Brza i besplatna dostava za 2 dana - za sve narudžbe veće od 5000RSD (Srbija).

Ribnik

Postavio sportski ribolov 11/04/2014 0 Komentara Destinacije / Vode,

Godinama već u meni klija jedna priča, kao neko duhovno vrenje, ali nikako da uzrije ta komina, da poteče kazivanje. Nadima se i joguni, oblikuje i rastače, ponekad vesela, uglavnom tužna priča o jednoj rijeci, koja udari najdublji pečat na mojoj ribarskoj duši.

Ima tako rijeka koje se znaju ljupko oteti našoj vječnoj potrebi za imenovanjem, uobličavanjem i upričavanjem. Naši stari su bili pametniji oni su pjevali svoje rijeke. Znali su da i najljepša priča uprlja vodu. Priča je okamenjeni dah, a melodija teče baš kao i rijeka.
Poslušajte samo poneku sevdalinku. Lažna je predodžba da su to pjesme o ljubavi. Ljubavni zapleti u tim pjesmama su stupidni i predstavljaju samo dramatski okvir, unutar kojeg uvijek teče neka rijeka. Ne postoje suve sevdalinke. Sevdalinka bez vode je šlager. U prvoj bosanskoj pjesmi čovjek se može okupati, a bogami i zabaciti. Poslušajte gusle. Nekog taj zvuk možda podsjeća na režanje vukova i lelek nejači, a ja opet nedvosmisleno čujem lom gorskih voda kroz dinarski krš i vrleti.
Ipak, mada je rijeke pametnije pjevati, nego o njima pričati, kako biste vi, drage moje kolege, znali da postoji jedna rijeka, a ime joj je Ribnk, koja jednom bijaše živa, pa naprasno umrla, a sad opet evo vaskrsla.

