Ishrana štuke - istraživanje u Vojvodini

Postavio sportski ribolov 25/03/2021 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Odeljenje za Ekologiju, Fakultet Nauke i tehnologije, grad Debrecin, Madjarska
Natura – udruženje (društvo) za proučavanje i zaštitu prirode , Milana Rakića 20, SRB-25000 Sombor

 

Malo je toga poznato o pravoj ishrani štuke (Esox lucius L.) u potpuno prirodnim, netaknutim vodenim staništima na Balkanu. U razdoblju od 2006. do 2010. ulovljeno je 528 primjeraka štuke na 20 lokacija u tri različita vodena staništa. Štuka je lovljena udicom minimalno četiri puta mesečno. Štuke su uglavnom hvatane u jesen, s najviše ulova u oktobru. Osim toga, u jesen je zabeležen i najveći intenzitet hranjenja. U želucima štuka pronađeno je ukupno 15 vrsta ribljeg plena. Najčešća riba plen bila je babuška (Carassius auratus gibelio), sledile su bodorka (Rutilus rutilus) i uklija (Alburnus alburnus). Zaključeno je da se sastav ribljeg plena i udeo kičmenjaka i beskičmenjaka u plenu uglavnom razlikuju od drugih istraživanja, verovatno zato što su istraživana područja bila geografski različita.

 

Štuka, jedan od top predatora u našim vodama, ali i Evropi, Aziji i Americi i hrani se gotovo isključivo ribom. Ona je usamljeni lovac, za razliku od smuđa koji češće napada u grupama, gde su izuzetak veći primerci smuđeva koji su, takođe usamljenici, ili idu u paru, mužjak i ženka. Štuka naseljava slatkovodne sporotekuće reke, jezera, bare, kanale severne zemljine hemisphere. Ima veoma važnu ulogu u održavanju ekosistema voda. Štuka, zajedno sa ostalim grabljivicama u našim vodama modifikuje broj vrsta riba i njihovu ukupnu zastupljenost. Morfološki i anatomski štuka je pravi grabljivac. Kratak jednjak, veliki želudac i kratko zadnje crevo ukazuju na tipičnog mesojeda. Zanimljivo je i veoma poznato našim ribolovcima, koji su to otkrili čišćeći štuke, da je njen želudac sposoban progutati plen njene sopstvene veličine, pa i veći. Gotovo jedina prepreka joj je raspon vilica da bi progutala toliki plen. Mlade štuke, veličine do 50 mm se hrane isključivo nižim vrstama člankovitih životinja u vodi, sićušnim planktonskim rakovima i insektima. Rakovi se dele na niže (Entomostraca) i više rakove (Malacostraca). Kako raste, njen plen postaju najpre manje ribe ali i drugi beskičmenjaci i kičmenjaci. Maksimalna veličina njenog plena raste u skladu sa njom, ali i velike štuke jedu manji plen, tako da ta relacija nije pravilo. Zaključak je da njen izbor zavisi pre svega od ponude ribe. Između 5.45 i 81.4 primeraka po m2 je zabeležen kanibalizam, ishrana sopstvenom vrstom. Raniji pogrešan zaključak je bio da je štuki kanibalizam ponašanje zbog hrane, međutim, temperatura i njene razlike, kao i nedostatak mesta za sakrivanje, (prirodnih skloništa u vodi) dovode takođe do kanibalizma, što je takođe veoma zanimljivo otkriće. Štuka se takođe hrani pticama i manjim sisarima koji se nađu u vodi. To su ptice koje žive pokraj vode, plivaju i love ribu, poput patki, gnjuraca, ronaca, vodomara, i sl. Kao i miševima i pacovima.

Za teritoriju ovog istraživanja uzeta je Vojvodina, naročito severozapadni deo, Dunav, njegove pritoke i izliveni delovi koji čine manje ili veće bare, i jezera, zatim mreža kanala Dunav-Tisa-Dunav, jezera i bare nakon povlačenja Dunava posle izgradnje brane, i nakon povlačenja Tise. Vojvodina je savršeni teren za ovakvo istraživanje. Ispresecana vodenim, sporotekućim i stajaćim površinama, bogatim vodenom vegetacijom, ona predstavlja gotovo idealno stanište ove grabljivice. U lovu štuka za ispitivanje korišćeni su i prirodni i veštački mamci. Beleženi su dimenzije ribe, datum ulova, doba dana, mesto ulova i pol ribe. Sadržaj želuca svake jedinke je snimljen.

