Pecajte ispod svojih nogu - bukvalno

Postavio Pedja Pašćan 30/07/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Od svih mesta na kojima biste očekivali da upecate šarana, direktno ispod vaših nogu je sigurno poslednje na koje ste pomislili. Da, mislim bukvalno. Garth Ethelston zapravo sedi na gomili šarana; pomeraju se napred-nazad oko njegovog mesta. Mi smo na Clattercote Reservoir-u, u mirnoj dolini na granici između oblasti Northampon i Oxford. Garth se nada da će uspeti da pokaže kako možete uhvatiti šarana iz blizine. Kako je ovo mesto sve samo ne prosečno, ovaj postupak će funkcionisati na većini komercijalnih revira.

Kao što sam rekao, Clattercote je krajnje jedinstven zbog načina kojim se ovde peca. Gotovo oko celog revira postoji riva, na nekim mestima udaljena dobrih 5-6m od „prave“ obale. Garth je odlučio da se smesti na jednom takvom mestu. Dok je objašnjavao svoj izbor, skrenuo mi je pažnju na ribe koje su plivale po vodi ispresecanoj korenjem i prućem, tik ispred nas. „Izabrao sam ovu poziciju naprosto zbog onoga što je iza njega,“ (tamo gde se ne može pecati), „jer je tu voda prepuna granja i srušenih stabala među kojima se riba skriva. Sa ove platforme ću im se približiti koliko je to moguće. Ja ću učiniti nešto što se pecarošima čini stranim i pecaću uz rivu, na dužini štapa, sa platforme na kojoj sedim. Možda mislite da će pecaroši svojim klepetanjem, šetnjom uz obalu i dovikivanjem oterati ribu u dubine revira. To je veoma daleko od istine. Ribe koje se brčkaju među granama i korenjem su dokaz te tvrdnje. Nisu preterano plašljive, čak i kada ustatanete i gledate u njih. One se jednostavno pomere dublje u vodu, ili odu par metara dalje od najlona.“ Ali zašto se onda meta postavlja tik uz margine? „Pa,“ Garth objašnjava, „možda to nije toliko veliko kockanje kao što se može pretpostaviti. Mene su strastveni match-pecaroši savetovali da pecam isključivo uz obalu i to prihranjujući pelete sa visokim procentom ulja, tehnikom „kapanja“ (tj. konstantnim prihranjivanjem malih količina) oko plovka. Ta tehnika prilično često donosi ribe teže od 9kg! Čak i ako izabrani revir nema karakteristike kao ovaj, uvek je sigurna opklada da će ribe i na tom reviru hitati ka obali da bi potražile deliće ostavljenih ili prethodno ispljunutih mamaca. Samo zamislite sve te match-pecaroše koji po završetku seanse ostavljaju gomilu mamaca u vodi. Riba se prilično brzo navikne na ovaj izvor hrane.“ Dakle, koju taktiku će Garth primenjivati danas? „Neću koristiti plovak, iako sam siguran da bi i to ovde bila dobra taktika. Umesto toga, koristiću tehniku za koju mislim da je svima veoma dobro poznata; dobri stari lead clip sa leadcore leaderom, zajedno sa obloženom udicom i nezamršenim čvorom od dlake - nije nikakva velika nauka.“ Garth ima nekoliko novih „oružja“ spremljenih za novu sezonu, posebno novi kable leadcore i Dark Matter git. Kable se pokazao izuzetno korisnim tog dana. Kada pecate među drvenom strukturom, esencijalno je imati dodatnu abrazivnu otpornost. Može se reći da je ovakav metod istinsko pecanje u kršu i Garth mu je tako i pristupio. On će sve vreme sedeti iza štapova kako bi brzo reagovao, ne želeći da dozvoli ribi da se podvuče među granje i korenje. S tim na umu, koristi novi stow bars, koji stoje tik iza alarma i sprečavaju da vaš štap bude jednostavno strgnut. Umesto da odmah zabaci štap, Garth prihranjuje izabrano mesto malom količinom mamaca. “Možda izgleda šašavo, ali odabrao sam dva mesta sa strane platforme, ni jedno nije udaljenije od dužine štapa.“ Veoma lukavo. On pokušava da privoli ribe koje plivaju oko granja i korenja da samo malo izađu na čistinu gde je prihranio. Koristi mešavinu natopljenih partikli, mrvica boili i peleta koje prihranjuje po čistinama, praveći trag od granja do mesta na kojem će zabaciti. Nada se da će šarane njuh odvesti do mesta na kojem će biti bezbedno da ih upeca. Kako su ribe već u skrovištu i tu često nalaze hranu, prihranjivanje mora da bude minimalno, po principu „malo ali često“, slično kao što to čine plovkaroši koji love štekovima. “Pogledaj te male oblačiće ulja,“ Garth reče, skrećući mi pažnju na mala, jedva primetna komešanja na desnoj strani, „siguran sam da su ribe već počele da se hrane“. Ohrabren ranim znacima, počeo je da sprema štapove za akciju, zabacujući malu udicu sa peletama u vodu. Mamac je mali ali to je baš ono na šta su ribe na komercijalnim revirima navikle. Još jedan oblik mamca sa kojim se čestosusreću je pasta. Garth je počeo da zamotava ukusnu Atlantic Heat pastu oko svog mamca koristeći, kako sam primetio, grudvice gita veličine kikirikija, na oko 4cm od udice. „To pomaže i dodaje na brzini. Ovo radim već godinama, još otkada je moj drugar Adam Penning to objavio. Bukvalno, imaš samo delić sekunde da zakačiš ribu koja je uzela udicu, i što više možeš da izbalansiraš u tom trenutku, veće su ti šanse da uspešno izvučeš plen.“ On nije skinuo oblogu sa predveza kao što to većina čini pa sam ga upitao zašto. Rekao je da je razlog za to ustvari trostruk. „Prvo, volim anti-zamršujuća svojstva koje to omogućava. Drugo, način na koji najlon izlazi iz oka udice dozvoljava nekorišćenje tube za skupljanje. I na kraju, daje dodatne abrazivne otpornosti te će se bolje ponašati kada ga riba proguta.“

