Meko je jače od tvrdog

Postavio sportski ribolov 04/10/2016 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Bez obzira da li je kapitalistička, socijalistička il’ tranziciona, za svaku reku važi isto: površinski slojevi uvek su brži od pridnenih. Što je vodostaj viši ovo postaje sve očiglednije. Iako nemaju doktorate iz fi zike fl uida, ribe se nepogrešivo prilagođavaju izazovima „do pucanja nabreklog” okruženja. Većini bi čak i plivanje kroz srednje slojeve iziskivalo previše energije koju bi u ovako haotičnim uslovima bilo nemoguće nadoknaditi. Ovo je jasno čak i večitom zaljubljeniku u površinske akrobacije, bucovu, koji kao da je nestao. Poruka je jasna. Što dublje, to bolje, najbolje uz dno! Što neravnije dno, to bolje. Zaobilazeći i sudarajući se sa brojnim preprekama na večnom putu do Crnog mora poludela bujica gubi dosta snage. Iza svake kamenčuge stvara se pridneni tišak ukroćene vode, često se formira i mini-liman sa kontra tokom. Idealno odmorište za smuđa, soma i ostalu bratiju blinkerašku...

Pravila strukturalnog ribolova važe i sada. Nađi linije promena (odseci, rupe ili uzvisine na manje-više ravnom dnu) jer one će sasvim sigurno grupisati naše ljubim(i) ce. Budući da je u trenutku dok ovo pišem vodostaj Dunava u NS oko 700, čak i vrapci znaju da je sav forland podavljen sa metar-dva vode što ga čini nedostupnim. Na stranu komarci! K’o što je i red, mi, stari Novosađani, imamo Kej koji je - iako mizerno čuvan – bar vazda pristupačan. Nekoliko kilometara dugačak, ljudskom rukom stvoren dvospratni betonski odsek na ivici sada potopljene donje staze za šetanje dostupan gradskim prevozom, pa ’di to ima? Društvo mu pravi mnogo veći (širi) i mnogo nepravilniji kameni ajnzac koji se i po najnižem vodostaju baškari u koritu dunavskom. Još kad se u jednačinu ubaci pomahnitala matica koja je, zbog tesne lakat-krivine podno ’Ðave, naterana da na nepunih pola kilometra sa desne pređe na levu obalu. Svi uslovi za dobar provod su tu.

Pojednostavljeno, devet od deset varaličara džiguje smuđa. Delom zbog krajnje jednostavnosti montaže a delom i zbog solidne efi kasnosti, ovaj pristup defi nitivno dominira „nizijskim varanjem plemstva”. Traži veliko iskustvo, visoku koncentraciju i dobro poznavanje terena. Ovo poslednje naročito važi na kamenjarima koga gore navedeni smuđoholičari vole više od terena ilovačastog dna. Autor je onaj deseti, čim ’oće maksimum rezultata uz minimum napora. Hm, počinjem li ja to na smuđa da ličim? Onakav njuh oduvek imam, al’ neki novi zub bi baš dobro doš’o. E, da...

 

Besplatni pozivi za smuđogradsku mrežu

Mnogi će prepoznati modifi kovani „paternoster“, po srpski Očenaš. Kičmu ove drevne montaže čini otežanje razdvojeno od mamca, smešteno na kraj strune. Hitac je ovako duži pa je i površina pretra- ženog terena veća. Drugo, za razliku od džig glave ovde je teret izdužen (olovni štapić by Ribarske vode) uz realno manju šansu da se zakači. A kad se to ipak desi, šta te briga, kidaj. Bitno da je mamac na bočnom predvezu spasen. Najveća prednost očenaš-džiginga je mamac lišen otežanja. Em se vlada prirodno, em u smuđa uleće lako, „k’o dete u poslastičarnicu”.

