Francuski šarani

Postavio Pedja Pašćan 12/01/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Stara narodna mudrost kaže: „Šta god radio, prvi put je najteže“. Verujte, ima nešto u tome! Kad sam krajem maja prošle godine zajedno sa mojim prijateljem Željkom Capanom prvi put krenuo na pecanje u Francusku, bio sam pomalo izgubljen. Nisam nikad svojim autom išao na tako dalek put, nisam znao kuda idem ni šta me na vodi čeka. Šta poneti, kako se pripremiti? Išli smo s dva automobila… Iako je bila veliki izazov, Francuska mi se odmah dopala pa sam odlučio da krenem opet…

Drugi put sve je ipak lakše. Malo smo se i bolje pripremili. Iznajmili smo kombi i po potrebi se menjali za volanom. Put je prošao prema očekivanju. Krenuli smo u 10 sati pre podne iz Karlovca, relativno lako prošli gorsku Hrvatsku i Sloveniju i naišli na uobičajenu gužvu u Italiji. Na ulasku u Francusku, na izlasku iz tunela De Frajuz dočekao nas je sneg. Ništa čudno, bio je kraj marta a mi smo bili pod Alpima. Posle punih 1500 kilometara (samo po autoputevima) i 19 sati vožnje, u rano jutro osvanuli smo u okolini Limogesa. Kako je ipak bilo prerano da banemo na vodu i probudimo vlasnika, ranojutarnje sate skratili smo vožnjom i razgledanjem grada i okoline. Na Vodomarovo jezero (Kongfi sher Lake) smo stigli nešto kasnije, oko osam sati. Vreme je bilo izuzetno hladno. Ništa neobično, pomislih, pa ipak se nalazimo na planinskom jezeru na oko 900 metara nadmorske visine. Prošetali smo oko njega i obišli grupu Engleza koja je tu lovila prošle nedelje. Ljudi su se pakovali kući puni utisaka. Ovde je ludo, rekoše. U samo nekoliko dana od sunca su potpuno izgoreli, a noćima nakon toga se redovno smrzavali (4 do 5 noći bio je minus). Onda je zaduvao severac, pao je i sneg. Sve u svemu, ako se izuzme ovo suludo vreme bilo je dobro, ulovili su vrlo lepe ribe… Ipak, onaj sneg od pre dva dana jako je unazadio ribolov. Jezero je relativno plitko (do 2,5 m), napajaju ga dva mala potoka i uz njih nekoliko manjih pritoka koji nastaju sakupljanjem padavinskih voda iz šume i okoline, tako da mu je temperatura automatski pala za nekoliko stepeni. Šok za vodu, ribe ali i ribolovce. Riba se, kako smo saznali, tek počela pomalo kretati iz zimovnika, i ovaj nagli vremenski preokret poterao ju je natrag. Naši ruski prijatelji su na jezero trebali da stignu tek popodne, letom iz Moskve za Pariz, a onda još oko četiri sata autom do nas. Campi je bio umoran od puta i željan sna, ali kako zbog svojih obaveza u klubu nije u potpunosti uspeo da se pripremi za ribolov, otišao je kombijem do Limogesa u potrazi za nekom prodavnicom ribolovne opreme, ne bi li kupio još neke od potrebnih sitnica.

 

Sam na vodi

 

