Lov u mutnom

Postavio sportski ribolov 20/01/2016 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Prošle godine sam u par tekstova prognozirao stabilnu zimu sa ujednačenim vodostajem i odličnim uslovima za ribolov. Hvala bogu da sam pogriješio.

Prisjetimo se načas šta se dešavalo od početka avgusta do kraja oktobra. Sva Srbija i pola Bosne sjatilo sa kao kakav ribarski stampedo na Drinu. Suša i male vode sabile su svu ribu u 5-6 virova na potezu od Bajine Bašte do Ljubovije. Samo na Đedovom viru znalo se u dane vikenda nabiti i po 80-tak ribara na stazi od oko 200 metara. Desetine tona ribe je izvađeno, a da nesreća bude veća, duplo više ribe je iznabadano od strane pasa, koji su na svoj predvez stavljali čak i po pet udica. Sušna jesen i stabilo vrijeme ukazivali su na mogućnost hladnije zime sa malo padavina. Početkom decembra je usljed malih vodostaja i dobre osunčanosti „povukla“ mlada alga kladofora. Sve je ukazivalo na reprizu prošle zime, dakle, na obilne ulove sve do kraja februara. Kao i svakom normalnom ribolovcu bila mi je draga pomisao na još jednu dobru i stabilnu zimu, ali, imajući u vidu koliko je ribe povađeno u periodu od avgusta do kraja oktobra, nekako sam se potajno nadao da će ova zima biti teška i komplikovana za ribolov. Nadanja su mi se ostvarila i upravo smo svjedoci jedne od najčudnijih zima u proteklih desetak godina.

Uvod u zimu je bio neočekivano žestok. Nakon osam mjeseci suše, odjednom, za dva dana, dobili smo metar snijega. Desetak dana smo se grudvali, da bi već pred Novu godinu, nekako neprimjetno, ušli u nekakvu psihodeličnu poluzimu, sa puno oblaka, vjetrova i anemičnih kišica. Evo, bliži se kraj januara, a ja se još ne smrzoh kao čovjek. U proteklih mjesec i kusur dana, ne sjećam se nijednog perioda da su, klimatski gledana, bila dva ista dana. Prava zima je kad u bloku imamo petnaestak i više dana sa jutarnjom temperaturom do

-10°C i dnevno do 2-3° stepena. Tad i riba radi. Po ovakvom vremenu, koje nam se upravo događa, normalni polude, blentavi se opamete, a ribe? Ribe se samo zagonentno smeškaju.

 

LOV U MUTNOM

Znajući za moju lošu naviku da tekst predajem u zadnjem trenutku, urednik „Revira“ i moj vrli jaran gospodin Balenović, podsjetio me je već polovinom mjeseca da bi tekst morao predati najkasnije do 22. januara. Da sam revnostan kakav i nisam i da sam zadatak izvršio u roku, ovaj tekst bi bio sasvim drukčiji.

Naime, sve do 22. januara Drina je bila bistra, ali povelika. Ulovi su bili tanki, jer se riba i po najvećoj vodi držala podaleko od obale, gotovo u centralnoj matici. Bio sam  ubjeđen da će sa prvim jačim mrazevima doći do postepene stabilizacije vodostaja i da ćemo u februaru imati onu klasičnu zimsku situaciju, sa malom jutarnjom vodom i poslijepodnevnim porastom. U skladu sa takvim optimističkim prognozama, pomislio sam da bi dobro legao jedan klasični tekstić o februarskom lovu škobalja. Ko velim, tema je lagana i pitka, a februar je ionako poslednja prilika da se narod nauživa u lovu škobalja prije velikog proljećnog posta. Ubijedim ja tako sebe da imam lijepu temu i lagan zadatak, i da nema smisla da odlažem početak pisanja.

U srijedu 23. januara kupim čak i novu hemijsku olovku, onu guzlatu, što ne bježi iz ruke. Napisaću to večeras, velim sebi, a u petak ujutro, ako bog da, odoh ja na Drinu. Jeste da je voda velika, ali je barem bistra. Ko zna, možda se i povuče do vikenda. Kombinujem ja tako lijepo, okupim čak i pravu ekipu, ali mi đavo ne dade mira, pa odlučim da još jednom provjerim stanje na vodi. Okrenem svog druga Mlađu Obrenovića, a on će k`o iz topa: „Ne dolazi Rane, Drina zamutila k`o oranje. Zamutilo od Višegrada, trebaće joj mesec dana da izbistri“.

Hladan tuš. Hajde što mi propade plan za vikend, ali što mi propade tema za tekst, a već kasnim. Možda Drina i pođe da se bistri za desetak dana, ali je definitivno sigurno da se vodostaj neće stabilizovati do druge polovine februara. Naravno da ćemo loviti škobalje i plotice, ali to više nisu okolnosti iz priče koju sam prvobitno zamislio da vam je ispričam. Valja nam loviti u mutnom.