 

Ukupno je ispitano 528 primeraka, između 2006. i 2010. god. I to prosečne veličine 45, a bilo je primeraka od 38.1 do 51.9 cm. i prosečne težine 728 do 1219.1 kg. Zanimljivo je da je broj ženskih jedinki veći od broja muških, i to 338 ženskih na prema 190 muških jedinki od ukupnog broja ulovljenih štuka. Anatomski, između mužjaka i ženki su postojale uvek razlike u obliku i dimenzijama tela, dok je težina između njih manje varirala. Najveći broj ulovljenih štuka bio je u mesecu oktobru, dok je najniži zabeležen u dubokoj zimi, kasnom proleću i februaru mesecu. Iz sadržaja stomaka svih ispitanih primeraka, utvrđeno je sledeće : najčeći plen bio je Carassius auratus gibelio ili melez, babuška. Kanibalizam je zabeležen u manjem procentu od očekivanog, 3.4 % od ukupnog broja ispitanih primeraka, 6.9 % sadržaja je obeleženo kao grupa “drugih vrsta riba kao plena “, i u nju spadaju : Deverika - Abramis brama, Šaran - Cyprinus carpio, Amur - Ctenopharyngodon idella, Balavac - Gymnocephalus cernuus, Tolstolobik - Hypophthalmichthys molitrix,Patuljasti somić –cverglan - Ictalurus nebulosus, Bezribica ili Amurski čebačok - Pseudorasbora parva, Smuđ - Sander lucioperca.. U samo 1.7 % ispitanih jedinki nađeni su kičmenjaci, poput miševa i pacova, žaba.

Nakon babuške, najbrojniji plen nađen u želucima ispitanih jedinki bila je Rutilus Rutilus – bodorka, zatim, Alburnus Alburnus – Uklija, kaugler ili i samo keder kod nas, zatim Pucavac, (gorčak, gaovica, kučahal, platičica, banatski keder, plavojka) - Rhodeus sericeus, zatim Lepomis Gibbosus – sunčanica, zatim Crvenperka (Scardinius Erythrophthalmus) i na kraju, pomenuti kanibalizam u malom procentu, u sadržaju određenog manjeg broja primeraka, pronađena je i sopstvena vrsta - Esox Lucius –štuka.

 

Ulovljeni veći broj ženskih jedinki ukazuje na njihovu veću i češću potrebu za hranom, ( češće su od mužjaka napadale naše mamce ) što je naročito došlo do izražaja nakon mresta jer je to energetski zahtevan biološki proces za ženke. Međutim, vreme mresta često varira od geografskih zona. Engleska istovetna studija pokazuje suprotno, po njihovim naučno-istraživačkim radovima u ovoj oblasti, štuke su se intenzivno hranile tokom leta i jeseni, za razliku od ove studije koja pokazuje da su od maja do kraja jula meseca, zatim meseca decembra i meseca februara najređe uzimale mamce.

 

Dolaskom karaša (Carasius carasius) iz Kine, u drugoj polovini 20. veka, u Evropu, i njegovo brzo razmnožavanje i širenje u svim vodama uticalo je na to da, pored babuške, bude jedan od glavnih na meniju. Zanimljivo je da jedna nemačka studija iz 1991. god. iz ove oblasti, pokazuje da je štuka radije jela crvenperku tokom leta, a zatim sunčanicu kako se bližila jesen. U Engleskoj, zanimljivo, štučiji glavni meni čine najpre bodorka, zatim grgeč, pa evropska jegulja (Anguilla Anguilla). U nedostatku ribe, štuke se prilagođavaju i jedu ono što se može naći u vodi, i veoma dugo mogu opstati samo na beskičmenjacima, poput insekata. Zaključak ispitivanja je da se periodi intenzivnog hranjenja štuka razlikuju među različitim geografskim područjima, kao i plen kojim se hrane. Plen se razlikuje usled razlika u zastupljenosti vrsta kojima se hrane u različitim vodama, te je najčešće zastupljena vrsta u nekoj vodi i najčešće na meti ovog predatora. Ovo je veoma važan zaključak i on potvrđuje ono što su i naši ribolovci sami, empirijski vremenom zaključili, a to je da je najbolji živi mamac za štuku ona riba koje u nekoj vodi najviše ima. Procenat beskičmenjaka i kičmenjaka pronađenih u sadržaju želudaca ispitanih jedinki je bio sličan kao i u drugim studijama iz drugih geografskih područja u Evropi, što je takođe važan zaključak jer pokazuje da štuka ipak preferira ribu kao plen u odnosu na sva ostala živa bića u vodi.

 

Autor teksta: Dragan Milošević
www.sportskiribolov.com

Tagovi: štuka riba ishrana

Ostavite komentar