Jedno veče na brani

Postavio sportski ribolov 07/06/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Verovali ili ne, sećam se kad me je deda prvi put odveo na Tamiš na pecanje. Jeste da je bilo pre skoro pola veka i da sam tada imao četiri godine, ali je na mene ostavilo toliko veliki utisak, da sam, skoro ceo dosadašnji život posvetio ribolovačkoj pasiji. Ponekad „Onaj gore”, tako sklopi kockice i pruži ti priliku da nekog usrećiš i proživiš ponovo trenutke za koje si mislio da su davno prošli...

Celo pre podne proveo sam motajući neke nove strimere za lov bucova i čekao veče da odem do brane, na Tamišu kod Opova, da ih isprobam. Na samoj brani je ribolov zabranjen, ali malo nizvodno ima lepih delova za lov ovog „galamdžije”. Voda je bila izuzetno bistra, a vodostaj blago povišen, pa sam čekao da sunce malo zađe. Prethodnih dana javljao se pred sam mrak. Preko dana su majstori vršili remont brane, lupali, varili i plašili jata kedera zbog kojih je bucov i posećivao ovo mesto. To je bio drugi razlog zbog kojeg sam čekao da prođe radno vreme. Navezao sam nekoliko već proverenih strimera (Garglera, Fazi Vazija, Klouzera i Bak Tejla) i jednu novu kreaciju koja mi je izgledala malo glupavo. Na laku šaransku udicu navukao sam okruglu plastičnu plo- čicu, prečnika četiri milimetra (skinuto sa neke bižuterije) vezao pramen bojene oraž dlake iz repa jelena i do pločice namotao malo ajs daba u boji pauna. Ideja je bila da ta pločica pravi dodatnu turbulenciju u vodi i malo „oživi” strimer. Primetio sam da dodavanje tamnog ajs daba povećava lovnost mušice. Još jedan detalj je bitan. Udica. Jeftine, tanke šaranske udice su loš izbor, pocepaju mesnata usta velikih bucova. Skuplje, deblje ali lakše udice - nema spadanja. Samo kleštima pritisnem povratnu kuku kako bi bucova - tamiškog lososa oslobodio i vratio u vodu sa što manje povreda. Imati na mušičarskom štapu bucka deliju od tri kilograma je veliko uživanje. Posebno kada se napad desi na dvadesetak metara od obale uz neviđen pljusak ili iskakanje iz vode. Ovaj veličanstveni protivnik zaslužuje da živi, a ne da postane samo komad mesa punog kostiju.

 

Na brani

Sunce je bilo još visoko i na vodi nije bilo poznatih kolobara. Bucko je čekao sumrak. Tek negde u daljini, u mirnom delu toka, mogla se primetiti aktivnost kedera. Čim sunce počne da lakšava, eto njih u brzacima. Kreću se uzvodno u jatima i biraju najpovoljniji trenutak za prolazak kroz jaku vodenu struju na brani. Gladni bucovi samo to čekaju. Nastaje gozba za njih. Nekada se to dešava na samoj površini i tada imate pred očima pravi spektakl. Kederi izleću iz vode, čak na obalu, a ne retko se i neki od progonitelja nađe na betonu. Ovaj trenutak koriste male bele čaplje, poleću i spuštaju se ispred bucova, koji juri kedera i otimaju mu plen ispred nosa. Kad su one tu mo- žete se nadati ulovu.

 