Koja glupa situacija. Englezi otišli, Rusi još nisu došli a ja sam sam na vodi punoj šarana. Kako mi je bilo dosadno, zapitao sam Tonija (vlasnika jezera) da li bi se ljutio ako bih kroz par sati na najbližem mestu, tek toliko da ubijem dosadu, bez hranjenja zabacio dva štapa. Rekao mi je da nema ništa protiv, ali i da je to vrlo mudar potez. Na te reči sam uzeo kantu s mamcima, futrolu sa štapovima, meredov, prostirku za ribu, dobro se obukao i otišao do prve slobodne pozicije u uglu jezera. Već je bio dan, duvao je slab severac. Napolju je još uvek bilo jako hladno pa sam obukao vunenu vestu, dvodelno termo odelo i kapu, da se bar na početku ribolova ne smrzavam. To prvo slobodno mesto gledalo je prema zimovniku, odnosno prema najdubljem delu jezera. Kako sam lane na mestu do njega u ribolovu proveo sedam dana, dosta dobro sam se sećao podvodne konfi guracije. Na nekih pedesetak metara od obale u smeru jedne breze nalazila se poveća hrpa kamenja (ostaci zida još iz vremena kad je tuda tekao potok). Ispred ali i iza njega nalazilo se nekoliko dobrih pozicija s tvrdim dnom. Zabacio sam štap i olovom napipao jednu od njih, posle čega sam složio drugi štap i tik do njega zabacio sistem s dvostrukom dubinskom boilom ( jedna 20 milimetarska birdfood i ista takva fi shmeal, vlastite proizvodnje), s kombinacijom aroma Mulbery Florentine i Liver Rod Hutchinsona, i još nekih atraktora kao što su Amino Swan Mussel (RH), Corn Steep Liquor (od Nutrabaitsa), zaslađivači i slično. Verovao sam u tu kombinaciju, jer mi je već više puta do sada dobro odradila zadatak. Na udicu sam zakačio PVA-mrežicu u koju sam stavio dve prepolovljene boile, i po pet-šest peleta na bazi žitarica i onih od ribe.

 

Puno peleta, malo boili...

 

Lanjska lekcija o ribolovu s puno peleta i malo boili s ove vode dobro mi se usekla u pamćenje. Međutim, poštovao sam dogovor s Tonijem da u ovom kratkom ribolovnom testiranju vode (i svojih mamaca) ne prihranjujem dok svi ne dođu i dok se ne izvuku ribolovne pozicije. Sistem sam napravio od najlona Sufi x 0.30 mm smeđe boje (takva je bila boja jezera), Kordine Longshank udice broj 4 dugog vrata prekrivene tefl onom i Prologic virble s prstenčićem broj 4, koji je mamcu omogućavao vrlo dobru pokretljivost. Odlučio sam da u ta dva sata test-ribolova svakih pola sata zabacujem svakih drugi štap s novom PVA-mrežicom i na taj način maksimalno pročešljam lokaciju na kojoj bi po mom mišljenju u ovom trenutku trebalo da se nalazi bar nekoliko lepih šarana.

Konačno u ribolovu, pa još sam na ovako lepoj vodi. Zaista fantastičan osećaj! Nisu ova jezera bez razloga krštena Rajskim (Paradise Lakes). Kad god se nađeš na njima, bez obzira da li je proleće ili leto, nekako te osvoje svojim šarmom. Šta god oko sebe da pogledate odaje atmosferu mira i opuštanja: nešto, što se pre dvadesetak godina moglo doživeti na Šumbaru…

 

Za sat vremena prva petnaestica

 

Sedeo sam na kanti s mamcima i uživao u ambijentu. Posle sat vremena, nekih 15 minuta po zabačaju, oglasio se indikator mog levog štapa: Bi! Bi! Bi! Iako zatečen, skočio sam s kante i kontrirao u tvrdo. Kočnica Emblemke je malo proklizala, dok se Infi nity savio u kifl u i divljački pumpao, baš kao i moje srce. Posle dvadesetak minuta solidnog otpora veliki goli francuski šaran od preko 15 kilograma polako je ušao u mrežu meredova. Presekao sam najlon kako ne bi povredio ribu, fi ksirao meredov za stub i otrčao po Adama i aparate. U nepunih sat ipo ribolova u martu ulovio sam više nego lane u sedam dana ribolova početkom juna. Kako samvrlo uspešno proverio svoje mamce a pritom se i neočekivano brzo upisao, prepun nade i dobrih vibracija odlučio sam da izvučem štapove i pričekam svoje prijatelje da se sakupe, pa da u miru obavimo već tradicionalnu ceremoniju izvlačenja brojeva i pripremimo se za sedmodnevni ribolov i niz vrlo hladnih noći, koje su nam predstojale.