PRVI ŠAMAR

Sve do kraja sedamdesetih moja ribolovačka karijera imala je strelovito uzlazni tok. Stare idole sam već odavno prešišao, legende su padale kao kule od karata, a novih faca nije bilo. Sujetu sam hranio svakodnevno i u obilnim porcijama. Poslednja para se davala na nabavku skupog pribora iz Italije i grozničavo se iščitavalo ono malo periodike, koja se u ta informativna oskudna vremena moglo nabaviti. "Ogledalce, ogledalce, ima li boljeg ribara na svijetu od mene?" pitao sam svako jutro prije odlaska na pecanje. "Ma nema bolan ne bio" - odgovaralo bi mi moje unutrašnje duhovno ogledalce. (Eh, šta bi danas dao samo za djelić tog zaraznog samopouzdanja).
Upravo takav, mlađan i napucan, obreo sam se polovinom maja, prije dvadesetak godina, kod familije, u okolini Ključa, u srcu Bosanske Krajine. Vođen ranijim iskustvima, odlučim da već sutradan po dolasku, odem na Sanu u Sokolovo, da lovim škobalje. Međutim, otac me ukori zbog egoizma i reče da je konačno vijeme da odem u Gornji Ribnik i upoznam svog brata od tetke Marka Peraća.
"Ne sekiraj se sine, imaš i tu krasnu rijeku Ribnik, a tvoj brat Marko je jedan od najboljih ribara, pa ćete pecati zajedno". šta ću, prihvatim očev prijedlog.
Ujutro uhvatim prvi autobus i u Gornjem Ribniku budem oko 6 sati. Pronađem lako bratovu prodavnicu, a na njoj piše da se otvara u 7 sati. Bjež` na vodu. Otac mi juče reče da je Ribnik 4,5 kilometara dugačka pritoka Sane, ali ono što vidjeh natjera me da se počeškam po glavi. Očekivao sam potok, a pod mojim nogama se valjala prava rijeka, puna žubora, krupnog kamena, podvodnih livada od modrozelene alge i bistra kao dječija suza.
Stojim na pola mosta i ne znam gdje prije da pogledam: na uzvodni brzak, k`o stvoren za "zastavicu", ili na nizvodni vir čiju dubinu i kraj ne mogu da naslutim u jutarnjoj izmaglici, a ubilo se za plovak.
Sam na ovakvoj vodi!? "Bože, jel` moguće da niko ne lovi na ovakvoj ljepoti? Možda su seljaci povadili svu ribu u one svoje koševe i mreže? Da nije neka zabrana ovdje?" Desno od mene nekakva kafanica iznad same vode, a oko nje parkirano dosta automobila i par džipova, kakve sam imao prilike viđati samo na moru. "Ma, da nije kakav prdonja iz Centralnog Komiteta došao da lovi, pa lokalni uvlakači opucali zabranu?"
Lomim se tako u sebi na onom mostu, u stomaku nekakva nelagoda i titranja, ali se na kraju prelomim i siđem na vodu "Ko ga jebe, imam dnevnu dozvolu, a ako je kakva frka praviću se mutav." Gurnem ruku u vodu u namjeri da ispod kamenja nađem koju larvu, a od studeni mi srce na momenat prestade kucati i odmah me navali pišat`. Napokon prevrnem taj kamen, a od prizora instiktivno trgnuh ruku. Petnaestak ogromnih obalčarki se razmili u raznim pravcima tvoreći živu zvjezdu, a na kamenu i ispod njega ostade bezbroj neobično krupnih larvi tulara u kućici od čestica šljunka. Svaka puna i kao vosak žuta. Kupeći larve, opazih da su ispod tog kamena našli utočište i dva pešića. Toliku količinu i raznovrsnost živog svijeta na dnu nigdje ni u približnom obliku nisam sreo, a prevrnuo sam tone kamenja u stotine rijeka i potoka.
