Termometar u funkciji apetita

Postavio Pedja Pašćan 13/07/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Smuđ ima „cug” kada mu u želucu caruje promaja – „Zavada” fizike i hemije

S tručna izdanja naglašavaju da smuđ pri uzrastu od 25 do 35 milimetara (starost 5-6 nedelja) postaje grabljiv. Nakon toga alternativnim zalogajima pribegava samo u krajnjoj nuždi, jer mu ništa sem ribe ne zadovoljava apetit. Ribolovce, međutim, prvenstveno zanima koliko ova grabljivica pojede, kada jede. A ako se već najela, kada će opet.

 

Nije nikakva tajna da je brzina varenja zalogaja uslovljena temperaturom vode. Takođe je manje-više poznato da se ovom problematikom i nauka pozabavila. Međutim, unapred treba naglasiti, da se rezultati dobijeni eksperimentalnim putem u prirodi ne ponavljaju. Prvenstveno zato što je voda u probnim akvarijumima i bazenima imala ravnomernu temperaturu, što u prirodi nije slučaj. U rekama, jezerima i kanalima naime dolazi do stratifikacije, što znači da razni slojevi vode imaju različite temperaturne vrednosti. U letnjim mesecima gornji slojevi su najtopliji, a što su bliži dnu, sve su hladniji. Zimi je obrnuto, s tim, da je temperaturna razlika između slojeva znatno manja, nego u letnjem periodu. U proleće i jesen stratifikacija je manje naglašena, a često se događa da je temperatura u svim slojevima vodenog stuba izjednačena. Baš kao u laboratorijskim uslovima.

 

U takvoj sredini obavljen je niz eksperimenta, tokom kojeg su smuđevima davani zalogaji iste veličine (beovica, uklija..., Alburnus alburnus), a pomoću rendgenskih snimaka kontrolisana brzina varenja. Na taj način je utvrđeno da je na temperaturi od 23 stepena bilo potrebno 34 sata, na 20 stepeni 45 sati, na 15 stepeni 83 sata, na 10 stepeni 157 sati, a na pet stepeni 257 sati da bi se zalogaj u potpunosti svario. Ponavljamo: u potpunosti! Jer, nije svejedno.

 

Kada bi priča bila svedena na ovaj eksperiment, imala bi poražavajuće dejstvo na optimizam zimskih varaličara. Jer brojke govore da zimi zalogaj „traje” deset ipo dana plus nekoliko sati. Ali...

 

Tokom sasvim drugog eksperimenta ustanovljeno je da smu đevi posežu za novim zalogajem mnogo ranije nego što je suditi po rentgenskim snimcima. Utvrđeno je da je učestalost uzimanja zalogaja pri temperaturi vode od 20 stepeni oko 4-5 sati. Takođe je ustanovljeno da svakih pet stepeni smanjenja temperature udvostručuje to vreme. To znači da grabljivica polazi u lov na svakih 8-10 sati ukoliko je temperatura vode 15 stepeni; na 10 stepeni to čini na svakih 16-20 sati; na četiri stepena između dva (u)lova protekne dan ipo do dva.

 

Razlika između rezultata dobijenih tokom dva različita eksperimenata, mada izdaleka vidljiva, ne dovodi u pitanje njihovu tačnost. Jedna naime govori o vremenu potrebnom za potpuno(!) svarivanje, dok se druga bavi učestalošću uzimanja zalogaja. Nema mesta sumnji da se rentgenska očitavanja i merenja vremena bila tačna. Ali, treba uzeti u obzir da pojava gladi nije fizičkog, već hemijskog karaktera. Na onom što rentgen prikazuje da ga ima, želudačni sokovi nemaju šta da rade. Zbog toga se glad javlja ranije nego što ostaci prethodnog ulova u potpunosti prođu kroz „tehnološki proces prerade”. Nečeg, fizički gledano, ima, ali hemija oko toga nema šta da radi.

 

Prezentovani rezultati koji govore o učestalosti uzimanja hrane nisu plod jed(i)nog eksperimenta. Obavljeno ih je više i na različitim mestima, a sitne razlike posledica su različitih početnih temperaturnih vrednosti. Svugde su kao polazne vrednosti uzimane najviše temperature koje se javljaju tokom godine u prirodnom okruženju. U severnim zemljama one su niže, u juž- nim više.

 

U eksperimentima koji su imali za cilj utvrđivanje učestalosti uzimanja hrane često se pominje termin „zalogaj po meri”. Granične vrednosti veličine riba kojima se smuđ hrani prilično su tesne. Smuđ nije sposoban da proguta prevelike zalogaje, u normalnim okolnostima njihova dužina iznosi najviše jednu trećinu dužine tela predatora. Postoje i abnormalni slučajevi, ali to je druga priča. Takođe je ustanovljeno da smuđ izbegava ribe visokih leđa, prednost daje plenu izduženog ili valjkastog tela. Bodljikavost zalogaja mu ne smeta, grgeče, balavce, pa čak i svoju mlađ lako proguta.

 

Usled šarolikosti plena na brzinu varenja ne utiče samo njegova veličina, nego i konstitucija. Kako nabrojani bodljikavi zalogaji, tako i u poslednjim godinama omasovljeni glavoči – veoma visoko kotirani na smuđevom jelovniku – mnogo su tvrđi, samim tim duže i „traju” u želucu, nego rovita uklija ili neka druga „bela”. Usled toga termin „zalogaj po meri” podleže elastičnom tuma- čenju.

 

Predviđanje narednog „cuga” smuđa, ukoliko se zna kada se odigrao prethodni, nije jednostavno, i nemoguće ga je izraziti ni fizičkom formulom, ni matematičkom (ne)jednačinom. Zli jezici tvrde da su na tom planu najuspešniji oni verzirani smuđolovci, koji su ribolovu posvetili godine, a školi minute.

 

Jer, samo jednom se uči, sve je ostalo – praksa!

 

Autor teksta: Mihalj Buzaš
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 15, jun 2010.

Tagovi: smudj ribolov zima

Ostavite komentar