Finkinja na košavi

Postavio sportski ribolov 05/10/2016 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Ugasili smo pentu i pustili da nas voda nosi. Tamiš je bio ogroman i izliven, a čamac je bešumno prolazio ispod krošnji vrba i topola. Očekivali smo redak ulov. Morali smo biti tihi i mirni u čamcu jer je naša „lovina” bila vrlo oprezna. Snažan vetar pomagao nam je u prikradanju jer je njegovo hučanje pokrivalo svaki šum koji smo pravili veslima. „Eno je”, uzbuđeno je prošaptao Čeda i usmerio objektiv fotoaparata ka krošnji velike jagnjede, „samo još par metara i naša je!”. Izbečio sam oči pokušavajući da vidim nešto u isprepletanim granama ogromnog drveta koje se povijalo na vetru ali u toj igri vetra, svetla i senki nisam uspeo ništa da razaznam...

Čeda je neumorno škljocao a kako se čamac pomerao i meni se ukazao predmet njegovog interesovanja. Prelepi primerak crne rode spremao se da poleti sa gnezda skrivenog između dve debele grane. Raširila je svoja crna krila i poletela pokazujući nam beli trbuh, sekući vazduh krvavo crvenim kljunom. Zaista veličanstven prizor. „Konačno sam te „ulovio”, bio je presrećan Čedomir, „sad je moja kolekcija bogatija za još jedan trofej”.

Zanimljivo je kako ljude sa potpuno različitim interesovanjima može da spoji jedna zajednička ljubav. Ljubav prema prirodi. Čedomir Vučković, profi fotograf i zaljubljenik u životinjski, a posebno u ptičji svet, zamolio me je jednom da ga povedem na pecanje, pa dok ja pecam on će da slika ptice. Čamcem smo otišli uzvodno od Opova, rekom Tamiš i dok sam ja pecao on se izgubio u gustišu. Vratio se posle nekolko sati sav izgreban sa ogromnim osmehom na licu: „Slikao sam vidre”, drhtao mu je glas od uzbuđenja, „pozirale su mi kao na modnoj pisti”. Pecam na Tamišu od kad znam za sebe i skoro svakog dana sam na vodi a još nikada nisam uspeo da vidim vidre a kamoli da ih slikam. Ovom čoveku to je pošlo za rukom iz prve. Bilo je to pre sedam godina i od tada, kad god imamo prilike, idemo zajedno u lov. On fotoaparatom a ja udicom.

 

Uprkos vetru

A zamalo da odustanemo od dogovorene akcije. Košava je duvala svom snagom a Tamiš izliven, kao more. Reka je na nekim mestima bila široka i preko četiri kilometra. Sve je bilo pod vodom i teško da se mogao očekivati neki ozbiljan ulov, vredan fotografi - sanja. Jedino sam se oslonio na onu staru izreku da jugoistočni vetar nosi udicu ribi u usta. Uzgred, postoji i jedno mesto na Tamišu koje i po ovako velikoj vodi može da donese dobar ulov bucova i soma. To je potopljeno ušće kanala kojim sva riba hrli ka izlivima gde je voda toplija i idealna za mrest. Voda je bila bistra i to je prevagnulo. Krenuli smo čamcem uzvodno i posle nekih pola sata našli smo se na vetrometini. Potopljena šumica mlade topole nije ni malo štitila od vetra. Nekako smo uspeli da vežemo čamac za stari panj i dok sam ja pripremao pribor, Čedomir je uslikao jato malih belih čaplji kako se sa mukom probija uz vetar: „Vetar je toliko jak da je i pticama zabranjen let”.

 

E, za ribe to izgleda, nije važilo. Kako smo se parkirali tako smo poplašili kedere koji su se stuštili ka dubini gde ih je dočekalo par bucova - odali su se snažnim raubovanjem. Sad mi je već bilo lakše. Bucovi su tu, jedino treba da pronađem vobler koji će da ih prevari. Ispod nas je bilo svega metar dubine vode koja je tekla ka kanalu. Tu se dubina naglo povećavala formirajući idealno mesto za napad bucova. Na desetak metara od čamca, baš na tom prelazu, povremeno bi zaprštali kederi. Čeda, koji nije ribolovac, ove jedva vidljive znake nije ni primetio, zavalio se na dno čamca, sakrivši se od vetra, čekao da se ja zadovoljim sa par zabačaja pa da krenemo kući. „Danas nam baš nije neki dan za slikanje”, razočarano je mrmljao, „nema ptica, nema ribe, najbolje da krenemo kući”. Klimnuo sam glavom skrivajući svoje uzbuđenje dok sam provlačio strunu kroz provodnike štapa. „Sad ćeš Čedoni da vidiš kako nema ribe,” govorio sam u sebi, unapred uživajući u iznenađenju koje ću prirediti svom prijatelju. Iako je voda bila izuzetno bistra odlučio sam se za Rapalinog Count Down voblera u boji FT, veličine pet santimetara. Nikada mi neće biti jasno zbog čega ovaj drečavi dekor tako magnetski privlači ribu. Ajde kada je u pitanju sumrak ili zamućena voda, ali po sunčanom danu i bistroj vodi? Baš su ove ribe čudne. Zabacio sam daleko preko vatrene linije na kojoj se bucov pojavljivao i krenuo da brzo privlačim Rapalicu. Za bucova je i najbrže namotavanje sporo, on sve stiže. Gledao sam jednom prilikom sa mosta u Sefkerinu kako se dva bucova kilaša sjajno zabavljaju prateći voblere, koje je jedan od lokalnih varaličara zabacivao i vukao skoro najbrže što je mogao. Varalica je išla velikom brzinom na desetak centimetara ispod površine a ova dva mangupa su skoro svaki put plivali pored nje, zagledali je velikim očima i odustajali od napada. Nesrećni ribolovac je izmenjao „silu Božiju” voblera ali nije uspeo da ih prevari. Meni su izgledali kao da se smeju dok su se igrali oko varalice.