 

POZICIONIRANJE RIBE

Ulazimo u februar sa velikim i mutnim vodama, ponegdje i sa pravim poplavama. Ipak, realno je očekivati da će naići hladan i suv period, što će povoljno uticati na opadanje i postepeno bistrenje vode. Jedno je sigurno, kakva god voda bila, februar je poslednja prilika za škobalje da se dobro najedu prije velikih proljećnih migracija. Ako se ima u vidu da su visoke januarske vode dobro „isprevrtale i razmastile“ dno, te da je u svim rijekama hronični deficit hrane, ne treba previše pameti da se zaključi sa kakvim će apetitom riba dočekati prvo februarsko bistrenje vode. Pred nama su tri, možda čak i četiri nedelje vremena sa dobrim šansama da nadoknadimo propušteno iz prethodna dva mjeseca.

U uslovima velike i sijere (polumutne) vode od presudnog značaja je izbor pozicije na viru gdje ćemo loviti. Dakle, u februaru nije mudrost pronaći ribu, jer sva riba je u zimovnicima, a njih nažalost ni na jednoj našoj rijeci nema previše. Pamet nam treba da izaberemo konkretno mjesto na viru, koje daje najviše izgleda za ulove.

Prvi korak u odabiru idealne mikrolokacije za lov škobalja u uslovima velike i sijere vode neka bude dobar uranak. Po ko zna koji put ističem veliki značaj što ranijeg dolaska na vodu. Većina to radi da bi zauzeli neku unaprijed poznatu lokaciju, neko od ranije poznato mjesto, gdje su po pravilu velike gužve. Nas, koji se rado klonimo gomile, jutro zanima zbog nečeg drugog. U sami osvit, kada se sva riba u viru intenzivno izbacuje, imamo odličan uvid u raspored jata na cijelom zimovniku. Dakle, samo u rano jutro imamo priliku da sagledamo na kojim se sve dijelovima vira nalaze škobalji. To uvijek moramo imati na umu, jer riba se često zna izbacivati i u podne, ali samo na pojedinim, kraćim dijelovima vira, pa se može steći pogrešan utisak da je nema na ostalim pozicijama. Za škobalja je specifično da se, iz samo njemu poznatih razloga, na pojedinim dijelovima vira izbacuje gotovo cijeli dan, a na ostalim pozicijama u viru pojavljuje se samo u rano jutro. Većina ribara izvodi pogrešak zaključak, mislići da je ujutro riba razvučena duž cijelog vira, a da se kasnije grupiše na relativno uskom prostoru, upravo tamo, gdje se nastavi izbacivati u toku dana. Iskusni ribari, međutim, znaju da nije tako, već da škobalj ostaje na pozicijama gdje se izbacivao u rano jutro, mada se u toku dana više nijedan ne izbaci. Njima je poznato pravilo da se zimi jata škobalja ne pomjeraju „vertikalno“, dakle uzvodno ili nizvodno, već dolazi samo do „horizontalnih“ pomjeranja jata, dakle, od obale ka sredini i obratno. Kod horizontalnog pomjeranja riba lako je uočiti nekoliko osnovnih pravila:

  • U rano jutro riba je blizu obale, a kako odmiče dan pomjera se ka sredini. Predveče se jata ponovo pomjeraju ka obali.
  • U uslovima vještački izazvanih oscilacija vodostaja, kakve imamo na Drini, gore navedeno pravilo kombinuje se, a često i modifikuje, jednim novim pravilom: U porastu vode jata se primiču obali, a udaljavaju prilikom opadanja vodostaja. Ako uporedimo snagu prvog i drugog pravila, videćemo da prirodni nagoni ribe često budu jači od vještački kreirane situacije, koja bi trebala da te prirodne nagone obuzda. Naime, često se dešava da voda predveče opada, ali se jata škobalja ne udaljavaju, naprotiv, prilaze obali. Imamo i ovakvu situaciju: oko 10 sati ujutro voda je počela da nadolazi, ali riba i dalje nastavlja da se udaljava od obale. Koliko nam se samo puta desilo da Drina nagura dva metra, a jata škobalja ne mrdaju iz centralne matice. Trebala bi nam gomila papira da navedemo sve moguće situacije sa kojima se možemo sresti na vodi, a gdje dolazi do čudnog preplitanja prirodnih nagona ribe i vještački proizvedenih faktora, koji navode ribu da se ponaša suprotno svojoj biologiji.
  • Umalo da zaboravim još jedno bitno pravilo, a čije ćemo dejstvo često sretati ovog februara. Pravilo glasi: Pri pomuti vode riba prilazi obali, a na bistrenje se udaljava.

Kada ovo pravilo iskombinujemo sa prva dva, dakle sa pravilom da riba ujutro i predveče prilazi obali, a po danu se udaljava, te sa pravilom da se riba u opadanju vode udaljava, a u porastu prilazi obali, dolazimo do veoma složenog sistema interaktivnih uticaja različtih faktora, do jedne komplikovane jednačine sa više nepoznatih, koju iskusni ribari rješavaju instinktivno, a oni sa manje staža, uz veliki napor i sa puno dobre volje.