Jedan ili dva mamca, večita dilema. Na „prljavom“ terenu bolji je jedan, visoko postavljen. Ako ima krupnog (5 + kg) smuđa, takođe. Zašto? Sam na vodi, privlačiš metraša a slobodan mamac, ničim izazvan, pod okriljem noći kači granu u plićaku. Ode naslovna strana! Dosta toga zavisi i od prezentacije. Ako planiraš da vučeš jako sporo ili čak „leruješ“ u mestu, jedan mamac je bolji tj. ubedljiviji od dva. Nasuprot tome, dva su pravi izbor za teren bogat sitni(ji)m smuđem (1 - 1,3 kg). Dva komada, odjedared!? Takođe, tandem je bolji ako sve vrvi od sitne ribe. I onda kad ti nije najjasnije dal’ su se to relativno malobrojni primerci digli, da ’prostiš, ili su neki ipak uz dno... Kao i onda kad, uprkos gomili raubova, nikako da nešto ubodeš.

 

Knjiga od dva slova

Nepodnošljivom lakoćom postojanja, toliko nezaobilaznom u očenaš-džigu, diče se tek dve grupe mamaca. Vibracijski posmatrano, strimer-zonkeri vrlo su blizu donjoj strani skale. Stoga ih nije pametno trošiti u uslovima loše vidljivosti (jako mutna voda, oblačna noć ili dan) jer je gos’n Srebrić sprečen da plen traži uz pomoć očiju. Čak ni njegova fi ligranski izbrušena bočna linija sada nije u stanju da sa 20 m u poludelom Dunavu napipa maltene nepostojeći vibracijski potpis 6 - 7 cm dugog parčeta zečje kožice. Sa bistrenjem vode zonker postaje sve lovniji što ga čini nezamenljivim u hladnije doba sezone. Nije gadljiv na smuđa ni tokom leta... Uslov su dugotrajno niski vodostaji. Jedina krupna falinka zonkera je nedostatak prave bočne siluete. Kad ga kupuješ suv je, pa onako kočoperan i rašušuren još na nešto i liči. Pokvašen, sav se usuče i otrombolji. Koliko god smuđeva ovim priveo uvek se iznova čudim. Kako mu, zaboga, uspeva da u mrkloj noći ufokusira ovaj od vibracije operisani slinac!? Progut’o ga do falusa... Catch and release, malo sutra!

Soft-džerkovi u startu nemaju problema sa siluetom. Smuđ ih lako prepoznaje kao drage goste na ve- čeri a bogami i ručku. Shodno prezentaciji ograničenoj tek maštom ribolovca, u stanju su da stvore umereno jaku vibraciju, po pravilu praćenu neviđenim akrobacijama. Slobodno se mogu koristiti u uslovima slabije vidljivosti, dakle upravo onda kad većina strimer-zonkera junački podvije repove. Najveću prednost ovih opakih ratlukčića vidim u mogućnosti nezakačive vidles-montaže. Kako kaže Travar - Rock Fish vormuša otključava vrata najgorih terena, koje klasik-džigeri obilaze u širokom luku. Malo li je?

 

Je’n, dva, tri... tri ipo

Osnovna prezentacija je suluda! Zabaci popreko ili koso nizvodno. Kad olovni detlić kljucne dno, preklopi prebacivač. Počni sa sporijim motanjem i ne prekidaj dok god postoji kontakt utega i dna. Ako izgubiš dno, prekini sa motanjem. Čim ga ponovo napipaš, nastavi da privlačiš mamce. Očigledno, kao stvoreno za kolege koje, bar kad je o plemkinjama reč, celog života jednu te istu pozu upražnjavaju: tempo je isti od umakanja do va- đenja, u skladu sa više neg’ monotonom koreografi jom. Iako deluje neverovatno, na prosečno bogatom terenu ovo je sasvim dovoljno bar za polupun stringer. Izrovašeno dno direktno utiče na ponašanje mam(a)ca. U svakom hicu olovni vojnik sudari se sa kamenjem, granama i sl., sa drugih sklizne, o treće se tek očeše, međ’ neke zapne pa skoči k’o iz praćke lansiran! Sve ovo se spontano prenosi na zonkera tj. soft-džerka, oživljavajući ih na neviđen način.