Vremenska prognoza baš i nije bila sjajna. Prvih par dana trebalo je da bude hladno a krajem nedelje moglo bi da sine i sunce, uz dodatno otopljenje. Jasno, sve zavisi i od vetra. Kako nam je Toni rekao, ako dune topliji jugo, šarani u pravilu uvek kreću u potragu za hranom. A ako se oglasi hladni severac, sve staje. Tačno tako je i bilo. Sva sreća pa sam ovaj put poneo svoj novi Venture VX-1 Low Rider šator, koji mi je pružao odličnu zaštitu od zime ali i sasvim pristojan komfor na vodi. Kasnije su stigli Yuri, Eduard i Tolja, pozdravili smo se i dobro ispričali. Nismo se videli još od oktobra. Žreb oko izvlačenja mesta baš nije u potpunosti pratio moje želje, jer sam od tri pozicije koje sam priželjkivao (gledale su prema zimovniku i dubljoj vodi pa su se tu nalazile veće ribe) izvukao baš jednu od onih koje su gledale prema plićaku i velikom zalivu prema južnoj strani jezera. Znači, pravu priliku za ribolov dobijam tek ako otopli i ako se ribe ponovo pokrenu prema plićoj vodi, a to bi moglo da se dogodi tek u drugoj polovini nedelje. Treba to dočekati…

 

Dobra lokacija, pola uspeha...

 

Pripremne radnje i izrada mamaca za mene su uvek bili najmukotrpniji deo ribolova, dok je istraživanje pozicije u trenutku kad po prvi puta na nju dođete najinteresantniji. Zbog toga sam, pre nego što sam uopšte raspremio stvari, uzeo mali plastični čamac (bolje rečeno kadu, da ne uvredim naše karlovačke rečne drvene čamce!) širok metar, a dug dva i štap za pretraživanje dna, i otisnuo se na jezero s namerom da dobro ispitam lokaciju i po mogućnosti nađem nekoliko dobrih pozicija na koje bih istresao nešto mamaca a na njih posle zabacio štapove prve noći. Iako sam uz sebe imao stari dobri Eagle ehosonder, zapravo mi nije trebao jer se ovde za pretragu dna usvojio neobičan metod, uz pomoć preko 20 godina starog Tonijevog Chimera 3.60 m šaranskog štapa pokidanih provodnika (serija Harrison Baliste). Njim se iz čamca vrlo lako i precizno može napipati kakvo je dno, gde je mulj a gde glina, kamenje ili pesak. Po sredini jezera nekad je krivudao potok, i njegovo potopljeno staro korito je danas mesto gde je voda najdublja. Na svim sličnim vodama, pogotovo u hladnije doba godine veliki šarani se obično slepo drže ovakvih lokacija. Čak i kad nisu bili na takvim mestima sasvim su sigurno u određenim trenucima koristili takve lokacije kao prirodne autoputeve i blizu njih tražili mesta gde će naći hranu.

Pipajući štapom iz čamca metar po metar tražio sam neki tvrđi deo dna. Kamen i pesak nisam uspeo da nađem ali sam na tri mesta pronašao onu tvrdu žutu glinu. Označio sam te lokacije i svaku od njih nahranio s oko 5 kila peleta i po dvadesetak presečenih i dvadesetak celih boili od obe vrste. Želeo sam da izbegnem da odmah na početku ribolova prehranim bilo koju od potencijalnih lokacija. Noć je proš- la bez poteza. Štapovi su mirovali kao ukleti. Ustao sam u zoru, željan da u rano jutro snimim što se na vodi događa. Kako baš ništa posebno nisam video, izvadio sam ležaljku iz šatora tako da mogu ležeći da posmatram što više vodene površine.

