Žuri, al natenane

Postavio Pedja Pašćan 14/03/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Žurba je jedan od najvećih neprijatelja varaličara. Pod “žurbom” ne podrazumevam brzinu vođenja varalice, niti glisiranje ulovljene ribe, već se ovaj pojam odnosi na način pretraživanja terena. Ja ipak preferiram jedan totalno drugi stil, koji od milošte zovem “prepipavanje”...

U zavisnosti da li pecam na dobro poznatom terenu, ili sam se našao na nepoznatoj vodi, ovakvom načinu pretrage pristupam na dva donekle različita načina. Na već overavanim terenima unapred znam koje ću varalice koristiti, na koji način ću ih voditi, znam gde bi otprilike trebalo da “čuči” štuja (ili smuđ), gde su zakačke i potencijalna “groblja” varalica. E, nepoznata voda je priča za sebe... Pre početka aktivnog pecanja odvojim neko, naizgled neinteresantno ćoše i u njemu prvo isprobam nekoliko tipova varalica kojima imam nameru da pecam. Posebnu pažnju obratim na providnost vode i sastav dna. To će mi reći koje dezene bi trebao da forsiram. Naravno, u takvu pripremu treba uračunati i vremenske prilike. Usput, pokušavam da pročitam i vodu ispred sebe (odokativna procena dubine, interesantna mesta do kojih mogu da dođem, visina i prohodnost obale i sl.). Kada završim sa ovim “kondicionim pripremama”, polazim u pravi ribolov. Podrazumeva se - žurba je ostala u onom ćošku.

 

TROLING IZ “JUGA”

 

Često srećem kolege koji pecaju kao da su došli na posao, i to baš onako, svojski, rade na “normu”. Stanu na jednu poziciju, bace 2-3 puta levo, 2-3 puta desno, 2-3 puta ispred sebe ili prema drugoj obali, promrse nešto po sistemu “Nema ovde ničega” i odjure dalje... Kroz pola sata, ili čak i sat, trkom se vraćaju nazad, “overavajući” još po par puta poneko mesto, ponavljajući uporno čuvenu “Danas baš neće da grize” mantru... Sedaju u kola i jure na neku drugu vodu, na kojoj će biti bolje. (Jeste, tamo će sigurno biti bolje, pogotovo ako probaju da “panulaju” iz kola). Za to vreme, ja i dalje prepipavam svoju prvu, izglednu poziciju... Tu se završava razlika između poznate i nepoznate vode. Princip će, “od sad, pa nadalje i u buduće”, biti isti. Lagano, sa razumevanjem... Trudim se da vodi priđem što tiše. Pokušavam da budem što neprimetniji, ali baš nešto nisam “ljubimac” maskirnih uniformi, puzanja po obali, čučanja i klečanja - dojadilo mi sve to ‘91. “Ljubimac” sam (joj, ubiće me narodnjaci) mira i tišine koji vladaju na obali, pa se samim tim trudim da takvo stanje i očuvam. Pretragu počinjem što daljim hicima uz samu obalu. Prvo prepipam jednu stranu (da je nazovemo - leva), a onda se posvetim suprotnoj strani (pogađate - desna). Znači, hici na levo, uz samu obalu, a svaki sledeći za metar-dva kraći. Zašto? Iz prostog razloga što su možda u prethodnom prolasku neke ribe krenule za mojom varkom, pa maloduš- no odustale. Ponovni prolazak iste varke će možda biti taj “okidač” koji će ih navesti da ovaj put dodaju gas. Nekada je i pad varalice na nekom drugom mestu (u odnosu na prethodni hitac), dovoljan da isprovocira neodlučnu ribu da napadne. Psihologija (i riba i ljudi) je čudo... Ako ne zgrabim ja - zgrabiće komšija... E, neće da može...