U nešto zahtevnijoj varijanti sve ostaje isto a ponudu treba obogatiti pauzama (5 - 6 sec). Smesti ih uz hot-spotove, kakvi su usamljena kamenčuga, ivica odseka, depresija na dnu, poplavljena vrba... Dakle, svugde gde proceniš da bi grofi ca trebalo da stoluje. Dve pauze po hicu dovoljne su: jedan od osnovnih postulata uspešnog blinkiranja je što pažljivije prepipati što više terena u što je moguće kraćem roku. To se ne može hicima koji traju po tri minuta. Ameri ovo zovu „lovom na procente“. Recimo da je samo 20% prisutnog plemstva spremno na saradnju („vrući“, tj. gladni smuđevi). Promeniš dva mesta, i provučeš se uz samo pet smuđeva. Ja promenim pet mesta, pred 15-očlanom publikom. Mojih 20%: tri zakonom dozvoljena srebrića. Tvojih 20%: jedan. Da si bio brži, možda bi mi skinuo jednog i izvukao nerešeno, ovako...

Posle svake pauze slede 2 - 3 brža okretaja ručice. Ako se kontakt s dnom izgubi, sledi nova pauza, uz obaranje motke. Ako kontakt s dnom postoji, motati umereno brzim tempom do sledećeg hot-spota tj. sledeće pauze. Najveći broj napada de- šava se upravo za vreme naglog starta, posle pauze! Ovo važi i po najvećoj žezi i po najvećoj ’ladnoći, uz rekord od -9 o C, po košavi. Aha, zbog ledene vode smuđ je zimi sporiji od kornjače.

U ekstremnim situacijama prvorazrednog hot-spota od obale udaljenog manje od 10 - 15 metara poslednja pauza postaje ključni deo prezentacije. Parkiraj na pola minuta-minut. Zapali jednu. Cimni detlića po’ metra. Parkiraj još pola minuta. Gucni. Cimni detl... Tu je! Znaj, uvek se radi o dobroj ribi, možda i najve- ćoj koju teren može da da. Kad je skloniš, ne gubi vreme. Idi dalje. Da zaroniš na najisturenijoj steni video bi natpis „Zatvoreno zbog smrtnog slučaja“... Sa setom se sećam drevnog, zauvek prošlog doba u kom tvisteri behu ređi od nevinih plavuša. Ne da mi đavo mira: zaronim 10 dana posle vitkog petokilaša i jasno vidim da onog natpisa nema. Ha, vredi prošetati Countdown-a, lokal je već dobio novog zakupca! Danas je taj period nešto duži. Tako, jedno dva’js puta. Vojvodino, laku noć.

 

Još jedan fajront

Pre više od četvrt veka, doneo mi ortak 20 nečega iz USA. Rekao mu prodavac da ovime odvaljuju smuđa. Zahvalim se, a u sebi mislim: smuđa koji zvekne ovu šartre slinu na sopstvenom trbuhu pečem. Mr. Twister Grub Tail, mo’š mis’it’. Nikad čuo. Uostalom, plemstvo se lovi samo živom ribicom, najbolje štampajz(l)erom, jel’ tako? Tako je. Ni kaugler nije loš, al’ mngo je nežan, bre...

Mnogi iz starijih generacija sećaju se lakoće kojom su, uprkos skromnom znanju, uz pomoć silikonaca tih davni’ dana zarobljavali čitave čete sjajnookih vampira. Kako je vreme prolazilo, nas je na obalama bilo sve više, njih je u vodi ostajalo sve manje. Desilo se neminovno. Srebrići sve češće ispoljavaju negativan Pavlovljev refl eks, izbegavajući klasik džigove sa kojima verovatno imaju previše loših iskustava. Tu je i prezasićenost istom tehnikom-mamcem koju su, jadni, prisiljeni da gledaju iz dana u noć, svaku noć, godinama. Šartre Mađarac na glavi „desetki“, okrugloj - originalno, baš.

Nasuprot dosadnim, neprekidnim reprizama, očenaš-džiging nudi nešto novo i neobično a ipak izazovno i ubedljivo, nešto sa čim se naš ukusni ljubimac još nije sreo pa ne može da ima negativna iskustva.

 

Objavljeno u časopisu "Uhvati & Pusti", broj 1, decembar 2010.

Ostavite komentar