 

Indijanska taktika

 

Kasnije je počela rominjati slaba kišica. Negde posle 9 sati, petnaestak metara levo od mene (na mestu gde se u jezero ulivala voda koja je dolazila iz šume), na oko dva metra daleko od obale i na metar dubine, primetio sam mehuriće. Šaran koji se hrani! Tamo je bio onaj sitni pesak. Uzeo sam dvogled i desetak minuta ih posmatrao pokušavajući da trasiram njihov smer. Išli su na levo (prema meni), paralelno s obalom. Izvadio sam jedan od uspavanih štapova, montirao na njega samo jednu boilu (onu istu koja je celu noć bila u vodi), i zabacio je ukoso levo prema obali. Smanjio sam olovo na 30 g da ne preplašim ribu, i utišao senzor. Hteo sam da mamac padne oko dva metra ispred ribe, negde na trasu kojom je trebalo da prođe. Malo je bilo glupo po ovoj zimi očekivati velikog šarana na metar dubine, tri metra od obale ali iskustvo me je naučilo da je, kad njih lovite, najbolje pravilo da nema pravila. Gde ga uočite, tu i pokušajte da ga ulovite. Za petnaestak minuta je zasvirao senzor. Sretan kao malo dete i ponosan na sebe udario sam još jednu kontru. Ko god je imao prilike da lovi šarana na desetak metara daleko od obale lako će razumeti uzbuđenje koje prilikom svakog poteza ribolovac oseća, dok uživa u otimanju ribe koja se, još puna snage, pod obalom bori za slobodu. Za dvadesetak minuta se vrlo lepi veleljuskavi šaran od 13 kilograma našao u mom podmetaču. Još jedno iznenađenje! Iako sam bio jako sretan zbog ulovljene ribe, brinuo sam zbog nedostatka akcije na spoljnim pozicijama. Na neki način oba šarana koja sam do sada ulovio bili su pošteno zasluženi treferi, dok ni jedna od takozvanih udarnih pozicija još nije proradila. Riba je od hladne vode još bila u šoku, i tešila me je činjenica kako se ni moji prijatelji baš nisu nalovili. Campi je već tokom prve večeri ulovio jednog divnog šarana od 11 kila, dok je Tolja ostao bez repa, a Yury i Eduard još nisu ni zabacili, samo su pretraživali teren.

 

Kupanje u hladnoj vodi

 

Odlučio sam da popodne ponovo provedem na čamcu i dodatno istražim nove lokacije. Za desni štap našao sam posebno tvrdi deo gline uz dubinu od dva metra, tačno na sredini jezera. Označio sam markerom lokaciju i krenuo na obalu. Tu sam uzeo malo dubinske hrane i pomešao je sa smesom za izradu boili na bazi mleka, u kombinaciji s voćnom aromom. Hteo sam da napravim veliki mirisni oblak koji bi prošao jezerom i svim šaranima dao na znanje da je tu klopa. Zamišljao sam kako mirisni oblak putuje jezerom i draži velike šarane. Tako zanesen, nagnuo sam se na ivicu malog čamca, drobeći u ruci grudvicu hrane koja je mutila vodu, bojeći je u belo. U jednom sam se trenutku zaboravio i pomislio kako sam u svom velikom, drvenom koranskom čamcu. Malo sam se jače nagnuo i usledio je kadar iz horor-fi lmova. Čamac se potpuno preokrenuo a ja sam - obučen u debelo zimsko odelo s čizmama na nogama, sa sve kantom i hranom - odleteo u vodu. Na sreću, imala je oko 10°C, i od hladnoće me je odmah preseklo. Kako mi to nije bio prvi put u takvoj situaciji, brzo sam se snašao, rukama okrenuo čamac u normalu i pokušao da se popnem u njega. Čamac se ponovo prevrnuo i ja sam ponovo zaplivao u hladnoj vodi jezera. Shvatio sam kako se baš i nije tako jednostavno iz vode popeti u mali plastični čamac pa sam se, kao neki brodolomac, držao jednom rukom a drugom, „plivajući“ sa sredine jezera, nekako došao na obalu. Tamo sam skinuo mokru odeću, presvukao se, na nagovor mojih ruskih prijatelja popio malo votke (oni sve svoje probleme leče votkom!), skuvao čaj od kamilice s medom, dobro se utoplio i na sat vremena u šatoru legao u vreću, da se ugrejem. Pad u vodu, kako se posle pokazalo, kao da je bio presudni trenutak. Od onda kao da me je malo krenulo. (nastavlja se)

 

Autor teksta: Krešimir Kuri
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 22, Januar 2011.

Ostavite komentar