Ludilo u Ki Vestu - Tarpon

Postavio Pedja Pašćan 23/01/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

,,Kep je podigao sidro, uputili smo se ka plićacima Ajlamorade. Cilj nam je bio da ulovimo legendarnog tarpona, ribu koja u celom svetu važi za jedan od najvećih trofeja.‘‘ Ovako je svoju priču nastavio Radomir Krkić, autor TV serijala ,,Svet ribolova‘‘ dok smo se vraćali sa snimanja po Americi i leteli negde iznad Atlantika

Obišao je Krle mnogo svetski poznatih ribolovačkih destinacija ali je Ki Vest na Floridi na njega ostavio najveći utisak. Uživao sam slušajući njegovu priču uz odlično vino koje su služile simpatične „Er Fransove“ stjuardese. „Tarpon je riba neverovatne snage i brzine “, nastavio je svoju priču Krle. Pomisao da ću imati priliku da snimim te veličanstvene skokove izazivala je u meni veliko uzbuđenje. Prepodnevni ribolov silikonskim varalicama u jakoj morskoj struji doživeo sam kao jedan od najboljih u životu a sada, u istom danu, krećemo da ulovimo tarpona! Nisam mogao da verujem da mi se ovo događa.

Tarponi su inače vrlo čudne ribe. U luci Ki Vesta, gde je ribolov najstrože zabranjen, hranjenje tarpuna iz ruke je velika turistička atrakcija. Veliko jato ovih grdosija nalazi se uz sam dok. Uzmete u ruku malu ribu maharu i spustite je na desetak centimetara od vode. Istog trenutka najbliža riba iskače, otvara ogromna usta i iz ruke vam uzima hranu, kao kuče. Čitav Meksički zaliv, a posebno obala Sjedinjenih Američkih Država omiljeno je stanište tarpona. Malo je poznato da se čitava jata kreću daleko na sever, pa prateći sitne ribe i morske struje dospevaju čak do Nju Faundlenda. Njegovo meso nije za jelo pa ga to možda spašava od preteranog izlovljavanja. Zato primerci od preko pedeset kilograma nisu retkost a love se i trofeji od preko sto. Najbolja mesta za ribolov su peskoviti plićaci u blizini koralnih grebena. Ogromni primerci često se mogu videti kako pretražuju plićake od svega par metara dubine.