Nabodem tulara kroz glavu, podesim plovak na 1 metar dubine, i prije zabaca još jednom pažljivo osmotrim lijevo i desno od sebe. Muk. Ma vozaj ga jarane. Zabacim u sam vrh vira, plovak se za tren ispravlja, pa odmah tone. Samo nadignem štap, misleći da sam dubok, ali ono tamo mi dade rekontru. Opa bato, imam ribu! Kao i svaka baraba, cijeli život navikavan da krijem akcije, oborim štap vodi i rutinski privedem ulov. Prekrasna potočara od oko pola kile, sa žutim, gotovo narandžastim trbuhom, tamne pigmentacije i kao krv crvenim tufnicama, bijaše moj prvi ulov na Ribniku.
Sljedećih pet zabaca donosi mi pet pastrmki, a da plovak nijednom nije išao dalje od tri metra. Čuvarka se bezobrazno brzo punila, ali onaj jutarnji nemir i nekakva čudna tjeskoba od jutros, nikako da popuste. Kad sam u šestom zabacu uhvatio lipljena kilaša definitivno mi postade jasno da ovo ovdje nisu čista posla. Pa ovo je više ličilo na mokre snove, nego na pravi ribolov. "Ma, praviću se mutav" ponavljao sam stalno u sebi ovaj idiotski lajt motiv, kako bi odagnao onaj neprijatni nemir i dao legitimitet ovom pokolju.
Negdje oko osam sati, kad u moju čuvarku više ni pomoću đona nije mogla da se ugura nova riba, banu pokraj mene neobičan par ribara. Muškarac i žena šezdesetih godina lovili su mahačima od ljepljenog bambusa. Bio je to za mene neobičan, pomalo uzvišen, ali više komičan prizor. Za ono uzvišeno bio je zadužen gospodin, a komiku je prizvodila gospođa, čija je dežmekasta, gotovo okrugla pojava, bila u neobičnom kontrastu sa gracioznim i žustrim razvlačenjem strune.
Naslonim štap na vrbu i odlučim da posmatram vesele prizore, a možda usput skužim tehniku, mada mi ni u petama nije bilo da me to trebalo ozbiljnije zanimati. Ono što je za mene bilo novo i neobično, nije njihov pribor, jer ljude sa istim priborom sam često sretao na bosanskim potocima, već njihova tehnika. Naime, svi koje sam do sada sretao mahali su na dužinu štapa, pa mi je to ličilo na malo finiju varijantu ljeskovaka i, naravno, nije me impresioniralo. Međutim, ovo dvoje je svakim novim zamahom izvlačilo strunu i produžavalo hitac, čak pod suprotnu obalu, što je, čak i meni onako nadobudnom, djelovalo zaista impresivno.
U jednom momentu dežmekasta gospođa je nabola ribu, po svemu sudeći dobrog lipljena, što je propratila pravom erupcijom oduševljenja i navalom silne rumeni u ionako rumene obraze. Onaj fini gospodin odjednom se pretvori u divojarca, potrčavši silovito prema gospođi, sa uvis podignutim rukama i stegnutim šakama, podvriskujući od sreće, uz ushićene komentare, evidentno vikinškog porijekla. Riba joj se nakon par bijegova otkači, a umjesto očekivane tuge i srdžbe, iz oboje provali nekakav ludački smijeh, pa se na kraju još i zagrliše i poljubiše da te bog sačuva?