Pamti, pa vrati

Trenutno nije bilo ni jedne od njih na brani da mi ulije malo nade. Ili od pecanja nema ništa ili bucov jede u donjim slojevima vode. Raspakovao sam štap, provukao strunu, navezao novi oranž strimer i krenuo sa mahanjem. Mušičarenje je divan sport. Ako riba ne radi uživaš u zabačajima. Trudiš se da stalno popravljaš tehniku i da postigneš što veću daljinu. Pokušao sam prvo u limanu sa kontra strujom. Strimer se ponašao baš kako sam se nadao. Ako bi ubrzao povlačenje izranjao bi na površinu i parao vodu, a kada bih usporio vrludao je ispod površine. Postepeno sam povećavao dužinu zabačaja i sad se strimer već lomio kroz brzak. „Pazi da te čika Srđan ne zakači”, začuo sam glas iza sebe. Okrenuo sam se i video malog Tonija, sedmogodiš- njeg sina našeg ribočuvara Dejana. Toni je obožavao da se sa ocem provoza u čamcu i kad god bi ugrabio priliku dolazio je na Tamiš. Seli su i gledali kako mašem štapom. Malom se to očigledno svidelo jer je bez reči, širom otvorenih očiju i usta, pratio let zelene strune kroz vazduh. Zabacio sam mušicu daleko popreko u brzak i pustio je da je voda ponese. Počeo sam sa povlačenjem tehnikom „kreni stani”. Povučeš strimer oko metar, pa malo sačekaš. Za to vreme virovi se poigraju sa njim i zalepršaju ga, baš kao keder koji se bori da prođe uzvodno neprimećen. Ponovo povučeš i... nisam stigao da sačekam. Pljusak na površini vode i udarac na štapu su me prenuli iz letargije. Bio je to jedan od onih „pravih” bucova. Pustio sam da mi izvuče strunu koja mi je bila slobodna u rukama, a on je krenuo ka dnu i pravo u najjaču struju. „Toni, vidi, upecao ga je,” čuo sam Dejanov glas, „izgleda da je baš velik”! Odjednom se u meni nešto prelomilo. Više nisam bio na brani. U mislima sam se vratio u detinjstvo i video sliku dede kako mi daje štap da izvadim svoju prvu ribu u životu. Sećam se i dan-danas tog drhtanja od sreće i uzbuđenja. „Toni, 'ajde da ga ti izvadiš,” doviknuo sam malom drugaru, „brzo uzmi štap!”. Toni je pogledao u oca i, tek kada je ovaj klimnuo glavom, došao do mene i primio štap u ruke. Slika je bila veličanstvena. Malecki dečkić držao je u rukama, za njega prevelik štap, a riba je besnela na drugom kraju. Toni je polako namotavao strunu na čekrk. Čim bi bucov krenuo, rekao sam mu da pusti ručicu. Dril je bio dobro naštelovan pa je „siledžija” mogao samo uz dosta napora da izvuče koji metar strune. Dok sam fotografisao ove nezaboravne trenutke video sam onaj poznati žar u mališinim očima. To sam bio ja od pre četrdeset šest godina. Čak mi se učinilo da i moj deda Toza tu negde stoji i sve posmatra. Bucov je uskoro bio u samom plićaku. Zagazio sam u vodu, uzeo ga u ruke i predao Toniju. Momčić je pozirao kao pravi, iskusni ribolovac. Srce mu je kucalo kao ludo, ali se pravio da je potpuno smiren. Tata Dejan je takođe bio uzbuđen: „Ajde, sad ga polako pusti u vodu, neka ide kod svojih drugara”. Dete je oprezno prišlo vodi i nežno spustilo ribu. Bucov se malo meš- koljio dok se nije povratio, a onda zamahnuo snažno repom i kao strela odjurio ka dubini. - Bravooo! - začuli smo aplauz iza nas. Čuvar Stevica i njegova supruga aplaudirali su malom heroju. Niko od njega nije bio srećniji u tom trenutku. „Idemo kući da ispričamo mami”, rekao je Toni ocu i otrčao ka autu. Dejan se sve vreme samo smeškao, ponosan na novopečenog ribolovca. Seli smo na betonsku gredu i prepričavali događaj. Naišli su oblaci i malo se smračilo. Začuo se pljesak, prvi bucko se javio. Zatim i drugi, treći... Ušao sam u vodu i posle nekoliko zabačaja i ja sam imao jednog na štapu. Bio je sna- žan i dobro je savio štap. Kako li je tek bilo malom Toniju sa ovakvom ribom? Zamolio sam Stevicu da me fotografiše za uspomenu na dan kada sam na tren ponovo bio mali dečkić poput Tonija i vadio svoju prvu ribu. Na fotografijama izgleda kao da lebdim na vodi, a tako sam se i osećao tada.

 

Na putu kući zazvonio mi je mobilni telefon: „Ej, ovaj moj pita kad ćemo opet na branu da pecamo i kad će on moći da ima svoj štap!” kroz smeh mi je rekao Dejan, izgleda da si dobio ozbiljnog učenika”.

 

Autor teksta: Srđa Savulov 
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 14, maj 2010.

Ostavite komentar