„Valjda neće i mene da izvrgnu ruglu i to ovde, pred Čedom.” pribojavao sam se u sebi.

 

Blizanci pred objektivom

Vobler je sada prošao „crvenu zonu” i približavao se čamcu pli- ćim delom. Kada sam hteo da ga izvadim iz vode, ugledao sam srebrnu senku koja ga je uz pljusak promašila. „Šta to bi?” zapitao se Čedoni. „Ništa, ništa, samo ti dremaj.”, slagao sam ga, spremajući mu pravo iznenađenje u jednom od sledećih zabačaja. Sledećih nekoliko zabačaja je bilo u prazno. „Galamdžija” me je ignorisao. Ponovo sam privukao vobler na nekoliko metara od čamca a onda je neverovatnom brzinom, iz trave izleteo mališa od pola kile i zveknuo varalicu. Priznajem da me je iznenadio, kontrirao sam tako snažno da je bucko izleteo iz vode i pao pravo na usnulog Čedu. Ovaj se trgao iz polusna i počeo da se brani od neočekivanog napadača. „Gle, riba!” začudio se on i odmah uzeo fotoaparat u ruke. Slikali smo mališu u vodi i brzo ga oslobodili udica. Sada se Čedomir lepo pripremio i foto sešn je mogao da počne. Samo da lupi neki bar od kile. Na drugo bacanje desio se strahovit udarac daleko iza hot spota, čak sam ubeđen da je to uradio som a ne bucov. Jedna od udica se skoro ispravila od siline udarca. Vratio sam je uz pomoć klešta i nastavio sa zabacivanjem. Ubrzo je voda iznad prelaska u dubinu proključala i na štapu sam osetio baš onog kome smo se i nadali. Lep kilaš je posle nekoliko begova pozirao ispred objektiva. Moj drug je bio prezadovoljan fotografi jama pa smo rešili da nastavimo sa pokušajima u nadi da će se zaleteti neki veći bucko. Posle desetak minuta još jedan strahovit udarac na svega pet metara od čamca. Špulna je zapištala a riba je pobegla ispod čamca. Ponadali smo se da će ovaj biti znatno veći od prethodnog. Malo sam se pomučio dok sam ga vratio na čistinu, sav se zamrsio u travu pa smo ga lako uhvatili i ubacili u čamac. Naverovatno, bio je gotovo iste veličine kao prethodnik. Slikali smo ga, radi reda, i vratili u reku kod njegovog brata blizanca.

Vetar se pojačao pa smo rešili da krenemo kući. Upalio sam „Tomosa 3.5” i lagano krenuo nizvodno ka brani u Opovu. Dok sam pazio da ne naletim na neku granu u vodi, Čedoni je „blenuo” u nebo, nebi li ugledao neku interesantnu pticu. „Stani, gasi, crna roda...”, nerazgovetno je mumlao i pokazivao na veliku jagnjedu ispred nas. Poslušao sam ga jer je crna roda retka „zver” kod nas. I jako plašljiva. Viđao sam ih nekoliko puta ali mi nikada nisu došle u domet fotoaparata. Uzeo sam veslo i pustio da nas reka nosi ka njoj. Sledi priča sa početka i fotografi ja koju vidite. Eto ponekad vetar može da bude i saveznik.

Pošto je retka ptica odletela a bucovi vraćeni u vodu ostale su samo fotografi je kao dokazi našeg uzbudljivog lova. Razmišljao sam samo koliko puta sam imao ovakve doživljaje koji nisu zabeleženi fotoaparatom. Ostali su zabeleženi u srcu i uvek će živeti u meni ali ipak, da bi ih lakše podelio sa vama fotografi je su neophodne. Sreća pa imamo Čedu.

 

Objavljeno u časopisu "Uhvati & Pusti", broj 1, decembar 2010.

Ostavite komentar