Brza i besplatna dostava za 2 dana - za sve narudžbe veće od 5000RSD (Srbija).

Drina od Trešnjice do Bajine Bašte

Postavio sportski ribolov 25/05/2014 0 Komentara Destinacije / Vode,

DOPING LJEPOTOM - U broju 18. „Revira“ u tekstu pod nazivom „Drina bira društvo“ predstavio sam najatraktivnije terene na Drini od Ljubovijskog mosta do ušća rijeke Trešnjice. Planirano je da to bude prvi u nizu od četiri teksta u kojima bi predstavio našu najljepšu rijeku u njenom najatraktivnijem dijelu: od Ljubovije do Bajine Bašte sa srbijanske strane i od Skelena do Bratunca sa bosanske strane. Iskren da budem, zaboravio sam na to obećanje i sve je ostalo na tekstu iz broja 18. Zato je dobro što naši čitaoci nisu zaboravni, pa su nas podsjetili da treba nastaviti započeto. Dakle, vežimo pojaseve i krenimo dalje uz Drinu, od ušća Trešnjice prema Bajinoj Bašti.

 

OD  TREŠNJICE  DO BASKIJA

Na nekih pola kilometra uzvodno od ušća rijeke Trešnjice nailazimo na čuveni Tadića potok, kultno mjesto drinskih škobaljaša. Problem sa ovim mjestom jeste u tome što ga mogu pronaći samo oni koji tu već dolaze, jer, Drina je tu udaljena par stotina metara od puta, a obala je izrazito strma i može se do vode samo sa jedne pozicije. Drugi, ali znatno manji problem je što ovaj teren funkcioniše samo po izrazito malom vodostaju, takozvanoj nuli. Ipak, vrijedi se malo pomučiti i pronaći ovaj teren tamo negdje u pozno ljeto, kad proradi „trula trava“. Vrijedi zbog toga što ovdje „stanuju“ možda i najkrupniji škobalji na cijelom toku Drine. Dodatnu čar borbi sa orijaškim škobaljima daju same karakteristike terena, koji je sav nekako kvrgav, pločast, zatalasan i oštar – ribarski rečeno zajeban. Kad vam se u pola ljute matice natovari na štap škobalj od dva i po kila, treba vam pola minute da budete načisto, da li na štapu imate ribu ili nečiji zimski kaput. Koliko naš narod voli krupne škobalje, vidi se iz nadimaka koje im daju: bimbo, dusa, ronjgo, grbo, grmalj, domaćin, lupača, gargamel, tepsija, krme... Malo se koja riba može podičiti ovako sočnim repertoarom imena „od milošte“.

Ako niste pronašli Tadića potok, ne mari, upravo ulazimo u rejon sela Bačevci, gdje se, jedan do drugoga, nižu tereni iz bajke. Orijentir neka vam bude škola u Bačevcima,  kraj koje možete i da siđete do vode. Od škole uzvodno do ušća Bačevačkog potoka imate oko 200 metara vjerovatno najproduktivnijeg ljetnjeg terena za lov škobalja. U pitanju je klasični plitki zatalasani brzak, dobro prokrvljen kiseonikom i stalno osunčan, što pogoduje bujnom razvoju epifitona i modrozelenih algi, dakle, pravi škobaljski „pašnjak“. Problem ovog terena je što ribara ima koliko i škobalja, pa vam se zamanta u glavi od stalnog praćenja tuđih plovaka. Ako ne volite ovakav vid društvenog života, moj vam je savjet da se spustite 300-400 metara nizvodno od škole, na teren „ploče“, koji se lako prepoznaje po markantnom stijenju, koje tvori pravo malo poluostrvo. Ovaj teren je jedan od mojih favorita, što zbog vanredne ljepote pejzaža, to i zbog mogućnosti lova različitih vrsta riba. Nekada je ovo bio jedan od glavnih „penala“ za lov krupne mladice, mada je ni danas nije rijetkost vidjeti, i to u po bijela dana. Naravno da je i ovdje škobalj dominantna riba, ali je ovo jedan od onih rijetkih terena gdje vam se lako može desiti da dobijete mrenu svog života. Kažem „dobijete“, ali ne i izvučete, jer uglavnom su to primjerci znatno teži od 5 kg, i po pravilu ne uzimaju ustima, već ih „zalijepite“ za neko nezgodno mjesto. Ko misli da je lako izvući drinsku mrenu od preko 6 kila, zakačenu za šupak, u vodi odličnoj za rafting, neka izvoli – „ploče“ ga čekaju. Na ovom terenu, pogotovo u junu i julu, po izlaznim kanalima između kamenih ploča, bude dosta solidnog lipljena, a zalomi se bogami i poneka krupna pastrmka.