Sve mi se to učinilo nekako pretjerano, te odlučim da im sad ja pokažem kako "Musa jarca dere". Zabacim u vir i nakon par metara vožnje nabodem onog pravog lipljena garagana. Pogledam ih krajičkom oka prestadoše se smijati, a usne im se oklembesiše od nekog silnog čuđenja.
"Aha, šta se čudite šupci nordijski, pogledajte kako se lovi riba" - rekoh naglas, a srce samo što mi ne iskoči na uši od silnog ponosa. Prvi pritrča matori, a za njim i misis Pegi, ali umjesto očekivanog divljenja, uhvatiše me oboje za ruku i štap i pođoše sumanuto drmusati. Otrgnem se nekako i pogledam ih u čudu :"Koji vam je k....c, jeste l` vi normalni?" - upitam ih unezvjereno, a njih dvoje, crveni kao rakovi, unesoše mi se u lice i razguliše, evidentno nimalo prijateljski, cijelu salvu riječi, od čega ništa ne razumjeh. Čiča drhtavim rukama iz prsluka izvadi ogromnu drvenu kutiju punu mušica i ugura mi je u ruke, kao da mi to poklanja. Bacim onu kutiju od sebe i, već dobro iznerviran, dam mu na znanje da se udalje, jer, moglo bi biti i duplih dekunga. Odoše od mene žurno, prijeteći kažiprstom, a gospođa je svako malo pljuvala pod noge, izražavajući valjda gađenje, što me duboko žacnu, od srca.
Ostadoh sam kraj plemenitog Ribnika, a u glavi tutnji od pitanja i neke teške brige :"Otkud sad ovi stranci ? Sta li sam to toliko zasro? Ma, boli me ...." Možda bi ja tako do sutra razmišljao, da me neko ne kvrcnu po ramenu. Ispred mene stade neka gromada od čovjeka, kratke, kao lan plave kose, sa notesom u ogromnim šakama :"Druže, šta radiš ti ovdje?" - upita me, a oči mu se pretvoriše u dva uska proreza :"Pa, lovim ribu. Evo, imam i dozvolu" - izvadih ja uslužno onaj zgužvani roze papirić, jer vidim, ovo je naš vepar, i to bogami neki mnogo ljut. Uze onaj papirić odsutno, zgužva ga i baci u vodu :"Ma čuješ ti šta ja tebe pitam? šta radiš ovdje?" Vidim, tvrdo je, očito sam nešto zabrljao, a taktika "pravim se mutav" ne pije vode: "Druže, nisam odavde i neznam šta sam pogriješio. Došao sam ovdje kod brata Marka Peraća, a on mi reče da se ovdje može lovit`, pa sam mislio..." "Aha, veliš Marko ti je brat i reko` ti da se ovdje može lijepo lovit`. A ti se jelde lijepo nalovio. A? Ajd` istresi tu ribu nazad u vodu i kreni zamnom. Idemo prvo kod tvog brata, pa ćemo u miliciju."
Uđosmo u prodavnicu kod brata, koji odmah shvati da nešto nije u redu, pa se i ne pozdravi čestito samnom: "Je li Marko, jesil` ti reko` ovom momku da se na Ribniku može lovit` na plovak i to u zabranu?" Trebalo je jadnom Marku sat vremena i gajba piva da objasni podozrivom čuvaru, da ja dolazim iz kraja gdje niko nikad nije čuo za mušice i da se on obavezuje da će od mene napraviti pravog mušičara. Rečeno učinjeno. Istog dana smo izašli zajedno na vodu, a Marko je počeo praktično i teorijski da me uvodi u jedan sasvim novi svijet, sa meni do tada nepoznatom logikom; svijet suptilnih finesa i beskrajnih kombinacija, koji je imperativno podrazumijevao udubljenost u prirodu i njene uvijek nove, a opet tako strogo utvrđene konstelacije. Znao sam, već tog prvog dana, da će mušičarenje postati moja velika ljubav i opsesija, ali sam isto tako znao da će velika udaljenost od dobrih salmonidnih voda biti moj veliki hendikep, nešto što će me činiti vječnim autsajderom, i da to neće biti oblast u kojoj ću biti "najbolji ribar na svijetu". Isto tako sam znao, gledajući kako love svi ti Italijani, Francuzi, švedi..., da ću kad tad vaser kuglu zamijeniti mahačem. Tako je i bilo. Za divno čudo, u toj moj novoj fazi ribolovnog života, sujeta je naglo ustupila mjesto želji za znanjem, i usavršavanjem, a uloga autsajdera me nekako uljudila.
Svake godine sam dolazio na Ribnik 15. mja, kada se otvara sezona mušičarenja i svaki put sam iznova sa velikim zadovoljstvom otkrivao svoje neznanje, jer samo ono neznanje koje se evidentno otkrije, ustupa mjesto pravnom znanju.

