- ćaka u blizini obale. Morao sam da pozicioniram štapove u vodi dubokoj do kukova. Uradio sam to noć ranije, kako bih obezbedio par sati tišine. Ujutro sam sa obližnjeg drveta posmatrao prvu ribu koja se pojavila. Štapovi su joj bili strano telo. Uplašila se i pobegla. Trebalo mi je rešenje.

Nekoliko dana pre sledećeg izleta sam na obali postavio duge, prave grane. Ludo, zar ne? Ali cilj opravdava sredstva. Ribe su postepeno prihvatile grane i prostor ispod njega, ne smatrajući ih opasnim. Čak sam postavio i delove opreme na granu (bez mamaca!), kakobi se riba i na to navikla. Uspeh je bio impresivan. Bilo je loše što sam morao da ulazim u vodu kako bih došao do štapova. To je bila mana, pogotovo zbog opreznih riba. Tihi indikatori ugriza su takođe ponekad bili razlog. Trudio sam se da u vodu ulazim samo kada je to bilo apsolutno neophodno. Štapove sam ostavio da dugo stoje kako bi se ribe navikle na njih. Šarani imaju veoma osetljiva čula. Njihov mehur ih upozorava na opasnost, pogotovo su osetljivi na zvuk. Na već pomenutom jezeru, gde plivanje nije dozvoljeno, šarani nisu navikli na preteranu buku. Posle toga sam shvatio da treba da pokušam da iskombinujem buku sa prihranjivanjem.

PRIHRANJIVANJE TOKOM BORBE

 

U skladu sa time sam i pecao na drugom reviru. Čim bi šaran zagrizao udicu i krenuo u beg, uzimao sam posudu sa bojlama i počeo da prihranjujem. Time sam hteo da signaliziram drugim ribama koje su se nalazle u blizini da bežanje ulovljenog šarana ima veze sa prihranjivanjem, a ne sa opasnošću. Često nisam ni udarao kontru sve dok ne bacim nešto hrane. To je naravno lakše ako imate nekoga sa sobom - jedan udara kontru dok drugi baca hranu po području po kom šaran pokušava da pobegne. Ako se ovo praktikuje tokom dužeg vremena, sigurno će pokazati dobre rezultate. Čak je moguće da vam se ulovi udvostruče! Naravno, ukoliko zalihe šarana u jezeru to dozvoljavaju. Ovaj habitacioni efekat možete još više pospešiti tako što ćete napraviti velik razmak između štapova i povećati područje na kome prihranjujete. Tako ćete rasturiti male grupe šarana. Na ovaj način možete uloviti nekoliko šarana iz grupe a ne samo jednog. Kada su oni gusto zbijeni, događa se sledeće: jedan proba hranu a ostali posmatraju sa bezbedne udaljenosti. Ako mu se nešto neobično dogodi, preostali će prepoznati opasnost i pobeći. Preporučujem prihranjivanje svakog sata (ili kada ribe iskaču iz vode u blizini vašeg mesta), kako bi se navikle na zvuk boili koje padaju u vodu.

 

UMEĆE DRESURE

 

U mladosti, posedovao sam rezervoar sa šaranima. Shvatio sam da ih mogu dresirati. Mislite da to nije moguće izvesti? Ja kažem da jeste, jer su se ribe navikle na ovo malo stanište. Navika, opet. Svakog dana sam, pre hranjenja, kucao o drveno dno rezervoara. Ribe bi se unervozile i plivale do mesta na kom ih hranim svakog dana. Naučile su, očigledno. Tako sam kasnije pravio buku na većim revirima koji su pod pritiskom. Na jednom od njih (zbog nepristupačne obale) ribe nisu bile navikle na trčkaranje ljudi. Vibracije nastale koračanjem se prenose kroz vodu, njih prate udarci olova u vodu. Posledica toga je bila da se riba povukla iz ovog dela jezera. Mogao sam to da primetim sa obližnjeg drveta sa kojeg sam osmatrao. Jednog dana sam rešio da prilagodim ribe na drugačiju situaciju. Dva puta dnevno sam prihranjivao i za to vreme sam snaž- no gazio nogama po tlu. Isprva sam prihranio bojlama od 30mm, i to pre zabacivanja štapa. Udarci velikihboili u vodu su se, za ribe, veoma malo razlikovali od udaraca olova. Čujte i po- čujte: sa prvom ribom sam se borio, pre nego što sam i zabacio drugi štap! Prisutni su znali: ako je bučno, ima nešto da se jede.

