Smuđaroški raj

Postavio sportski ribolov 30/04/2014 0 Komentara Ribolovački tekstovi,Destinacije / Vode,

Februar je poslednji mjesec u kojem možemo loviti smuđa. Od marta se, kažu, mrijesti. Dalo bi se na ovu temu štošta reći, ali hajde da ne zakeramo, već da vidimo kako iskoristiti kratki februar za ulov nekog trofejnog primjerka.

          Sirotinja će, zna se, loviti na zavičajnoj vodi. Kakve su nam zavičajne vode znaju ponajbolje moji novosađani, koji svaku noć imaju verbalne i druge duele sa takozvanim privrednim ribarima, što provlače mreže bukvalno uz obalu. Što propuste mrežaroši, dočekaju drljatori velikim trokukama, koji u ove zimske dane rade duplu normu. Kad na novosadskom keju padne smuđ od 2 kg, ta senzacionalna vijest se proširi do najudaljenijih dijelova grada za pola sata. Sutradan se utrostuči broj onih koji bi da dobiju barem jednu takvu “neman”.

          Za razliku od sirotinje, oni bogati i bez mašte sješće u džip ili u avion i otići na Sarulešti ili neku od onih mutnih delti u Rusiji. Odatle će donijeti gomile fotografija i video zapisa, tek tako, da se zna ko je majstor.

          Ova mala reportaža ne obraća se ni sirotinji ni bogatim, već maštovitijem dijelu srednje klase, ako je uopšte još ima u našoj maloj zemlji.

 

SMUĐAROŠKI  RAJ

          O vodenoj akumulaciji Bočac i njenim ribolovno-turističkim atrakcijama već se pisalo, ali mi se čini da naši ljudi još nisu ozbiljno shvatili šta ta planinska voda nudi upravo ravničarskim ribolovcima. To, da nisu ozbiljno shvatili Bočac, znam iz razgovora sa Dragom Mandićem, vlasnikom motela “Mandiko” na samoj obali jezera, koji mi reče da ovdje samo par puta godišnje navrati jedna manja ekipa beograđana. Čudno, kada se ima u vidu da ste iz Beograda ili Novog Sada na Bočcu za nepunih pet sati lagane vožnje.

          Jezero Bočac je tridesetak kilometara dugačka vještačka vodena akumulacija na rijeci Vrbas. Nalazi se u nekadašnjem kanjonu Vrbasa, četrdesetak kilometara uzvodno od Banja Luke. Autohtonu populaciju ribe čine potočna pastrmka, mladica, klen, mrena, škobalj i lipljen. Par godina nakon nastanka akumulacije, autohtonim vrstama pridružila se crvenperka i linjak. Devedesetih godina se krenulo sa kaveznim uzgojem kalifornijske pastrmke i šarana. Istih godina ove dvije vrste su obogatile postojeći riblji fond jezera, a odnekud se naparasno pojavio i som.

          Prije 5-6 godina jedan entuzijasta je odlučio da još više zakomplikuje situaciju na Bočcu. Ubacio je u jezero, nedaleko od motela « Mandiko », oko 1500 komada smuđeva porcijaša i isto toliko štuka slične veličine. Sta se desilo?

          Smuđ je bukvalno eksplodirao u jezeru, što i ne čudi, s obzirom na besprijekorno čistu i hladnu vodu, kamenito dno i stotine hektara potopljene šume. Već nakon dvije godine počeli su padati prvi ulovi komada od 3-4 kg, da bi u poslednje dvije godine primjerci od 6-8 kg postali svakodnevna pojava.

          Štuci ni traga ni glasa. Uginule nisu sigurno, ali da im nešto ne odgovara u zelenim dubinama bočačkog jezera, to je sigurno. Bukvalno nijedna nije uhvaćena. Problem je izgleda u tome što na tih tridesetak kilometara jezera gotovo da nema nijednog plitkog zaliva, gdje bi štuka mogla naći dobre uslove za mrijest. Sve je nekako vertikalno, naglo odsječeno i hladno. Za smuđa nirvana, ali za štuku, po svemu sudeći, noćna mora. Možda je to i dobro. Uostalom, malo li je grabljivica na jezeru: potočna i kalifornijska pastrmka, mladica, smuđ i klen.

