Silikonski peševi

Postavio Pedja Pašćan 21/02/2018 0 Komentara Ribolovački pribor i oprema,

Neću se dugo zadržavati na fi zičkim karakteristikama ove ribe dna, već ću izneti samo detalje bitne za nas varaličare. Pravi peševi (Cottus gobio) najčešće žive u salmonidnim vodama i njihove imitacije se koriste za lov pastrmke i mladice. S druge strane, „peševi“ prisutni u nizijskim vodama dunavskog sliva zapravo su glavoči (ružice, rod Neogobius, porodica Gobiidae a red Perciformes, kome pripadaju i mnoge druge ribe, poput smuđa, bandara, balavca, vretenara, basa i sunčice).

Peševi i glavoči su morfološki jako slični i mogu se imitirati istim varalicama. Dakle, kada zabacimo veštačkog peša u Dunav mi zapravo imitiramo neku od 5-6 vrsta glavoča prisutnih u našim vodama. Glavoča nalazimo u više varijacija boja: sivo-smeđa, tamnobraon, caklasto-rđava, kao i u smeđe–beloj boji (beli peš) sa nekoliko tamnih fl eka, koji među varaličarskim fanaticima nosi epitet nenadmašnog mamca. Glavoč je isključivo riba dna i telo mu je prilagođeno takvim uslovima i načinu života. Nalazimo ga u priobalju, dubini, pod kamenjem, školjkama, panjevima, gde se ovalnim trbušnim i lepezastim grudnim perajima pričvršćuje uz kamen ili drugi tip podloge. Ta velika grudna peraja („slonovske uši“) prilikom pomeranja i plivanja dižu nanos mulja sa dna, čineći glavoča veoma uočljivim i izazovnim za mnoge predatore. Dosta je trapav plivač, kreće se sitnim poskakivanjima s mesta na mesto. Na pojedinim potesima dna nalazimo ga u velikom broju, a kada predatori naiđu na ovakav „majdan“ tu se dugo zadržavaju. Neke vrste Dunavskih glavoča narastu i preko 200 gr i često udaraju na manje varalice namenjene smuđu. Kada se u varaličarskim krugovima spomene „peš“, uvek se dobija isti odgovor – to je mamac broj jedan u određenim uslovima: od svitanja (kada smuđ započinje povratak u rečne dubine) pa do nekih 18 časova - s ovim mamcem se može veoma uspešno loviti. Pri ovakvom lovu, na varke se često love i somovi... U ulovljenim smuđevima sam nalazio 7-8 glavoča a u pojedinim somovima i do 30 komada, najčešće veličine od 3–6cm. Ovi podaci dokazuju u kojoj meri grabljivice vole ovu bodljikavu ribu dna. Ako koristimo silikonske imitacije (uz pravilnu prezentaciju, poznavanje životnih navika ove ribe, veru i upornost) ulov nikako neće izostati...

Proizvođači mekih mamaca nude peševe veoma realističnog izgleda i boja. Grudna peraja su uvek izražena jer su ona kod peša najuočljivija karakteristika. Peševi domaće fi rme „Orka“ su jedni od najlovnijih u ovoj klasi mamaca, jer pored grudnih peraja verno prikazuju i dupla trbušna kao i nakostrešena leđna peraja. Veliki plus je i „šed“ oblik ove varalice (ostale fi rme peša izrađuju sa twister repom koji na kraju ima mali „čekić“), kao i više atraktivnih dekora. U odnosu na popularnost i upotrebu standardnih silikonaca, broj ljubitelja peša i ribolovaca koji love isključivo ovim mamcem je manji. Iz tog razloga, fi rme koje ga proizvode često obeležavaju peša kao specijalni mamac i prodaju ga sa modifi kovanim montažama i otežanjima. Dobro su se pokazali i ručno liveni peševi od silikona sa umetnutim džig otežanjima koja su nekoliko grama teža od uobičajenih glava za bacanje. Telo peša je blago odignuto tako da rep u struji slobodno radi, čineći mamac veoma primamljivim. Majstori ih često liju u varijacijama boja: smeđe telo–beli stomak, crno telo–beli stomak, u veličinama 4–10cm. Pri kupovini ovakvih ručnih radova, uvek birajte peševe kojima se olovna glava nalazi ispod, pokrivena na „nuli“ (mestu kojim varalica naleže na dno). Prepoznaju se po tome što im se olovo blago nazire na donjoj strani.

 

Prezentacija, ključ uspeha

 

Bez obzira na „šed“ oblik i lelujanje repa, peš će dati veoma slabe rezultate ako se vodi klasičnim načinom, poput ostalih silikonskih varalica. Smuđevi imaju izuzetan vid i odlično razlikuju ponašanje „malog trapavka“ od ostalih vrsta koje čine njihov plen. Zamislite peša koji živahno i učestalo poskakuje i do 30cm, brzo se udaljavajući od smuđa. Ovakvog „veselog gobija“ napašće samo neki sitniji trkač (ispod mere), u očaju gladi! Iz ovog razloga, mnogim varaličarima peševi beskorisno stoje u kutijama. Silikonski peš se mora voditi cimkanjima u mestu, maksimalno dugim do 10cm. Ta sitna poskakivanja treba da idu i u levo i u desno, nakon čega pravimo pauzu, pa pomeramo varalicu po dnu bez dizanja da bi postigli efekat „oblaka“, odnosno podizanja mulja. Pa opet nastavljamo sa poskakivanjem... Ti mali skokovi treba da budu dugi oko 5–6 cm, pri čemu uvek koristim olovnu glavu 2–3gr težu od uobičajene (nekada i do 5gr težu), da bih postigao to sitno i energično pomeranje karakteristično za peša. Dakle: cimnemo, pauza, brojimo (1, 2), cimnemo u drugu stranu, pauza (1, 2, 3), cimnemo ponovo, pauza, pomeramo peša po dnu bez dizanja, pa ponavljanje... U odnosu na standardno džigovanje, ovaj vid ribolova je zahtevniji jer traži konstantna sitna cimkanja i punu koncentraciju. Dešava se da se udarac na dnu manifestuje u vidu blagog „otežanja“ koje ribolovca zbuni ukoliko nije dovoljno pribran. Ipak, agresivni udarci su najčešći.