Tarpon se može loviti na više načina. Zanimljivi pristupi podrazumevaju klasični mušičarski pribor i velike strimere, kao i varaličarenje velikim kašikama po dnu. Najproduktivniji način je lov živim kederima, koga i vodiči najčešće praktikuju. Za tu priliku sačmama love velike količine ribe mahara-e. Zatim je seckaju i bacaju u more kao primamu a cele, žive primerke kače na izuzetno jake „kružne” udice i puštaju bez otežanja niz struju, tridesetak metara od broda. Sunce je još uvek bilo visoko na nebu kad je Kep zaustavio brodić i spustio sidro na peščano dno u blizini jedne koralne hridi. Po njegovim rečima, dubina je bila svega sedam-osam metara. Moji uvek raspoloženi saputnici (Kit Artur, poznati voditelj emisije „Zategnute strune” na Skaj televiziji i njegov prijatelj Roj Marlou) dali su se u pripremanje pribora i kačenje mamaca. Kep je iseckane mahare bacao u more a struja ih je nosila ka koralnom grebenu. Zbog malo zamućene vode dno se nije moglo videti. „Idealni uslovi za ribolov,“ rekao je Kep, „danas imate sreće. Gospodo, tarponi čekaju, počnimo!“ Kit je pustio udicu sa živom maharom daleko od brodića, u neposrednu blizinu korala. Roj je svoj sistem malo otežao olovom i spustio skoro ispod broda. Oni su stari morski lavovi sa ogromnim iskustvom pa svaki od njih ima neke svoje „fazone“. Čekali smo. Prijatan vetrić ublažavao je vrelinu popodnevnog sunca i delovao uspavljujuće. Međutim, vremena za predah nije bilo. Zapištao je dril Kitovog multiplikatora. Jedva je uspevao da zadrži štap u rukama. „Ovo nije tarpon, ovo je nešto mnogo veće! Ne podiže se sa dna, sigurno je ajkula”! Izgledalo je kao da jadni Kit pokušava da pomeri dno mora ka površini. Plašio sam se da će se ceo brodić izvrnuti. Srećom Daivin multiplikator i štap podnosili su i ovo čudovište. Nije tarpon, ali šta god da je - prizor je nezaboravan. Ajkula ili šta već lagano je plivala uz dno šetajući Kita sa jedne na drugu stranu plovila. Posle petnaest minuta natezanja, štap je uzeo Roj da bi Kit malo predahnuo. Riba se nije dala podići ni milimetar. Prolazili su minuti u napetom iščekivanju. Kep se smejao, srećan što su mu klijenti zadovoljni. „Samo polako, izaćiće gore kad se umori”. I bio je u pravu. Posle čitavih pola sata čudovište se umorilo i Kit, koji je u međuvremenu uzeo štap, krenuo je sa podizanjem ka površini. Velika tamna senka mogla se nazreti u dubini. „Golijat gruper... I to ogroman,“ prepoznao ga je Kit, „najveći koga sam u životu video“. Sada se već jasno moglo videti šareno telo džinovske kernje kako se umorno valja pod površinom. Uplašila me je veličina ove ribe. Kep ju je prihvatio kukom. Nije ni pokušavao da je izvuče na brod jer je imala blizu dve stotine kilograma. Snimio sam je kamerom a Roj je ispucao desetak fotki fotoaparatom pre nego što ju je Kep otkačio sa kuke i pustio. „E, a sad tarponi!“ Neumorni Kit Artur je već stavio mamac i pustio ga niz struju. „Hajde za promenu malo akcije.“ Kud’ ćeš više akcije od ovog, pomislio sam, ali nisam ni mogao da zamislim koliko je Kit bio u pravu. Sledećih pola sata su mi ostali u sećanju (a i na traci moje kamere) kao najluđi trenuci ribolova u životu. Prvo je Roj povikao: „Tarpon, konačno!“ Onda je usledio rodeo na vodi. Ogromna ribetina iskakala je po metar u vis i uz veliki pljusak padala nazad, da bi već sledećeg trenutka ponovo bila u vazduhu. Begovi brzinom munje u trenutku su izvlačili podvadesetak metara monofi la. Srećom, iskusni Kit je upredenu strunu zamenio tegljivim monofi lom pa je kolikotoliko amortizovao besomučne trzaje ove potpuno lude ribe. Srebrni letač zablistao bi na suncu i onda nestao u dubini ostavljajući dugu na bezbrojnim kapljicama vode koje je izbacio. Roj je bezgranično uživao držeći štap na čijem je drugom kraju bio podivljali mustang. „Kit, nemoj ni da me pitaš, ne dam ti štap...“ šalio se Roj. „Izvadiću ga pa makar umro!“

Riba se malo primirila. Verovatno se konačno umorila od silnih skokova. Roj je uspeo da je privuče uz bok brodića a Kep je vešto zakačio kukom pazeći da je ne povredi. Riba je bila na brodu. „Samo brzo da je slikamo, pa nazad u vodu,“ požurivao nas je Kep, „premorila se, šteta bi bilo da ugine.“ Roj ju je uzeo u krilo a Kit ga je fotografi sao da bi zatim zamenili uloge. Uskoro je umorni mustang otplivao u slobodu a mi seli da predahnemo. Sunce je počelo da zalazi, do luke smo imali dobrih dva sata plovidbe. Dok je brzi brodić jezdio ka Ki Vestu, sabirao sam utiske. Toliko ulovljenih riba i to velikih, toliko akcije, divljih iskakanja iz vode, zujanja strune, savijanja štapova do granice izdržljivosti i na kraju - toliko ljudske radosti u jednom danu. Pa gde toga još ima? „Samo u Ki Vestu, ribolovač- kom raju na Floridi.“ Rekavši ovo, Krle je lagano utonuo u san. Ostao sam još malo budan, popio svoje treće vino a onda sam i sam zaspao. Povremeno sam se budio, kada bi (u snu) davao kontre, boreći se sa velikim ribama iz Krletove priče.

 

Autor teksta:  Srđan Savulov
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 23, Februar 2011

Ostavite komentar