Zajedničko za sve terene u Bačevcima nizvodno od ušća potoka, jeste da su to ljetni tereni i da se lovi samo po maloj vodi. Ponekad, kad u jesen uđemo sa malim vodama, znaju ovi tereni da „odrade“ i do novembra.

Uzvodno od ušća potoka u Bačevcima, puca pogled na dugačku šljunkovitu plažu, koja postepeno ulazi u jedan od najpoznatijih drinskih virova – Vojku. Vojka svakako spada u onih famoznih „TOP TEN“ virova i jedan je od rijetkih terena koji daju ribu 12 mjeseci u godini. I sada, u februaru, rijetko će se desiti da nema barem desetak ljudi na ovom čudesnom viru, a zna ih biti i duplo više. Vojka je školski primjer dobrog, jasnog i komfornog vira, na kojem čak i laik, bez nekih teškoća, može da pretpostavi gdje koju ribu da lovi. Mada ovdje najčešće dolaze plovkaroši u potrazi škobaljima i ploticama, palo je ovdje bezobrazno mnogo krupnih mladica, a na izlaznom dijelu vira uvijek postoji mogućnost da se prevari poneki krupni lipljen.

Na nekih 2 kilometra uzovdno od Bačevaca, na mjestu gdje se cesta po prvi put nakon izlaska iz sela približava Drini, otvara nam se jedan od najljepših, ali i najćudljivijih drinskih virova – kod Štalica. I ovo je jedan od onih terena koji daju ribu svih 12 mjeseci i pri svim uslovima vodostaja. Na Štalicama možete loviti i po „nuli“ i u uslovima pravih poplava, a volja vam doći u avgustu ili u februaru. Svi znaju da na Štalicama ima krupne mladice, da vrije od škobalja, da se ovdje mogu uhvatiti najkrupnije plotice i da mrena nije rijetka, međutim, ovdje nikada nije gužva. Zašto? Odgovor na ovo pitanje treba potražiti u prilično komplikovanoj konfiguraciji dna, bogato razvedenog dugačkim kamenim gredama, bez jasnog i postepenog prelaska iz dubljih u pliće dijelove. Teren počinje iz dugačkog i plitkog brzaka, ljeti krcatog škobaljima, koji naglo ponire u dubinu, udarajući u okomite kamene ploče sa bosanske strane, nakon čega voda vrtloži i „osmicama“ lagano izlazi ka bogatom i dosta komplikovanom preljevu. Za razliku od Vojke, gdje vam se sve samo od sebe pokazuje i tok je stalno pravilan, Štalice vam djeluju kao „mađarska kocka“ i nikad niste načisto gdje i šta loviti. Ovo svakako nije teren na koji treba dovesti nekog u namjeri da se od prve zaljubi u Drinu – Štalice su samo za gurmane.

Nepun kilometar iznad Štalica nailazimo na teren „Panjevi“, jedan od tri najbolja mjesta za ekstremno visoke vode. Ovo je klasičan zimski teren za veliku vodu, jedan od onih za koji se traži „karta“ više, zanimljiv uglavnom škobaljašima i bez nekih mogućnosti za kreativniji ribolov. Velika nesreća ovog terena je što ga nesavjesni ribari (čitaj: mesari) zasipaju svake godine stotinama kilograma crvića, zagađujući Drinu kilometrima nizvodno. Zato, palimo auto i krenimo uzvodno u potrazi za ljepšim i čišćim terenima.

