Đetinja i jezero Vrutci

Postavio Pedja Pašćan 07/11/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

Omeđena pogorjem planinskih venaca Tare i Zlatibora i u neposrednoj blizini Drine, reka Đetinja je uvek bila u senci svojih „moćnih“ i mnogo poznatijih suseda. Ipak, ruku na srce, ova reka, posebno njen gornji tok, zaslužuju mnogo više pažnje jer svojom lepotom i geomorfološkim karakteristikama svakom ljubitelju prirode može pružiti sate i dane potpunog uživanja.

Ðetinja nastaje od svojih sastavnica Konjske reke i Sušice čija su izvorišta na Tari a spajaju se i grade Ðetinju u okolini sela Kremna na oko 700m nadmorske visine. U nešto starijoj geografskoj literaturi stoji podatak da je Konjska reka Ðetinja a da svoje primarno ime nosi od ušća Selečke reke. Opisujući Ðetinju nezaobilazno je nešto reći i o Kremni. „Srpski Delfi “ mesto su rođenja čuvenih proroka Tarabića, čije se alegorije i parabole porede sa Nostradamusovim proročanstvima. Zaseok Tarabići se nalazi nešto severnije od Kremne u pravcu Kaluđerskih bara. Zahvaljujući turizmu, Kremna je izuzetno infrastrukturno napredovala, a postoje indicije da bi ponovo mogla dobiti status opštinskog centra. Kremanska kotlina se nalazi na naslagama „tajanstvenog“ crnog kamena, za koji se smatra da ima blagotvorno biogeno zračenje, a po kojem je i samo mesto dobilo ime. Pored vela mističnosti, ovaj predeo je zbog klimatskih uslova - idealne nadmorske visine, okruženju borove šume i jedine „ruže vetrova“ u zapadnoj Srbiji, izuzetno vredan kao vazdušna banja gde su se ljudi odmarali i oporavljali još od srednjeg veka.

Od Kremne do Bioske u dužini od oko desetak kilometara, Ðetinja teče kroz usku klisuru čija su brda pod listopadnim i četinarskim zajednicama. Još uvek je to klasična planinska reka koja na pojedinim mestima više podseća na veći potok. Prelepi pejzaži, po koja vodenica, kamenjari i brzaci, idealni za lov na klena, krkušu i potočnu pastrmku, pravi su izazov za mušičare. Dok obilazite ove terene, društvo će vam praviti mnogobrojne potočne pliske, kosovi i druge ptice iz reda pevačica. Autor ovog teksta je imao i tu sreću da vidi jednog beloglavog supa koji je nadleteo klisuru, verovatno vraćajući se u svoju matičnu oblast - Uvac. Za ceo kraj karakteristični su česti izvori, a jedan takav je Vračarića izvor, gde je zahvalni unuk u spomen na svoga dedu na izvoru sagradio spomen česmu, koja se nalazi odmah uz lokalnu saobraćajnicu. Ako vas put nanese ovim krajem, obavezno se zaustavite. Voda hladna kao led osvežava bolje od bilo kojeg kupovnog napitka.

Od Bioske klisura se širi i nakon par kilometara Ðetinja se transformiše u veliko akumulaciono jezero dužine od oko 7km. Brana je podignuta kod sela Vrutci po kojem je i jezero dobilo ime. Prilaz jezeru je kolima ograničen i do njega se može doći samo na njegovom početku i kraju. Kod Bioske postoje dva puta. Jedan vodi u brda pored leve obale gde se izlazi na predivan vidikovac i kasnije spušta u veliki rukavac, jedno od omiljenih destinacija sportskih ribolovaca. Drugi put vodi niz kotlinu i uz Ðetinju do njenog ušća u jezero. Koji kilometar pre ušća nalazi se raskrsnica i most preko reke, čiji put vodi na desnu obalu jezera prema selu Omar. Prilaz u Vrutcima je kod nedavno obnovljenog srednjovekovnog manastira Rujan.

