Banatski Fly fishing

Postavio Pedja Pašćan 17/01/2019 0 Komentara Destinacije / Vode,

Egon je sa milimetarskom preciznošću ubacio poveliku policelonsku bubu ispod vrbovih grana koje su se nadvile iznad reke. Buba je bućnula i napravila kolobare koji su za trenutak namreškali površinu bistrog Karaša. Iskusni ribolovac sačekao je nekoliko sekundi, koje su nama koji smo posmatrali izgledale duge kao večnost. Kada se površina vode smirila, na dvadesetak centimetara od veštačke mušice pojavila se tamna senka. Za trenutak je sve stalo. Onda je Egon samo vrhom štapa mrdnuo veliku bubu i udahnuo joj trenutak života. To je bilo dovoljno da izazove refleksnu reakciju; klen je istog trenutka usrknuo veštački mamac i uz pljusak nestao u dubini Karaša.

Listajući fotografije sa prošlogodišnjih pecaroških akcija, došao sam i do fotki iz Bele Crkve u Banatu. Neko ko ne poznaje ove dve banatske lepotice, Karaš i Neru, pomislio bi da su fotografije nastale negde na čuvenim bosanskim revirima. Bistre i čiste, sa ponekim brzakom i dubokim virovima, čine jednu od najlepših prirodnih znamenitosti ovog kraja. Mislim da većina meštana ne shvata kakva im se lepota nalazi na samom pragu pa i ne mare mnogo za nju. Ali, ima ljudi koji imaju moć da prepoznaju sve vrednosti ovih bisera prirode. To su moji drugari Egon, Vlada i Bane, prvi mušičari u Beloj Crkvi. Egon me je pre nekoliko godina odveo na Neru i od onda sam ostao zaljubljen u ovu planinsku reku koja teče kroz ravni Banat. Iznenadila su me jata klenova koja sam tamo video ali i potpuno zbunila svojom opreznošću i probirljivošću. Krajem septembra, leto je još uvek bilo u punom zamahu kada sam se obreo ponovo u Beloj Crkvi. Radovao sam se unapred druženju sa svojim prijateljima i onim beskrajnim mušičarskim pričama koje mogu da u nedogled raspredaju samo zaljubljenici u ovu pasiju. Ujutro me je dočekao Vlada i rekao da je Egon ima neko „čukanje“ autom koje se završilo bez posledica na svu sreću i da nas dvojca idemo sami na Karaš, a ostali deo ekipe će nam se pridružiti popodne. Ubrzo smo prošli nekoliko kilometara prašnjavog puta i stigli do reke. Sunce je obasjavalo kristalno bistru površinu reke.

Pred nama je bio duboki vir sa malim ostrvcima vodenog rastinja. Sredinom se primećivalo da reka lagano teče ali je sve više ličilo na jezerski ambijent. „Pogledaj“, prošaputao je Vlada, „tamo iza trave u plićaku“. Na izlasku iz vira gde je dubina svega pola metra, videle su se tri senke kako lebde blizu površine vode. „To su oni dvokilaši o kojima sam ti pričao“, nastavio je Vlada, „imao sam ih par puta na štapu ali su mi iskidali predvez, odmah beže u travu“. Pripremio sam pribor; štap „Vision- 3 Zone“ četvorku sa odgovarajućom WF strunom.

Povetarac mi je išao na ruku pa sam iz prve dobacio do klenova. Ali, stare „glavonje“ su „namazane“, još dok je struna bila u vazduhu poplašeni od senke i njenog kretanja iznad svojih glava samo su se pomerili desetak metara dalje. Desetak nedostižnih metara. „Sad ćemo polako da uđemo u vodu“, savetovao me je Vlada, „i da gađamo suprotnu obalu, tamo su ispod grana, čekaju da im padne neka buba“. Kako smo oprezno išli kroz vodenu vegetaciju tako smo ispred sebe plašili manje klenove koji su se u njoj sunčali. Vlada je prvi stigao na spot i ubacio policelonku pravo u usta jednom gladnompokilašu. Bukvalno, čim je mušica dodirnula vodu, bila je već u ustima klena. Vlada ga je sa uživanjem doveo do sebe i posle slikanja vratio u reku. Ubrzo sam i ja ulovio jednog manjeg na imitaciju bumbara. Zazvonio je telefon; Egon je završio popravku auta a Vlada je morao nazad u grad zbog posla. Bilo mi je žao što na kratko prekidamo pecanje ali sam se radovao susretu sa Egonom i Banetom. Ubrzo smo se sreli, popili kafu i napravili plan za popodne. Idemo do Stražanskog mosta. Tamo je jedna duga krivina obrasla u travu i vrbe koje vise nad vodom. Težak teren ali rizik se isplati; tu su i klenovi najveći. I stvarno, teren je bio više nego zahtevan. Na fotografijama izgleda kao da Egon zabacuje mušicu u šumu, što i nije daleko od istine. Samo je metar prostora za zabacivanje mušice i mora se iz prve pogoditi rupa. Ako promašiš i kačiš za grane možeš da se pozdraviš sa opreznim „glavonjama“. Ubrzo je majstor imao prvog klena. Lep pokilaš. Egon je promenio mesto i opet ulovio još jednog. Gledao sam ga kao baca. Namerno je davao dodatni impuls štapu da bi velika „bambula“ pljusnula na vodu. To je izgleda okidač za napad ribi koja se nalazi u blizini. Veliki zalogaj koji se ne sme propustiti drugom. I ta brzina ga često košta glave. Ovoga puta su imali sreću jer ih je Egon sve vraćao u vodu. „Što ih više lovim sve ih je teže prevariti“, primećuje Egon, „i sve su oprezniji“.

Ja sam menjao mušice, imitirao Egonovo zabacivanje, pogađao najzabačenije ćoškove ali ribu nisam uspeo da ulovim. Malo me je tešilo to što ni Banetu takođe nije to polazilo za rukom. Svejedno, uživao sam u lepoti reke i divnom letnjem danu, potpuno usredsređen na preciznost zabačaja. Stari majstor, Egon, opet se javio: „Evo ga još jedan, iščačkao sam ga iz džungle od trave i granja. Dobro su sakriveni u hladovini“. Bane i ja smo pokušavali sve dok sunce nije počelo da zalazi. Prošpartali smo sva mesta oko mosta ali jednostavno riba nije marila za naše policelonske bube. „Daj da vidim šta vi to bacate“, iznervirao se Egon, „pa to je sitno, gledaj šta uzima“. Na dlanu mu je bila „bubetina“ od policelona i petlovih pera. „E to je za njega pravi zalogaj“, nasmejao se majstor, „a ne ove vaše pčelice i bubice“. Sunce je počelo da zalazi a nas dvojca smo seli na oboreno stablo i uživali u pogledu. Smejali smo se Banetu kome se polomio držač čekrka pa je zabacivao tako što je čekrk spustio dole u travu. Istovremeno smo uživali u eleganciji njegovih zabačaja. „Dobar je ovaj mali“, smejao se Egon, „biće nešto od njega, samo još da nauči da sluša starije“.

Mrak je počeo da pada kada smo krenuli kući. Sutra nas čeka onaj drugi biser Banata, reka Nera.

 

Autor teksta: Srđan Savulov
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 34, Januar 2012

Ostavite komentar