Otprilike 2 kilometra iznad Panjeva dolazimo na nekada najpoznatiji zimski teren – kod Spomenika. U pitanju je izuzetno markantan vir koji počinje ispod kafane „Vukašinov konak“ i završava se gotovo kilometar niže. Sa srbijanske strane pristupačan je na samom početku i u poslednjoj trećini, pa mnogi prelaze na bosansku stranu, koja je cijelom dužinom vira pristupačna za ribolov. U period od 1997. do 2003. godine na ovom terenu je od novembra do kraja februara svakodnevno lovilo po pedesetak ljudi (sa obe strane rijeke) i vadilo se od 300-700 kila ribe dnevno. Tih 5-6 godina zvjerskog ribolova doveli su do toga da je vir kod Spomenika bukvalno očišćen od ribe, pa ga od 2004. godine gotovo niko nije ni posjećivao. Tek u poslednje dvije godine došlo je do bitnijeg oporavka ribljeg fonda, ali, na svu sreću, ovdje više nema gužve i može se ugodno provesti dan. Osim škobalja, plotice i klena kao dominantne ribe, na samom izlazu ovog vira imamo izvanredne terene za lov lipljena mušičarenjem. Kako je meni poznato, niko se ovdje nije proslavio sa mladicama.

Iznad same kafane „Vukašinov konak“ proteže se interesantan kompleks vrlo zanimljivih ljetnih terena poznatih pod nazivom Baskije. Love se škobalj, lipljen i pastrmka, a nije rijetka ni mladica.

 

OD  ĐEDE  DO  GRBE

Mic po mic uzvodno i eto nas na Đedovom viru, terenu koji je proslavio Drinu u Evropi i šire. Siguran sam da neću pretjerati ako kažem da je Đedov vir dao barem 20% od ukupnog broja ulovljenih mladica na cijelom toku Drine od Zvorničkog jezera do Bajine Bašte. Evo i nedavno, kad sam boravio na Drini, tačnije 16. januara, pala je „starka“ od preko 20 kg upravno na Đedi. To više i nije neka novost za ovaj vir, kao što nije i neka novost da je ovu mladicu uhvatio Mlađo Obrenović iz Užica.

Kad bi kojim slučajem Đedov vir progovorio, a tu se neko zatekao da sve to zapiše, trebalo bi nam barem 50 sveski kapaciteta ovih „Revira“ da se ispišu samo one najljepše priče. Šta reći više za ovaj teren nego ono – stvarno najbolji!

Kad smo već na Đedi, šta nam fali da malo prošetamo pješice uzvodno još par stotina metara, jer tamo nas čekaju „Livadice“. To nije jedan, već cijeli kompleks međusobno nadovezanih terena, odličnih za ljetni ribolov po maloj vodi. Lovi se najčeće škobalj i plotica, ali i ovaj teren daje bogami stalno mladice. U vrhu Livadica, preko puta deponije šljunka u Bosni (Vrankovina) imamo više nego solidno naselje lipljena.

Nepun kilometar iznad ovih terena nailazimo na jedan od najdubljih drinskih virova – Živkov vir. Sa ovim virom je slična priča kao i sa Štalicama. Dakle, ribe ima u nevjerovatnim količinama, ali je konfiguracija terena takva da se niko ne otima da ovdje lovi. Hajde de, tu i tamo poređaju se škobaljaši na samom preljevu, ili zaluta poneki mušičar, pa stane još niže ispod plovkaroša, međutim, onaj glavni i ribom najbogatiji, ulazni i centralni dio vira, gotovo da je neposjećen. Problem je ogromna dubina, neravno dno, konktratok i mnoštvo prepreka u koritu. Mladičari uglavnom napadaju ulazni dio u Živka, gdje se Drina sužava na 50-tak metara širine, a dubina ne prelazi 4 - 5 metara. To je jedan od kultnih mladičarskih terena i, mada je prilično kratak, svake godine daje dobre ulove.