 

Otežanja, taktika

 

Najbolje rešenje za ovakav vid ribolova su olovne glave koje odižu siluetu mamca, čineći ga vidljivim u fazi sitnih skokova. Odlično su se pokazale „stand up“, „erie“ i „sanke“, sa kojima je moguće štelovati i bukvalno staviti peša iz horizontalnog položaja u oštru vertikalu. Kod ovakvog džigovanja ovo je velika pogodnost jer naša energič-na poskakivanja smuđu deluju veoma realistično. Dobija se i na efektu repa. Solidne rezultate daje i peš na fl exi džig montaži, koja bolje prolazi na vodama sa bržim tokom. „Stojeće“ glave daju rezultate i na bržim (Dunav) i na sporijim vodama (poput DTD kanala) a uspešno sam lovio i na jezerima u Beloj Crkvi......

U nekim danima, smuđ uzima samo određenu boju mamca. Usled dnevne granice svetlosti i tame, jedan sloj dna je jače osvetljen i vidljivost je pojačana, što smuđa čini sumnjičavim pa izgled veštačkog peša postaje bitan faktor. U ovakvim uslovima varalica se ne sme razlikovati od okoline po boji i svaki njen pokret mora biti gotovo identičan pravom pešu. Zato je neophodno znati kakvi se peševi nalaze na terenu na kom lovimo jer im se boja može mnogo razlikovati u zavisnosti od sastava dna. U mom kraju peša ima dosta zbog mnogih separacija na DTD kanalu, ali i pored brane Kajtasovo (pored gelendera i prevodnice), i dole kod ušća u Dunav... U ovom kraju sam rodonačelnik korišćenja dva twistera na sistemu „prvi veći, drugi manji“. Spuštao sam sistem pored samog zida prema dnu, cimkao i pratio šta se dešava sa strunom, pošto zbog jake turbulencije tu nema udarca a ko čeka udarac taj ne hvata ribu... Prati se propadanje: čim struna stane (a tu ima 8 metara vode) to znači da je riba uzela mamac u nekom sloju vode... U određenom delu dana, pored zida su bile čitave kolonije sivih i belih peševa koji su poskakivali pored pukotina u zidu. Svako ko je znao to da imitira i pritom koristio silikonske peševe lovio je i smuđa i soma a s jeseni i štuku. Druga situacija je pored prevodnice. Kada u nju uđu brodovi i čekaju na prevođenje, pored same kapije na zidu sve vrvi od zalepljenih peševa. Brod uđe, kapija se zatvori ali voda prska i napravi solidnu turbulenciju. Peševi se odvoje od zida i panično pokušavaju da ponovo nađu zaklon: kad je voda bistra to je za ribolovca jako interesantan prizor a za predatore poput soma to je prava gozba! Lovio sam tada pored zida bacajući peša i cimkao povlačeći varku u gornjim slojevima. Tada sve zavisi od brzine i iskustva, jer to ludilo traje pola sata i mir... Svi se najedoše. Kad za par sati naleti drugi šleper, počne novo ludilo. Napomena: predatori napadaju isključivo peševe, bilo sveže ili silikonske, ignorišući druge varke. Na žalost, danas je to službeni objekat i nema više prilaza nama običnim ribolovcima...

 

Lokacija, doba dana

 

Kao što rekoh na početku, pešom se najbolje lovi kada je smuđ primiren na dnu. Ovaj period nastupa neposredno nakon svitanja, kada se on povlači u dubinu gde se sporadično hrani do popodnevnog cuga. Opšte je poznato da sa varijacijama svetlosti varira i raspoloženje smuđa za određenim tipovima varalica. Na „ljutim“ kamenjarima, pored ustava, brana i mostova, pešom se može uspešno loviti i do kasnog popodneva. Ipak, kada je granica svetlosti iznad dna zaboravljam na peša i okrećem se drugim tehnikama. Tada smuđ polako napušta dno i kreće sa drugačijim vidom ishrane a peševi se polako zavlače pod kamenje...

Slogan bi mogao da glasi: malo truda-velika nagrada. Ribolov peševima se razlikuje od klasičnog džigovanja, na koje je većina varaličara naviknuta. Zahteva drugačiji pristup ali vrlo često daje odlične rezultate. Kao i brojne druge tehnike, džigovanje silikonskim pešom u sebi krije brojne fi nese, načine prezentacije i male tajne koje sami vremenom otkrivamo. Brzo ga mogu savladati čak i početnici kojima ne manjka upornosti i istrajnosti a nagrada je ono čemu svi u ribolovu težimo – vrhunsko uživanje na vodi. Poštujte lovostaje i priroda će vam se, pre ili kasnije, zahvaliti na najlepši mogući način, kapitalcem! Vidimo se na vodi! Bistro!

 

Autor teksta: Tibor Mesaroš
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 24, Mart 2011

Ostavite komentar