Bila je to ujedno i prilika da na djelu vidim evropsku elitu, s tim da mi više niko nije izazivao efekat komike, kao dežmekasta gospođa s početka priče, koju nažalost više nikada nisam vidio. Biće da je upravo prizor mog vandalskog plovkarenja bila ona kap viška u prepunoj čaši žuči, jer, da kojim slučajem i nije bilo mene, za te fine ljude dovoljno je ružan prizor i vaser kugla načinjena od kapi za nos, koja je i u to doba bila zaštitni znak ovog podneblja.

VASKRSNUĆE RIBNIKA

Ratno bezakonje i poratni javašluk u Bosni ubili su Ribnik. Da, doslovno ubili i to bombama, lovom na plovak i žive mamce, tirolskim drvcetom i ostvima. Godinama uopšte nije postojalo udruženje sportskih ribolovaca, a Ribnik su, osim domaćih kadrova posjećivale horde krivolovaca iz cijele Krajine. U jednom momentu, osim nedoraslih primjeraka kalifornijske pastrmke, koja je stalno izlazila iz tamošnjeg ribnjaka, u ovoj rijeci nije bilo druge vrste ribe.
Ljudima je pošlo za rukom da od najljepšeg dragulja bosanskog akvatorija i jedne od najpoznatijih evropskih mušičarskih voda načine samo jalovu vodenu aglomeraciju, po bonitetu i potencijalu bez premca, po ihtiofauni obični bunar pitke vode.
I, kad je već sva mušičarska javnost digla ruke od Ribnika, a priče o ovoj vodi počele blijediti i ulaziti u sferu starih mitova, kao što to biva u svakom dobrom vesternu, pojavio se pozitivan lik, ili bolje rečeno likovi, a stvari su odjednom krenule ka hepi endu. Napraviše Ribničani svoje udruženje sportskih ribolovaca i za predsjednika izabraše agilnog Radenka Čebića. S ozbirom na teška vremena, ukorijenjene loše navike i izuzetno tešku socijalnu situaciju u opštini, vrlo je pametno što na čelo Udruženja postaviše čovjeka sa dugogodišnjim iskustvom u policiji. Osim dobrih ideja i organizacione sposobnosti valjalo je imati i onu ljudsku čvrstinu, volju i upornost da se zamišljeno provede u djelo. U malom mjestu kao što je Ribnik vrlo je teško naći dovoljan broj odlučnih istomišljenika, takozvanu kritičnu masu volje da se izbore za realizaciju novih ideja. Radenku je to pošlo za rukom, tako da udruženje sada ima 250 članova, tri čuvara i 20-tak volontera sa ovlašćenjem čuvara. Na ovoj vodi lopovi više nemaju šta da traže, baš kao u stara dobra vremena. A šta je sa ribom?
U odnosu na druge bosansko-hercegovačke revire za mušičarenje (Klokot, Martin Brod, Dabar, D. Vakuf, Lašva) Ribnik ima najoriginalniji koncept poribljavanja, koji ga je opet vratio na ubjedljivo prvo mjesto u Bosni, a malo je takvih voda i u Evropi.
Naime, nizvodno od mosta u G. Riniku pa do sastavaka sa Sanom na Ribniku je proglašen poseban revir za lov klasičnim mušičarenjem. Uzvodno od mosta do izvora dozvoljen je lov vaser kuglom i na varalicu. E sad, svi ćete sigurno pomisliti da je poseban revir poribljen, a onaj slobodni dio nije. Upravo je obratno. Novac koji se prikupi prodajom dnevnih dozvola za poseban revir ( 20 KM za građane R. Srpske, 40 KM za građane Federacije, a 60 KM za strance) koristi se, između ostalog, za kupovinu potočne pastrmke, kojom se poribljava "slobodni" dio rijeke. Poseban revir se poribljava isključivo prirodnim putem. Mislite da to nije dovoljno. Griješite. Ribnik je prirodno mrijestilište svih salmonida iz Sane, pa u njega svake godine ulazi ogromna količina plemenite ribe (lipljen i potočara). Fazon je bio samo u tome da se spriječi prekomjeran izlov te ribe, što se postiglo ograničavanjem ulova na tri komada dnevno, od čega samo jedna potočara i jedan lipljen.
Većina mušičara ne koristi čak ni to minimalno pravo, a i što bi kad kraj samog Ribnika, odmah kod mosta, ima prekrasan restoran, gdje se ta ista riba može pojesti po vrlo pristupačnoj cijeni.
Početkom juna došao sam sa svojim drugarima iz Zenice da se poklonim vaskrslom Ribniku, a domaćini su nam bili gospodin Radenko Čebić i zasigurno najaktivniji i najuspešniji mušičar na Ribniku dr Nebojša Mraović. Mada je dobar drugar i veliki džentlmen, intimno ga moram pomalo mrziti, jer je kupio vikendicu u samom srcu revira, i to tačno na mjestu gdje sam i sam želio da je izgradim još prije rata u Bosni.
Po vrlo sparnom vremenu, u danu kad riba, kako nam reče Nebojša nije radila, za jedno poslijepodne imali smo preko 70 akcija, mahom potočare, a na samom početku ribolova doktor je "priveo" prelijepog lipljena od 44 cm. Sutradan smo mi produžili na Sanu, a Nebojša nam se uveče javio i prijavio čak 82 akcije. Pazite, ako mislite da je na Ribniku stanje "zabaci i čupaj" grdno se varate, jer taj dan kad smo zajedno lovili, sreli smo trojicu iskusnih mušičara, od kojih dvojica nisu imali nijednu akciju. Imate posla sa autohtonom potočarom i lipljenom, u vodi vrlo bogatoj svekolikom hranom, što ribu čini izrazito selektivnom.
Cijelim svojim tokom Ribnik teče kroz livade ili između rakita i svugdje je pristupačan za mahanje. Prosječna širina je dvadesetak metara, a dubina oko 80 cm, naravno, sa dubljim potesima i karakterističnim rupama na dnu.
Raduje prisustvo prve grupe Italijanskih ribolovaca, te najava veće grupe Francuza u avgustu, što ne treba pretjerano da čudi, jer mušičarska Evropa odavno zna za ovu vodu, i strpljivo je sve ove godine čekala da joj se vrati njen nekadašnji sjaj. Za organizovane ture ribolovaca iz Srbije i Crne gore, predusretljivi krajišnici su obećali posebne pogodnosti
PITALICA: U, davna vremena, kad su sve vode bile čiste i bez nas ribara, ova rijeka dobi svoj naziv Ribnik. Zašto baš samo ona? Dođite, biće vam jasno.

Ranko Travar

Tagovi: ribnik rijeka

Ostavite komentar