 

MESO  JE  ZAKON

          Na Bočcu nema šta da se traži sa obale. Prije svega, zbog toga što se broj pozicija gdje možete uopšte sići do obale može nabrojati na prste ruke, a i kad nađete takvo mjesto, problem je što se na par metara od vas nalaze vrhovi potopljenih hrastova, bukvi i grabova. Shvatili ste u čemu je fazon. Treba, dakle, izaći sa spoljne strane potopljene šume i tražiti smuđa upravo na sastavu starog korita rijeke i potopljenog drveća. To se može jedino iz čamca.

          Prosječna lovna dubina kreće se od 15-25 metara, mada se u suton i po mraku smuđ često dobiva u gornjim slojevima vode, često uz samu obalu. Meni se desilo da polovinom septembra, u po bijela dana, dobijem smuđa na plitkoronca tačno na sredini jezera, gdje je dubina preko 30 metara. Naravno, to je onaj famozni izuzetak koji samo potvrđuje pravilo. A pravilo na Bočcu glasi – muvanje na kedera pri samom dnu. To je jedina moguća tehnika koja stoprocentno garantuje ulov krupnog smuđa. Sve ostalo je danguba i šuplja priča.

          Koje silikonske mrdalice, riperi, vobleri sa zvečkom i ostali bakrači – na hladnoj planinskoj vodi, čija se providnost mjeri metrima, meso je zakon. Dolazili su pametni momci sa raznih strana, ostavljali po kamenju i granju more kojekakvih varalica, ali kući su se vraćali uglavnom prazni, ili sa pokojim porcijašem.

          Iskusnim banjalučkim ribarima, kojima je lov na montiranog kedera ušao već u genski zapis, nije trebalo mnogo vremena da provale bočačkog smuđa. Banjalučanima se uskoro pridružili zeničani i travničari, pa je enigma zvana smuđ (ja ćudne ribe!) uskoro bila riješena.

          Zanimljivo, mada se svi slažu da je smuđ ukusna i, na kraju krajeva, krupna riba, toliko ogromno jezero ima možda tek desetak redovnih posjetilaca, koji namjenski idu da love smuđa. Dolazi tu mnogo svijeta, ali većina i dalje radije lovi klena, kalifornijsku pastrmku, a poneko šarana i soma. Radije voli bosanac da ga neko gurne u trnje, nego u čamac.

         

OPET  ĆATA  TATA-MATA

          Ako pratite naša izdanja, siguran sam da vam nije nepoznat lik i dijelo jednog od najpoznatijih, bosansko-hercegovačkih ribolovaca – Ferida Zlatarevića Ćate.

          I danas, u svojoj šezdesetoj godini, ovaj, po svemu nesvakidašnji lik, i dalje ima 300 vodenih dana u godini. Vozi vespu, voda mlade cure, pije i jede koliko hoće, pentra se po brdima i gazi kroz vodu kao divokoza, a u poslednjih 50 godina nije bio kod doktora, niti je popio jednu jedinu tabletu u životu. Tek u 56-toj dao je da mu na jednom ramenu istetoviraju Boba Marlija, a na drugom Džimi Hendriksa « Htio sam bolan Ranko da mi na grudima istetoviraju Kleptona, ali mi nekako suviše lijep – ko pićka. »

          Kad zenički ribari neznaju gdje radi riba, pitaju se – gdje je bio Ćata juče? Šta vrijedi i da saznaju da je jučer bio na Sani, kad je već sutra možda na Neretvi, a prekosutra na Drini. Krije tragove, kloni se rulje, mrsko mu se upoznavati sa novim ljudima, a i stare jarane ponekad izruži. U Bosni za takve ljude kažu da su muhanati (čangrizala), ali ja bih prije rekao da Ćata isuviše dobro poznaje ljude, i da se zato, što je stariji, radije sa prirodom druži. Steta, pomislim ponekad, što je tako na svoju ruku, jer mogao bi kao ribolovni vodič više para zaraditi nego da valja heroin : « Ma jebeš pare, šta će mi? Imam kol`ko mi treba. Ne mogu deset puta rućat. Kad nemam ja, ima raja. »

          Ćata je provalio smuđa čim mu je Goran Vuković javio iz Banja Luke da se nakotio na Bočcu. Prve godine svi su zbog velike dubine i klada koristili debele upredene strune i olova od preko 20 grama. Matori lisac je odmah prokužio da ovakav pristup ne donosi bog zna kakve rezultate.