 

 

Brana je podignuta 1983. godine i jezero snabdeva vodom Užice i Sevojno. Tom prilikom je potopljeno nekoliko zaseoka i deo stare železničke pruge koja je uz Ðetinju preko Šargana povezivala Beograd sa Sarajevom i Dubrovnikom. Kako je u pitanju akumulaciono jezero, gradnja uz obale je zabranjena, mada postoji nekoliko divljih vikendica. Jezero i cela kotlina se odlikuju zaista fantastičnim prirodnim ambijentom i o tome ne bih trošio previše reči. Mislim da priložene fotografi je u reportaži najbolje ilustruju navedeno. Jezero je jedno od omiljenih letnjih izletišta Užičana, kada su obale „načičkane“ kamperima, kupačima i sportskim ribolovcima. Aktivan odmor se ovde može shvatiti doslovno, a posebno su popularne šetnje, bilo zemljanim putem uz obalu ili stazama u pobrđu. Najatraktivnija staza vodi kroz četinarsku šumu uz desnu obalu jezera, gde se nalazi izvor Savina voda i za mnoge najlepše mesto na jezeru, kamenita obala Ročnjaci. Zbog morfologije terena i prisutne fl ore, kupališta su ograničena na nekoliko lokaliteta, među kojima su najpopularnije Livade i početak jezera kod Bioske, gde su obale ravne ili pod blagim nagibom. Što se tiče održavanja priobalja i ekoloških standarda, na osnovu onog što sam video, moja ocena je 4+.

Prirodno bogatstva čini i mnoštvo vrsta ptica koje se mogu videti na vodi, obali i okolnim šumama. Česta je patka gluvara i nemojte se iznenaditi ako vam ženka sa pačićima dopliva na koji metar rastojanja. Prisutne su sive čaplje, bele pliske i sprudnici, a posebno su brojne senice, zviždaci, crvenrepke, grmuše, kreje i grlice. Jezero je obilno poribljeno pa se mogu pecati šaran, tolstolobik, babuška, bodorka, deverika, skobalj, grgeč i krupatica, dok se uz ušće javljaju autohtone vrste - klen i krkuša. Usput sam dobio i obaveštenje da je jezero nedavno poribljeno i jezerskom pastrmkom. Međutim, u razgovoru sa prisutnim ribolovcima dobio sam kontradiktorna obaveštenja u vezi ulova. Svi se slažu da krupnih primeraka nesumnjivo ima ali da se javljaju retko. Ribolovci su posebno nezadovoljni ovom godinom i krivce za to različito objašnjavaju. Za jedne su to previsoke letnje temperature, dok je za druge to neselektivno poribljavanje. Inače, svi prisutni pecaroši su lovili na plovak i nisam video ni jednog varaličara ili mušičara, što ne znači i da ih nema. Ipak, cela situacija je pomalo čudna ako se uzme u obzir da su ovde nedavno vršena hidrološka i ihtiološka istraživanja, pri čemu je utvrđeno da je voda izuzetnog kvaliteta, bogata kvalitetnom ribom, a istom prilikom su mrežama vađeni krupni primerci.

Od brane Vrutci, Ðetinja narednih dvadesetak kilometara teče do Užica, sedišta Zlatiborskog okruga. U ovom gradu je 1900. god. izgrađena hidroelektrana, i to je prva električna centrala podignuta po Teslinim principima polifaznih struja u Evropi i druga u svetu, i to samo pet godina posle one naNijagarinim vodopadima. I svoje ime Ðetinja duguje Užicu. Prema legendi, Turci su sa zidina gradskog utvrđenja bacali decu (đecu) u reku. U današnje vreme gradske obale Ðetinje su ozidane kamenom, uređene šetalištem i plažom ispod Starog grada. Posebna užička atrakcija je takmičenje skokova u vodu sa starog železničkog mosta, koji se održavaju svakog leta. I naravno, ako posećujete ovaj grad, obavezno probajte njihov čuveni kulinarski specijalitet – komplet lepinju.

 

Od Užica, Ðetinja narednih tridesetak kilometara teče prostranom dolinom sa blagim i pitomim stranama. Protiče pored industrijskog naselja Sevojno i Požege, jednog od najvažnijih saobraćajnih čvorišta zapadne Srbije, gde sa leve strane prima svoju najveću pritoku reku Skrapež. Nedaleko od Požege, nakon 74km toka, kao leva sastavnica, zajedno sa Golijskom Moravicom, Ðetinja gradi Zapadnu Moravu.

 

Autor teksta: Čeda Vučković
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 31, Oktobar 2011

Ostavite komentar