Garth se mirno pomera niz rivu sa štapom u ruci i zastajkuje na prvom mestu koje je prihranio. S obzirom da opremu spušta direktno od gore, nije mu potrebna pva kesa, kao ni grudva rastvorljive pene ili stringer - ovo je jednostavno osvežavajući način pecanja. U jednoj ruci drži štap a drugom pažljivo spušta opremu. Dopušta da mu najlon klizi niz prste, dok ne oseti da je olovo palo na dno, negde na dubini od oko 1,5m. Ovo je trik koji je naučio pecajući sa čamc, na velikim šljunkovitim revirima. Jednom rukom kontroliše spuštanje a drugom može da ispravi štap i kontroliše situaciju. Primetio sam da posebnu pažnju obraća na to gde će koji deo opreme „pasti“ na dno. „Upravljam opremom tako da kada dodirnedno mamac bude dalje od granja a olovo bliže. Tako će, nadam se, riba koja zagrize mamac krenuti ka otvorenoj vodi a ne natrag ka granju.“ Umesto da ostavi najlon čim završi sa postavljanjem, on ga još drži između prstiju i prevrće. Koristi najlon kao vodič za zabacivanje dodatnih mamaca za prihranjivanje, tako da oni padnu tačno pored opreme. To je još jedna od tehnika naučenih prilikom pecanja sa čamca koja je primenljiva na komercijalnim šaranskim revirima!