Onda se posvećujem desnoj strani, takođe uz samu obalu. Pošto taj reon dobro ispipam, ponovo “na levo krug”, samo su sada hici pomereni neka 2-3m od obale. Ista priča na desno, a onda ponovo leva strana sve do nekih 45 stepeni u odnosu na obalu. Ponovim to i sa desne strane i... Promenim varalicu! Dakle, svo vreme je u igri bila ista varalica, samo vođena na razne načine, različitom brzinom i slojem vode. Promenim dezen ili veličinu varalice, ponekad i sasvim drugi tip varke uđe u igru (ako ne zna centarfor da uvali gol, red je da bek dobije šansu). Vrlo često ovakvim pristupom potrošim i čitav sat na samo jednoj poziciji. Mnogo? Mnogo je kad biju. Meni je taman... Još nešto veoma važno. Trudim se da u prvim zabačajima uz samu obalu ne kačim varalicu za podvodne prepreke, travu, rastinje, (ili, ne daj Bože, granje drveća koje se nadvilo nad vodom). To je najbolji način da sve prisutne grabljivice “dobrovoljno” napuste boravište. U odnosu na ovaj pristup, jedina razlika na poznatoj vodi je što u startu preskačem provereno prazna mesta i potpuno seposvećujem onima koja su davala ribu. Ovakvim brzim načinom skraćujem donekle vreme prepipavanja, koje na nepoznatoj vodi nekada zna da iznosi i kao “puno radno vreme” (7-8h), ali... Gde da žurim? I onako kažu da Bog pecarošima ne računa vreme provedeno na pecanju (sa ženama je slič- no, samo njima to vreme apciguje od vremena potrebnog da parkiraju auto). Kada konačno stignem do neke zamišljene, krajnje tačke i kažem sebi: “Dosta je za danas”, sa sigurnošću mogu da kažem da tu zaista nema (ima) ribe...

 

UA “ČEŠLJANJE”! UA “PRETRČAVANJE”!

 

Pri povratku na polazni položaj zadržavam se samo na mestima koja (iz određenih razloga) nisam detaljno prepipao. Ili je u pitanju bilo kačenje za podvodnu prepreku, koje je izazvalo previše buke, ili je u pitanju bio neuspeli napad grabljivice, (a nekad i uspeli, ako ona pri zamaranju napravi “krš i lom” i razjuri svu rodbinu). Ako se pri prvoj poseti nepoznatoj vodi i ne proslavim, ovakvim prepipavanjem, za utehu, sasvim sam dobro upoznao teren, tako da ćemo pri sledećem susretu moći da kažemo da smo stari znanci. Na ovakve ekspedicije uglavnom idem sam (žena mi stalno u to ime spočitava da sam “totalni čudak i asocijalni tip”), jer je jako teško naći “srodnu dušu”, sa dovoljno debelim nervima i sposobnošću samokontrole (to je ono, da se odupre nagonu da me ostavi na mestu na kom smo već sat vremena bez udarca, i odjuri na sledeću poziciju, naravno bez mene). Do sada sam sreo svega par sličnih “slučajeva” sa kojima sam uspešno upražnjavao ovakvo “prepipavanje”. (Ne, ne, ne dao dragi Bog! Ne TAKVO prepipavanje...).

Stanemo onako leđa u leđa, jedan pretražuje levu stranu (levičar, socijalista) koristeći recimo vobler. Za to vreme, drugi šparta desnu stranu (desničar, anarhista) nekim šedom ili sličnom “gumarabikom”. Posle detaljne pretrage sledi “mala rokada”, pa sve iz početka... Dosadno? A? Pa, kako se uzme...Pogotovu, ako se podrazumeva da je najstrožije zabranjeno glasno govoriti (vikati), neprestano blebetati (gluposti iz sporta, politike, ekonomije, tračevi sa estrade i sl.), i praviti nepotrebne, nagle pokrete (dozvoljeno je mahanje štapom pri zabacivanju i vađenju ribe, lagano češanje nosa, paljenje cigarete). Voda je, to valjda već dobro znate, daleko bolji provodnik zvuka od vazduha a ako je uz to još i bistra, previše galame i koprcanja po obali je siguran način da obavestite ribu da je vreme da se skloni. Znači (misliiiim, brateeeee, ovo, ono), tih razgovor i odmereni pokreti su recept za uspešno prepipavanje terena. U protivnom, bolje je da svako bude “sam svoj majstor” - nema “ljutiš”... Ovakav pristup varaličarenju bi trebalo forsirati naročito u prolećnom delu godine (po prestanku lovostaja na štuku i smuđa), kada su vode još uvek hladne a grabljivice, zbog usporenog metabolizma, daleko manje aktivne i “drčne”. Lagano, detaljno prepipavanje terena sigurno će dati daleko bolje rezultate nego brzinsko “češljanje” i “pretrčavanje” izglednih pozicija. Dakle, samo polako, s razumevanjem, bistro vam bilo i... Vidimo se na vodi (ako ne budete prebrzo prošli kraj mene)...

 

Autor teksta: Dejan Mučalica - Uča
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 25, Mart 2011

Ostavite komentar