 

IZBOR DOBROG MJESTA

Recimo da smo upoznali i shvatili pravila koja utiču na horizontalno pomjeranje ribe. Poranili smo na vodu i vidjeli raspored ribe u viru. Voda je velika i nekako bliže mutnoj nego bistroj, što bi se reklo, sijera. Riba se izbacuje od špica vira, tamo gdje rijeka iz plićeg postepeno ulazi u dublje, središnjim dijelom vira sa najdubljom vodom, a vidimo je čak i u preljevu, gdje vir isplićava i dobija na ubrzanju. Ima je svuda, znamo da će se uskoro početi udaljavati od obale i znamo da će se na nekim pozicijama, a uglavnom na ulaznom dijelu vira, riba uskoro prestati izbacivati. Nameće nam se pitanje svih pitanja: gdje loviti? Da li stati u sam špic vira, gdje je voda najplića, a centralna matica najbliža; možda je pametnije držati se sredine vira, tamo gdje riba iskače cijeli dan; a ko zna, trebalo bi probati ispod svih, dole prema preljevu, gdje se slijeva hrana koju bacaju svi oni što stoje uzvodno?!

Kad je škobalj u pitanju, pogotovo po velikoj i mutnjikavoj vodi, dilema je bezbroj, a šanse za popravni u slučaju pogrešnog izbora terena su minimalne. Da bi donijeli ispravnu odluku, morali bi da poznajemo još poneko pravilo, osim onih o pomjeranju jata. Jedno od tih dodatnih pravila glasi: Što je voda veća i mutnija, biraj terene sa što sporijim protokom vode i sa što manjom dubinom. Naravno, vodeći računa da si na tom terenu ujutro uočio izbacivanje ribe. Većina ribara hrli na pozicije gdje riba pršti cijeli dan, ne vodeći računa o tome da je dubina preko pet metra, a protok vode takav da može pokrenuti turbinu. Takva mjesta teško prolaze čak i po najbistrijoj vodi, a po sijeroj vodi tu se samo može izvoditi performans „grebanja“ sa četiri i više udica.

Nas zanima regularan lov i želimo da nađemo poziciju sa što plićom i sporijom vodom. Nijedan vir nije isti, pa tako i ne postoji univerzalno pravilo u pogledu izbora neke tihe lokacije. Najčešće se takav terenčić pronađe bliže ulaznom dijelu u vir, pogotovo ako lovite sa unutrašnje, pliće strane vira, gdje centralna matica odbija vodu ka obali, tvoreći idealna staze, često ne duže od tridesetak metara. Ako ste na takvim ušušnim terenima ujutro locirali ribu, znajte da ona nema veliki manevarski prostor, jer, prema sredini je izuzetno jaka ulazna matica, uzvodno su plitki brzaci, a nizvodno voda ulazi u tišak ili kontratok, što škobaljima ne odgovara. Na svakom viru postoji jedan, eventualno dva takva „džepa“, gdje se na malom prostoru zna skupiti mnogo ribe, a bude vam bukvalno pod nogama. U Bosni ima zanimljiv naziv za takva mjesta na rijeci: čevrntijica. Malo se ko zanima za pronalaženje takvih terena, pa je tim veće zadovoljstvo kad se zabijete u kakvu čevrntijicu, onako neprimjetni, između nadnešenih grana od vrba i jošika.

 

BIJELO  ILI  ZELENO

Što je voda mutnija, veće su vam šanse da lovite na bijele mamce, uz predhodno obilno prihranjivanje. Ponavljam, stvar funkcioniše samo na terenima sa ravnomjernim i sporijim protokom vode i dubinom do dva metra.

Što je voda bistrija, može se loviti i u bržoj i dubljoj vodi, ali opet neka to bude teren sa ravnomjernim protokom vode sa ujednačenom dubinom. Koliko god starog hljeba bacite u Drinu nećete pretjerati. Nema potreba za otežavanjem hrane, jer riba je već tu, radi se samo o tome da je natjeramo da u hljebu prepozna dobar zalogaj.

Kad Drina toliko izbistri da dobije boju svježe ofarbanog tenka, a vidite svoje prste kad gurnete ruke u vodu do lakata, vrijeme je da pređete na „travu“, bilo da je u pitanju prirodna alga „kladofora“, bilo da montirate filament odgovarajuće boje. Vjerujem da će se to desiti u prvoj polovini februara. Tada ćemo moći da izađemo iz naših brižno skrivanih čevrntijica i da se razletimo po cijeloj dužini vira. Ribolov bez obaveze primamljivanja odiše šarmom slobode izbora, veće pokretljivosti i kreativnosti.

Uživajte u škobaljima još ovo malo preostalog vremena, jer nas već od prvog marta, negdje gore iz planina zovu naše stare poznanice pastrmke.

Napisao: Ranko Travar
Objavljeno: "Reviri SRBIJE", januar 2013. godine

Ostavite komentar