Kada je na taj način namestio oba štapa, seli smo i čekali. Garth je sa sobom poneo svinjske pite, te smo se izborili i sa prvim znacima gladi! Mogli smo videti ribu koja se kreće u blizini površine i oko granja. Bivalo je sve toplije i toplije. Da li će zagristi? Odgovor na naše pitanje stigao je posle sat vremena, malo kasnije nego što smo očekivali. Prvo smo primetili mulj koji je prošarao vodu, tik pored Garth-ovog levog štapa. Kako se podizao, polako se razilazio, odavajući prve znake hranjenja. Ribe su se morale nalaziti malo pored mamca ili iznad njega. Možemo ih zamisliti kako se šunjaju iz granja ka mamcu, polako uzimajući po koju semenku a zatim se vraćaju nazad na sigurno. Moguće je da one znaju da je previše opasno približiti se najlonu? Konačno, levi štap je zapištao i posle par sekundi Garth ga je prihvatio, no riba je pobegla. „Ne razumem“, Garth je zakukao, „jako retko se dogodi da izgubim ribu koristeći Wide Gape.“ Oprezno je proverio opremu pre nego što ju je ponovo spustio na dno. Zatim je zabacio par peleta preko opreme. Sada kada je riba okusila mamce, sigurno će se vratiti.

Srećom, to se pokazalo kao istina. Nekih dvadesetak minuta kasnije isti štap ponovo je proradio. Ovog puta riba se dobro zakačila a Garth je pokušavao da je strpljivim pritiskom odvuče od granja i korenja. Dok je prelepi špigl poskakivao u mreži mogli smo primetiti da nije jedan od većih primeraka u jezeru, ali je svakako bio dobrodošao. Slikali smo se sa njim i vratili ga polagano među podvodno granje. Garth-u se ne puža često šansa da ulovi veći broj primeraka tokom dana, te se on utišao i koncentrisao na to da savršeno nanovo postavi opremu.Još jednom smo zabacili mešavinu partikli i peleta i vratili se nazad u stolice. Hodali smo bukvalno kao po jajima: kada se spoje naše težine, hodanje stvara buku. „Siguran sam da su ribe navikle na te zvukove“, primetio je Garth, „ali to ne znači da im se oni i sviđaju. Pretpostavljam da što tiši budemo bili, pre će se nešto upecati. To je krajnje zdravorazumski način razmišljanja. Primetio sam da su ostali pecaroši danas prilično glasni i često se dovikuju. To bi mogla biti naša prednost danas.“

Iako je pecanje na ovom reviru okarakterisano kao lako, Garth je bio „prevaren“ nekoliko puta. U jednom trenutku štap se oglasio, on je potrčao da vidi šta se događa i shvatio da se njegova oprema pomerila nekoliko metara od mesta na koje je zabacio! Posle sličnog dešavanja za vreme ručka, Garth je konačno započeo borbu sa šaranom koji je dobro zagrizao. Ovaj ga je stavio na probu i prilično namučio, jer je nekoliko puta odlazio među nepristupačne drvene strukture. No uprkos tome, Garth je imao prilično dobru opremu pa je šaran uskoro bio savladan. Trknuo sam do obale i pokušao da napravim nekoliko snimaka. Garth-ova druga riba je bila nešto teža. Imala je malo manje od 6kg, što je prosek na Clattercote-u.

Taman kada je izgledalo da stvari dolaze na svoje mesto, na revir je stigla grupa pecaroša koja se dobro zabavljala. Prvo smo ih čuli a tek onda videli. Zbog ove grupe momaka teško da će biti bilo kakve ozbiljnije akcije danas, pogotovo kad se smeste pored nas i počnu da se dovikuju jedan sa drugim! To samo pokazuje kako malo smirenosti može da napravi razliku između dobrog i prosečnog pecaroša na vodama poput ove - nije ni čudo što oni nikad neće uloviti šarana tik ispred sopstvenih nogu!

 

Autor teksta:  Etienne Gebel / Garth Ethelston
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 28, Jul 2011

Ostavite komentar