 

STVAR U VEZI SA ČAMCEM

 

Jedan moj prijatelj je u to vreme pecao na šljunkovitom reviru koji je bio pod velikim ribolovnim pritiskom. Na suprotnoj strani je bio red drveća i njihove grane su delimično pokrivale plićak. Voda je bila kristalno prozirna i zbog toga su ribe bile izrazito oprezne. Često je viđao šarane u tom delu. Nažalost, veoma retko ih je pecao, iako su mu štapovi bili u blizini. Za vreme moje posete, primetio sam da štapove pozicionira pomoću čamca. Pitao sam ga da li je prihranjivao. „Da, čak nekoliko puta tokom nedelje...“, odgovorio je i objasnio mi način na koji je to radio. Šetao je paralelno sa drvećem na suprotnoj obali i prihranjivao kašikom. Time je misterija njegovih loših rezultata bila razotkrivena. Nijednom u toku prihranjivanja brod nije prolazio iznad glava riba. Ali kada je pozicionirao svoje štapove i kada je ribama pretila opasnost, jeste. Očigledno, šarani nisu brod povezivali sa hranom, već sa opasnošću. Preporučio sam mu da prihranjuje sa čamca. Poslu- šao je i od tada je skoro na svakom izletu imao dobre ulove. Zaključak je lak. Kada razvlačite štapove čamcem, treba da stvorite istu situaciju kao ranije tokom prihranjivanja.

 

KAD PRIDOŠLICA PECA

 

Da li pecate ovog vikenda? Da li prihranjujete više na kraju izleta nego na početku? Da li prvo razapnete šator a tek kasnije zabacite štapove? Da li ponovo zabacite štap odmah posle izvlačenja ribe? Onda upražnjavate određeni ritual. Kao i drugi ljudi, i vi ste biće navike. Slične ili iste procedure praktikuje skoro svaki drugi pecaroš na jezeru. Ribe će se prilagoditi na njih. Znam neke revire gde se u poslednjih 20 godina uvek događa ista situacija - pecaroši dođu za vikend, sređuju kamp uz mnogo buke i svi pecaju na isti mamac. Neka nova pridošlica, verovatno iz drugog grada, ponaša se drugačije nego lokalci i upeca više ribe. Na jezeru na kojem je dominantno pecanje boilama, on peca tigrovim oraščićima, kako u podne tako i uveče. Desi se da ti „dođoši“ ulove ribe koje nisu bile upecane godinama. Drugi pecaroši, videvši njegove rezultate, počinju da imitiraju. Isprva su uspešni. Dolazi do rađanja nove navike, novih rituala, na koje će se ribe kad-tad ponovo naviknuti. One opet postaju opreznije i sumnjičavije. Budite pažljivi sa tigrovim oraščićima, budite pažljivi prepodne, poslepodne, budite pažljivi čak i ako nema nikakve buke na jezeru. Simulirajte ideju „novog pecaroša“ na lokalnoj vodi, čak iako niste novi! Napustite ustaljene navike, suočite ribe sa novim načinom pecanja. Prihranjujte više na početku izleta, zabacite štapove pre podizanja šatora... Ako izvučete ribu, nastavite sa prihranjivanjem i ostavite taj štap par sati na obali. Tako ćete razbiti moć navike i imati više šanse za uspeh.

 

Autor teksta:  Etienne Gebel
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 27, Jun 2011

Ostavite komentar