Kad već spominjemo mladicu, odšetajmo nekih 200-300 metara iznad špica Živkovog vira i eto nas već na izlazu iz Suljinog vira. Nevjerovatno je koliko je taj plitki i relativno kratki teren (mislim na Sulju) dao mladica. Tajna ovog terena nije u njegovoj dubini i dužini, već u nevjerovatnoj koncentraciji škobalja i plotica, a gdje su oni, tu je i mladica. Čini mi se da nikom nije jasno gdje prestaje Suljin, a počinje Mutin vir, jer to je zapravo sve jedan jedinstveni vir, čiji ulazni dio zovu Mutin vir, a izlazni dio Suljin vir. Kako god da doživljavamo ovaj teren, kao jedan ili dva vira, činjenica je da je ovih 300 - 400 metara Drine predstavljaju, uz Đedov vir, najveću atrakciju na cijelom našem putu od Ljubovije do Bajine Bašte.

Slavi ovih terena, osim obilja svekolike ribe, svakako doprinosi i činjenica da se ovdje može loviti 12 mjeseci u godini i u svim uslovima vodostaja. Ovo je možda i jedini drinski vir na kojem možete ciljno loviti ploticu, pa ne čudi što je ovdje uvijek prometno.

Zastanimo na trenutak i prisjetimo se puta koji smo prešli od početka ovog kazivanja. Od Tadića potoka (Trešnjica) do Mutinog vira prešli smo već 15-tak kilometara, a nismo se zapitali gdje ćemo spavati i piti. Ako mene pitate, dilema nema – idite kod Vece u Okletac (tel. 031 - 856 – 136). Osim ugodnog konaka i prijatnog osoblja, tu ćete sigurno sresti najveće drinske fanatike i dobiti mnoštvo korisnih informacija i savjeta.

Prvi izgledniji teren poslije Mutinog vira je vir Ivanko, koji se nalazi na području sela Ovčinja. Izlazni dio ovog vira širi se u veoma komforan i dugačak preljev, inače poznatu destinaciju za mušičarenje lipljena. Ulazni i središnji dio vira bogati su bijelom ribom i postoje dobri uslovi za lov mladice.

Na izlazu iz Ovčinje, nekih 500 metara nizvodno od ušća rijeke Rogačice nalazi se teren „Plavi čamac“. Ovo je jedan od tri najpoznatija terena za mušičarenje lipljena u uslovim male vode. Stotinjak metara ispod mušičarske piste, u rejonu ploča, okupljaju se sa obe strane Drine škobaljaši, a nisu rijetke ni krupne mrene.

Odmah iznad Plavog čamca dolazimo na čuveni vir na ušću Rogačice. Do ove pozicije direktno vas vodi i magistralni put Valjevo – Bajina Bašta preko Debelog brda. Tu, na samom ušću Rogačice nalaze se dva lijepa ugostiteljska objekta, sagrađena prvenstveno radi Drinske regate, poznate turističke manifestacije, koje se gnušaju svi drinski ribari. A kako se i ne bi gnušali, kada Drinu uzore hiljadu plovila sa motorima prosječne starosti od 15 godina. Poslije Drinske regate zna se desiti da riba ne radi po mjesec dana. Onog dana kada organizator zabrani upotrebnu motora, prvi ću se javiti kao učesnik regate. Sam vir Rogačica bogat je raznom ribom i aktivan je cijele godine. Na ulaznom dijelu vira lovi se ljeti i po maloj vodi, a na izlaznom dijelu dobro se lovi po većoj vodi. Posebnu atrakciju na ovom terenu čine ekstremno krupne potočne pastrmke (i preko 10 kg), koje se love neposredno ispod ušća rijeke Rogačice.