          “Neće bolan šnjuru (upredenu strunu), ne tegli se. Još kad je jako olovo, čim uzme, odma` i pljune. Najbolje je obićni silk 0,22 i olovo od 10 grama. Kad uzme, guta do šupka. Samo nadigneš šćap i tu je.” Eto, u tih par rečenica sažeta je sva mudrost u lovu smuđa na Bočcu. I još nešto mi reče: “Dragi Ranko, ja zahvalne ribe. Em je doba za jest, em naraste krupna, a glupa ko konj. Dok ćapim jednu mladicu otelim se, a ovog ćuda nahvatam kad hoću i kol`ko hoću. Milina”.

          I zaista, na stotine uhvaćenih smuđeva poslednje jeseni, pala je samo jedna mladica (sa slike) i to na ulaznom dijelu akumulacije, gdje voda ima jak protok.

          U cijeloj ovoj priči za nas dunavske smuđaroše, najvažnije je sljedeće: Na Bočcu se svakodnevno love smuđevi između 3 i 5 kilograma, a primjerci od 7-8 kg, kao što je ovaj Ćatin sa slike love se možda jednom nedeljno; na Dunavu se u 90% slučajeva love smuđevi do 2 kg, pa onda pauza, i, s vremena na vrijeme, padne poneki od 9-12 kg. Možda samo na par lokacija oko Apatina i na Golupcu love ljudi češće komade između 3 i 6 kg. Na ostalim dijelovima Dunava smuđ od kilu i po proslavlja se u kafani. Budite iskreni i sjetite se kad ste poslednji put uhvatili par petokilaša. Ja u karijeri imam jednog od 10 kila, a sve ostalo (u pitanju su hiljade komada) je ispod 4 kg. Ne zato što neznam da lovim smuđa, već zbog proste činjenice da se ova riba nemilosrdno istrebljuje svim raspoloživim metodama već decenijama.

          Na Bočcu se hvata mnogo krupnih smuđeva i hvataće se još više, jer:

          - Na jezeru, dugačkom tridesetak kilometara sa prosječnom dubinom od 30 metara lovi dnevno smuđa u prosijeku 10 ribolovaca. I tih deset love samo kilometar-dva oko motela, a 90% jezera je apsolutno netaknuto.

          - Nema mreža, strujaroša i drljatora

          - Uslovi za mrijest i napredovanje su više nego idealni.

          Kad, ako bog da, dođete u motel “Mandiko” kod našeg dragog prijatelja, pjesnika i strastvenog ribolovca Drage Mandića, pa noću stanete kraj vode da malo oslušnete, postaće vam odmah jasno otkuda ovoliki smuđ u jezeru. Po vedroj noći do ušiju vam od vode dopire zvuk nalik jakom ljetnom pljusku. Hiljade i hiljade kedera se praćaka na površini loveći bog zna šta, a tek na mahove, tu živu kišu umiri na dijelić sekunde oštar raub, kao kad nožem prosječete glatku površinu vode. Upitate se tada, a odgovor neznate: dali je to pastrmka, smuđ ili možda kakav krupan klen. Iznad glave okomite litice, a u vama radosni nemir pred sutrašnji dan.

          Ako vas i maši ovaj februar, otiđite obavezno na Bočac u maju kod našeg Drage. Za čamce se ne brinite, jer ih uvijek ima dovoljno. Ne zaboravite još jednu važnu stvar. U poluprečniku od 40 km od motela « Mandiko » imate desetak atraktivnih salmonidnih voda, od kojih svakako u prvom redu treba obići Vrbas, Plivu, Janj, Ugar, Sanu i Ribnik.

TRAVAR  RANKO

Ostavite komentar