Uzvodno od Rogačice imamo još dva zanimljiva terena (preko puta Petriče), koje ovom prilikom preskačemo i idemo direktno na Krivi vir. U neka davna vremena Krivi vir je bila nezaobilazna destinacija mladičara, koje je, po potrebi, čuvenom drvenom skelom prevozila na bosansku stranu baba Živana. Danas nema ni skele, ni baba Živane, a bogami je i mladica utanjila. Ako i zaluta poneki ribar, obično je to ulaz u Krivi vir, ili rezervni položaj kod Jule. Sa bosanske strane je situacija mnogo bolja i može se loviti cijele godine po svim uslovima vodostaja. Moj drugar iz Novog Sada i direktor Ribolovačkog Saveza Vojvodine, Dušan Jovanović, do te mjere je zavolio Krivi vir, da ga od milošte zove Pravi vir. Ponavljam, bolja je bosanska strana.

Čim prođemo Krivi vir, nakon nepunog kilometra eto nas na čuvenom „Servisu“. Cesta je na ovom mjestu visoko izdignuta iznad vira, što nam omogućava ,s obzirom da je vir plitak, da u svakom momentu pri maloj vodi lociramo jata škobalja. Nekad je riba na samom izlazu iz vira, a ponekada zna otići u 300 metara udaljeni špic vira. Prije desetak godina na ovom terenu nisi mogao uhvatiti škobalja lakšeg od 1,8 kg, a zadnjih par godina ušla je nova generacija ribe i nisu rijetki ulovi škobalja ispod kilogram težine. Dobro je što ga uopšte ima, narašće. Ispod Servisa, na zatalasanim brzacima ima dosta lipljena, ali rijetko ga ko lovi.

Odmah iznad Servisa, dolazimo na poslednji teren koji sam ovom prilikom želio da predstavim – Grbo. Terene od Bajine Bašte do Perućca posjetio sam tek desetak puta i mislim da o njima treba da piše neko kompetentniji.

Grbo je jedan iz „TOP TEN“ terena, kako za lov mladice, tako i za lov škobalja, plotice, mrene i lipljena. Teško je ocjeniti gdje ovaj vir počinje, ali zato svi znaju da se završava ispod „klupice“, na mjestu gdje se odlično mušičari. Za većinu ljudi Grbo počinje od sajle sa čamcem, ali je po meni početak ovog vira kilometar uzvodno, ispod smetljišta. Prihvatimo li moju tezu, to je svakako najduži vir na Drini (preko 2 km). Meni je ipak najdraži središnji i izlazni dio ovog vira, dakle, od ispupčene stijene (grbe) do klupice, jer ovaj potez daje ribu 12 mjeseci pri svim uslovima vodostaja. Posebnu čar ovom terenu daje obilno prisustvo izuzetno krupne plotice, a sutoni na preljevu pružaju nezaboravne trenutke u lovu lipljena mušičarenjem. Za divno čudo, ovaj teren nikada nije pretjerano napadnut, vjerovatno zbog teške konfiguracije dna, ali i zbog problema sa parkiranjem.

Ako odlučite da lovite na terenima od ušća Rogačice do Grbe, moja vam je preporuka da smještaj potražite u kultnom motelu – restoranu „Belvi“ kod našeg druga i pasioniranog ribara Rajka Pavlovića. Objekat se nalazi na samom ulazu u Bajinu Baštu i tu ćete, osim odlične hrane, dobiti detaljne informacije i instrukcije od samog vlasnika kafane.

Bilo bi idealno, drage moje kolege, da sam svaki od ovih rajskih terena „začinio“ nekom dobrom fotografijom. Nažalost, od kad znam za sebe, uvijek sam imao neki iracionalni otklon spram raznih spravica i dugmića, pa tako i od foto-aparata. Zato pozivamo vas da nas zaspete dobrim fotkama i pomognete nam da ove riječi ožive kroz lijepe pejzaže. Dotada, vidimo se na Drini.

Ranko Travar

Ostavite komentar